Nikola Brzak (26), na društvenim mrežama poznatiji kao Brzi Putopis, jedan je od onih putnika koji svako putovanje pretvaraju u priču vrijednu sjećanja i dijeljenja s drugima. Na svom blogu i popularnoj Instagram stranici otkriva praktične savjete, trikove i “life hackove” za sve koji žele putovati pametno, avanturistično i bez stresa.
Iza njegovih brojnih avantura diljem Europe, Sjeverne Amerike i Afrike krije se jedna posebna osoba – njegova baka, najveća podrška i glavna “krivac” za njegovu ljubav prema putovanjima. U razgovoru za naš portal Nikola otkriva najuzbudljivije, najbizarnije i najteže trenutke sa svojih putovanja, ali i kako izgleda život travel blogera koji neprestano istražuje svijet i pritom inspirira druge da se odvaže na vlastite avanture.
Foto: Privatni Album
Foto: Privatni Album
Putujete gotovo neprestano. Koje je mjesto dosad na Vas ostavilo najjači dojam i zašto?
Najjači dojam je definitivno ostavio New York, ne samo kao grad već kao cijeli doživljaj. To mi je bilo prvo takvo daleko putovanje, do sada sam većinom putovao Europom, a najdalje što sam otišao su bili Tunis i Maroko. Mogao bih reći da je Maroko također ostavio veliki dojam jer je to bilo solo putovanje.
Foto: Privatni Album
U New York sam također otputovao sam, kao Kevin i zapravo cijeli taj proces je bio skroz drugačiji i puno veći doživljaj od bilo kojeg drugog putovanja. Od ukrcaja u dosad najveći avion kojim sam letio, najduži let. Dolazak u tako velik grad i snalaženje javnim prijevozom kako bih došao do grada. Pa sve do desetodnevnog putovanja koje mi je uvelike proširilo vidike i pokazalo još jednom da nema strahova, da se treba prepustiti trenutku i da zapravo ništa nije nemoguće.
Sama činjenica da sam uspio s 26. godina otići do New Yorka za mene je ogromna stvar jer do prije svega dvije do tri godine o tome nisam mogao niti sanjati. Ali zahvaljujući kreiranju sadržaja i mom blogu „Brzi putopis“ se ostvarilo. Tih deset dana sam živio kao u filmu jer mi je cilj bio baš na taj način doživjeti taj grad. U jednom danu sam pravio 50 tisuća koraka i obišao pola Manhattana.
Foto: Privatni Album
Letio sam helikopterom, pogledao dvije Broadway predstave. I sve većinom sam. Smještaj je bio vrlo skroman, iznajmio sam krevet u jednom stanu i praktički 10 dana živio u tom stanu s vlasnicom. Bilo je jedno predivno iskustvo kao i cijelo putovanje koje mi je bilo dokaz da u bilo kojem trenutku mogu uživati sam. I svakom kažem da se samo treba prepustiti trenutku i uživati u njemu. Ne imati nelagodu jer je sam u restoranu, kafiću, kinu i kazalištu. Ti ljudi koji su tamo nemaju pojma tko smo, mi nemamo pojma tko su oni i neće niti obratiti pažnju na nas jer su zaokupljeni svojim stvarima. Stanite samo na trenutak i probajte se sjetiti kad ste zadnji put bili u restoranu ili kafiću, tko je sjedio pored vas i što je osoba nosila. Vjerojatno se nećete sjetiti i zato nemojte razmišljati o nelagodi ako želite otići sami negdje.
Koje je bilo Vaše najuzbudljivije iskustvo na putovanju, nešto što Vam je još uvijek urezano u pamćenje?
Ima ih nekoliko, ali ako bih trebao izdvojiti tri stvari to bi bilo zaboravljanje ruksaka s dva laptopa, novčanikom, svim dokumentima i osobnim stvarima u vlaku u Veneciji, koji, sva sreća, nije mogao odmah krenuti jer je kiša toliko padala da je privremeno bio obustavljen promet. A ja sam jedno pet minuta nakon izlaska iz vlaka, shvatio da mi nešto fali. Drugo je kada sam u Bugarskoj rezervirao najgori smještaj u svom životu. Bio je jeftin, svega 20 eura za jednu noć u samom centru, ali to je bilo toliko prljavo da sam ja u jakni i tenisicama prespavao noć. Kauč je imao ogromne smeđe mrlje, kreveta kao da nije bilo jer je taj madrac bio na nekim niskim nogicama, a posteljina i jastučnice katastrofalno prljave, dobro da mi je jakna imala kapuljaču.
Treća stvar mi je kada sam stigao na aerodrom u New Yorku i shvatio da mi je negdje ispao putni jastuk koji ja koristim za spremanje gaća i čarapa kao onaj „Ryanair trik" da mi ne zauzmu mjesta u koferu ili torbi. Sreća u nesreći što sam se tad već vraćao nazad.
Koja je najbizarnija situacija u koju ste upali na putu?
Nije toliko bizarno jer sam kasnije saznao da je to uobičajeno i da je to najčešća turistička zamka. Dok sam bio u Maroku, šetao sam ulicama Marakeša i tražio ulaz u jednu palaču. Kružio sam s nekolicinom turista koje su neki lokalci na motorima zaustavljali i nudili im da im pokažu put. Hrabro sam to ignorirao pa čak i one koji su dolazili do mene jer mi je nešto smrdilo. I tako dođe ponovno neki do mene i nudi mi da mi objasni put i ja ignoriram, on tri puta ponovi i na četvrti put ja kažem da mi ne treba pomoć. Greška, ne smijete im se uopće obratiti.
On je odmah počeo objašnjavati i ponudio me da me odveze do kod trebam. Ja odbijam, jednom, dva put, tri put, od ne odustaje. Sigurno je bio jarac kao i ja. I na kraju mu kažem 'ajde' i mislim si što mi se najgore može dogoditi. Sjeo sam na njegov motor i krenuli u nepoznato. Nakon kojih petnaestak minuta vožnje me ostavio i ja, ono, pojma nisam imao gdje smo došli. Bili smo na nekoj tržnici gdje su mi odmah počeli nuditi sve i svašta i gurali mi raznorazne začine pod nos. Ja se pravio kao da isprobavam sve, da je sve super, a zapravo nisam ništa htio udahnuti. Htjeli su mi prodati sve, a ja sam točno znao o čemu se tu radi i smislio sam priču da nemam novaca dovoljno kod sebe, samo za taksi od hotela do grada i nazad. Da mi se mama osjeća loše i da me tata poslao da istražim grad pa ih kasnije odvedem tamo gdje mi se najviše sviđa. Pred prodavačem sam spremio lokaciju na Google Mapsu i rekao da se vidimo kasnije. Kada sam krenuo pješke van, shvatio sam da sam u nekom labirintu iz kojeg sam jedva izašao, a pored mene je prošlo još jedno pet motora s ljudima na njemu pa tako i taj koji je mene doveo. I kasnije sam pročitao da tako varaju turiste i uzmu im sumanute iznose za prijevoz i kupovinu.
Postoji li nešto što nikada više ne biste ponovili?
Na putovanjima se nikad ne može znati što će se dogoditi. Možda nešto što više nikad ne želimo da nam se ponovi, će se dogoditi baš kada smo najsigurniji da neće. Na putovanjima mi se nikada nije dogodila situacija zbog koje mi je nešto ostalo u lošem pamćenju i što nikad više ne bih ponovio. Možda jedino da kada tražim smještaj da dovoljno dobro istražim i pročitam recenzije da mi se ne zadesi situacija u Bugarskoj, makar su slike prije rezervacije, smještaj prikazivale u deset puta boljem izdanju.
Ima li mjesta za ljubav u Vašem rasporedu punom avionskih karata i novih destinacija?
Naravno. Za ljubav i prijatelje uvijek pronađem vremena i što više putujem, to više cijenim trenutke koje provedem s prijateljima kad se vratim doma.
Kad ne putujete, kako izgleda Vaš dan? Imate li rituale koji Vas “vraćaju kući”?
Svaki dan mi je drugačiji, jer čak i kad ne putujem uvijek sam u nekom movingu. Uvijek nešto radim, pišem putopise, kreiram sadržaj, odlazim na snimanja i evente. Planiram nova putovanja. Obožavam šetati i voziti bicikl, tako da ako nisam na putu, a lijep je dan sigurno ću biti negdje vani. Ritual koji me najviše vraća kući je pranje veša i to moje pratitelje najviše i nasmijava jer svi znaju kad dođem s puta da mašina radi punom parom, a onda je tu i peglanje koje mi je sada postalo sve teže jer imam dosta lošu peglu.
Također baka i ja imamo tradiciju da idemo u kazalište pa vrlo često potegnemo do Lendave kako bismo pogledali neku predstavu na mađarskom jeziku pa nam je to idealna prilika za čuti malo mađarskog. Vrlo često odemo i u Budimpeštu gdje se praktički osjećam kao doma. Što zbog jezika, što društva, a kao mali sam živio u Budimpešti i nadam se da ću jednog dana opet.
Što Vas trenutačno najviše vuče – nova avantura, karijera u sadržaju ili možda nešto sasvim osobno?
Trenutačno me najviše vuče želja za nekom novom avanturom, odlazak na daleku destinaciju, negdje u Aziju. Jako mi je velika želja otići u Južnu Koreju i na Šri Lanku, a također je i Australija visoko na listi. Također bih volio skočiti padobranom iz aviona. Baš uživam u trenutku i puštam da sve ide svojim tokom. Istinski sam zahvalan na svemu što mi se događa, što se bavim ovim hobijem koji lagano, ali sve brže prelazi u posao. Prije svega dvije godine nisam niti sanjao da ću biti ovdje gdje sam danas i da će nekog zanimati moji savjeti za putovanja.
Foto: Privatni Album
Foto: Privatni Album
Bez čega ne idete na put?
Ako putujem sam onda je to definitivno stalak za mobitel, s kojim sam u savršenoj harmoniji. Često mi slike ispadnu bolje nego da me netko drugi slika pogotovo ako zamolim slučajnog prolaznika. Naravno tu je mobitel i eksterna baterija jer ipak gdje god da idem ide i kamera. Sve što ja vidim, vidi i onda. Mnogi pomisle da ne uživam na putovanjima i da putujem samo radi Instagrama. To uopće nije istina jer sam putovao i puno prije Instagrama, puno prije bloga i današnjih brojki. To se dogodilo spontano. Putujem radi sebe, a onda to samo pretvorim u sadržaj kako bih pomogao drugima i savjetovao ih oko putovanja. Ako jednog dana društvenih mreža ne bude, ja ću i dalje u jednakoj, ako ne i većoj mjeri putovati.
Foto: Privatni Album
Sjećate li se svog prvog samostalnog putovanja?
Prvo samostalno putovanje koje sam organizirao je bilo s mojom najdražom suputnicom, bakom, koja me uvela u svijet putovanja, a s kojom mi je i dan danas najdraže putovati. Otišli smo zajedno u Pariz, 2015. godine i od tada sam se zaljubio u putovanja i svako naše putovanje sam nam organizirao. Prvo solo putovanje je bilo kada sam imao 16 godina i odlučio jednu subotu skoknuti autobusom do Graza na jedan dan. Prvo samostalno putovanje od više dana je bilo u prošlo proljeće u Bugarsku i Makedoniju.
Pretpostavljam da su Vas pratitelji pitali kako financirate sva ta putovanja jer postoji percepcija da su ona vrlo skupa. Slažete li se s tim? Što im obično odgovorite?
Da, to je jedno od najčešćih pitanja. Baš sam neki dan razgovarao s prijateljicom o tome, kako mi nekako smeta što ljudi često misle da mi je sve servirano na dlanu, da mi ta putovanja netko financira. Bogati roditelji, baka pa čak se nerijetko i sponzori spominju. Ljudi zaista svašta misle kad je u pitanju novac i kada netko radi ono što voli. Većini nije prva misao da je to netko zaradio svojim trudom i radom.
Foto: Privatni Album
Meni su putovanja prioritet i sve što zaradim, trošim, odnosno ulažem putovanja. Meni ona nisu trošak, nego ulaganje. Prvenstveno u samog sebe jer putovanjima širimo svoje vidike, upoznajemo sebe jer nismo u svojoj zoni komfora. Tu su uspomene, a na kraju i karijera kao kreator sadržaj. Kroz cijeli moj život mi ništa nije bilo servirano, baka je bila ta koja mi je kroz putovanja pokazivala da postoji nada i bolje sutra i da se ne prestanem boriti. S 18. godina sam se odselio, radio raznorazne poslove, radio sam po tri posla, smjene od 12 sati, studirao, završio faks u roku, odmah se zaposlio nakon studija. Za neke stvari nisam imao, ali za putovanja uvijek jer to mi je davalo nadu i to me guralo naprijed. To i govorim onima koji me pitaju. Da sam sve ostvario svojom upornošću, trudom i radom, a da je baka oduvijek bila najveći oslonac.
Foto: Privatni Album
Uopće se ne slažem s tvrdnjom da su putovanja skupa. Naravno sve ovisi o željama, mogućnostima i potrebama svakog putnika. Ali danas je putovati jeftinije no ikada. Prije nije bilo Ryanair letova od 15 eura do Pariza ili povratnih karata za 500 eura pa čak i 300 eura do New Yorka. Danas postoji toliko mogućnosti gdje možete putovati za vrlo male novce pa čak imati besplatan smještaj i hranu. Samo je bitno znati putovati na budžetu, prilagođavati se i biti spreman na sve.
POGLEDAJTE VIDEO: Hoće li musliman zavladati New Yorkom? Stiže Zohran Mamdani, noćna mora Donalda Trumpa
