Umjesto nogu Dino ima natkoljene proteze, a koristi i kolica za osobe s invaliditetom i štake. Dio pomagala bez kojih ne bi mogao hodati, dobio je na teret HZZO-a. Ali za koljena se morao pobrinuti sam. I morao je biti dosta kreativan.
"Jer jedno koljeno koje ja koristim košta 25 tisuća eura, a ja ih koristim dva. Tako da, ne mogu si priuštiti ta koljena, ali sam se snašao pa sam ih kupio preko Ebaya. Jedno, drugo preko Njuškala“ govori nam Dino Sokolović iz Zagreba. Dino, inače paraolimpijac, probao je koristiti ona koja se nude na listi HZZO-a, ali s njima nije mogao funkcionirati.
"To je bilo mučenje. Hodanje niz stepenice i uz stepenice je bilo teže. Hodanje nizbrdo nemoguće, hodanje po neravninama je bilo jako teško, nespretno“, prisjeća se Dino.
Sve ovo zna Anita Lauri Korajlija iz Udruga osoba s amputacijom udova Grada Zagreba. Korištenjem zastarjelih proteza stradavaju kukovi i kralježnica. Anita ima mikroprocesorsko koljeno, koje omogućava stabilnost i nadoknađuje otprilike 70 posto funkcije koljena. Ali kupiti ga je morala sama. I baš zato traže da HZZO modernizira pomagala koja nudi.
"Kad smo ušli u ovu akciju nismo ušli s tim da dobijemo neke fensi stvari, koje smo tako mi vidjeli da netko drugi ima. Nego se radi da je naprosto standard pomagala koji mi u Hrvatskoj imamo je ispod svake razine ljudskosti i ispod svake razine brige za osobe s invaliditetom“, kaže Anita.
Vlastitim sredstvima protezu je kupio i Saša Kižlin iz Samobora. Njegova je manje moderna, mehanička. Jer nije imao oko 25 tisuća eura za bolju, koju bi morao mijenjati svakih 6 godina. Ovu je platio oko 30 tisuća kuna i bez nje bi sada hodao uz pomoć štaka.
"Kao da sada nosimo mobitele 3310. Nitko više nema mobitel 3310, svi imaju pametne telefone. Ne želimo mi Porsche ili ne znam što, želimo normalnu klasu auta, odnosno proteza, da živimo normalno“, dodaje Saša.
Jer danas postoje i bioničke proteze, kirurški pričvršćene na kosti, mišiće i živce koje vraćaju osjećaj dodira. Dostupne su i u Njemačkoj i tamo ih ljudi dobivaju na teret državnog osiguratelja. I dok sva čuda tehnologije ulaze u svakodnevne živote ljudi diljem svijeta, kod nas se još uvijek nudi drveno stopalo. Koje više nalikuje nedavnom otkriću egipatske proteze stare 3000 godina nego ortopedskom pomagalu 21. stoljeća. I oko 40 zastarjelih pomagala trenutačno se nalazi na listama HZZO-a.
"Čak se ponekada starijim osobama s amputacijama propisuje to stopalo jer je kao njima to nešto najsigurnije, ali mislim to je ispod svake razine, svakog standarda. Da, postoji drveno stopalo, vidjeli ste ga u filmovima ili kod postolara, tako izgleda kada oni rade cipele. Od '98. godine, 1998. godine se lista nije mijenjala“, zaključuje Anita.
Napredak medicine i pomagala je već tu. Ljudi kojima su amputirani dijelovi tijela mogu živjeti kvalitetne i lijepe živote, ali su prisiljeni - ili potrošiti sve što imaju na nešto što im je neophodno za život ili imati potpuno smanjenu kvalitetu života. Prepušteni su sami sebi i koga briga ako si to ne možeš platiti.