Jedna od naših najvećih glumica. Film, kazalište, predstave za djecu, serije, nema što nije radila u nevjerojatnih 50 godina na sceni. 

Sanju Vejnović posljednja četiri mjeseca gledate kao zločestu svekrvu u RTL-ovim Divljim Pčelama, a gostovala je kod Mojmire Pastorčić u RTL Direktu. Otmjenu, ali hladnu i manipulativnu Mirjanu Vukas. Premda snimanja traju po cijele dane, u istom danu Vejnović zna glumiti i Vilenjaka u Pčelici Maji i izbjeglicu u predstavi u Virovitici. Glumiti je počela s 13, pamtimo je po ulogama Anđe u filmu "Banović Strahinja", te Slave Raškaj u "100 minuta Slave'. A izdala je i dvije kuharice. 

Moja gošća večeras ipak nije Mirjana Vukas, nego glumica Sanja Vejnović. Dobrodošli u Direkt. Igrate negativku u Divljim Pčelama. I to prilično impresivno. Je li draže igrati dobricu ili negativku?

Meni je zabavnije igrati negativke. Ali to znači priznati odmah na početku da te publika neće voljeti, da te neće štedjeti u komentarima, što se upravo događa - jako mrze Mirjanu. 

Mislite, poistovjećuju vas...

Poistovjećuju, da, ali s druge strane, meni je to veći glumački izazov. Mirjana Vukas za mene nije samo zlo, ona ima i svoj emotivni život, svoj svijet, svoje strahove, svoje ambicije, svoje želje za kontrolom, iako su njene osobine nekad čista suprotnost mojim privatnim, Sanje, to mi je onda veći izazov pronaći te nijanse. Ne raditi plošno nego napraviti da bude životna, da bude istinita. 

Sjećam se da ste pričali prije, kad ste glumili Viktoriju Novak u Zabranjenoj ljubavi, da su vam djeca na cesti govorila - Gle, ona zločesta teta. Ponavlja li se to sada? 

Da da, ponavlja se. Ja kažem, kada te vole mrziti, znači da si dobro napravio posao. Naravno da se poistovjećuju i to je puno intenzivnije na društvenim mrežama kada ne mogu možda toliko gledati i razlučiti lik od osobe pa često puta i pročitam komentar 'Ne može ona to glumiti, ma mora ona to imati u sebi, mora biti takva' do razlike kad sretnem nekoga u realnom životu tko gleda seriju, onda je to potpuno različit pristup.

Imam osjećaj da je veliki interes izazvala ova serija kod gledatelja. Ipak se radi o kostimiranoj seriji, kakvu dugo vremena nismo imali, koja je smještena u određeni vremenski period. Zašto vi mislite da je uspješna i zanimljiva? 

Ima puno elemenata. Tu se baš potrefilo da su se svi elementi skupili i da je to rezultiralo dobrom serijom. Prvo sve počinje od scenarija, vrlo čvrsta priča, dobra dramaturgija, odlično napisani likovi, izvrstan cast. Moram biti sretna i zahvalna, prvo što sam dobila tu ulogu, jer imam prostora za glumačku kreaciju, imam divne partnere, odlično nam je na snimanju, odlični su režiseri, naravno i product design, vizualni identitet serije, kostimi, scenografija, šminka - sve je pridonijelo tome da ta serija bude kvalitetna i da tako bude prihvaćena. 

Zanimljivo je da ste snimali i u Sinju. Kako je to izgledalo, kako su vas tamo prihvatili i dočekali? 

Bili smo u dva navrata po nekoliko tjedana u Sinju i bilo je stvarno predivno. Ja sam prvi put bila u Sinju i prekrasan je gradić, priroda je fascinantna, ljudi su gostoljubivi i osjećali smo se jako dobrodošli. Bilo je baš lijepo.

U uvodu sam rekla, nevjerojatan mi je taj podatak, da ste vi već 50 godina na sceni. Što se dogodilo s ulogama za žene u tom periodu, jesu li postale kompleksnije, zanimljivije, izazovnije?  

Da, kada Vi ovako izgovorite 50 godina, onda to i meni zvuči zastrašujuće, ali dobro, olakotna okolnost je da sam počela s 12. Prvi film sam snimila jako jako rano. Pomak se veliki napravio. Nekad su žene bile stvarno, mogla bih reći, ukras protagonistima koji su uglavnom muškarci. To se s vremenom promijenilo, sve više žene postaju protagonisti, njihove priče su zanimljive i za to su se potrudile same glumice, da se razumijemo, u Hollywoodu koje nisu pristale na to da im se s 50 godina života gasi karijera pa su - usprkos svim produkcijama i tome da su muškarce gurali u glavne uloge - one počele same stvarati svoje uloge, produkcijske kuće, tražiti priče i snimati filmove u kojima su onda i starije žene.

Bilo je zanimljivo, recimo, lani je Demi Moore imala zapaženu ulogu, Nicole Kidman. Je li tako i ovdje sada, ima li uloga za žene iznad 50, koje su zanimljive? 

Ima itekako i mislim da je to i publici zanimljivo. Žene iznad 50 godina su žene sa prošlošću, iskustvom, zrelošću, slobodom, vrlo zanimljivim pričama - mislim da je to i publici zanimljivo. To nije kraj život, samo jedna nova etapa života počinje i takve žene imaju što za reći. 

Spomenula sam, a i sami ste objavili na društvenim mrežama, da ste u jednom danu imali i predstavu za djecu i predstavu za odrasle i cijeli dan na setu. Kako uopće to sve stane u jedan dan? Koliko shvaćam, snimanje serije jako dugo traje. Kako izgleda dan na setu? 

Dan na setu, u prosjeku 10 do 12 sati, buđenje od pola pet-pet ujutro, kako koji dan. Već u šest sam u šminki, u sedam sam u studiju. I snimam scenu za scenom do sedam navečer. Dođem doma, istuširam se, uzmem tekst za drugi dan, naučim. A to što se desilo u jednom danu, nije to tako stalno, to se slučajno desilo da sam imala ujutro Pčelicu Maju, da sam cijeli dan snimala seriju i navečer sam imala...   

Koja je razlika kazališta i serije ili kazališta i filma? 

To su različiti mediji i različita vrsta glume. Kazalište je jedan živi organizam. Bez obzira što predstavu stvaraš dugo, po mjesec-dva, i gradiš ju, onog trena kad izađeš na scenu pred publiku, tad kreće njen život. Trema je za mene puno veća, ali kad iziđem van na scenu gotovo je, kao da sam došla na nekakvo ratno polje, što bude bude. Ali je interakcija s publikom, od publike dobivaš reakcije, to je sasvim nešto drugo. To je drugi medij, drugačije glumiš, drugačije barataš glasom, tijelom, nego na filmu. Film je za mene najlakši medij jer se snima par scena dnevno, može se puno puta ponoviti. Najteži žanr je snimati ovakvu vrstu serije.

A što Vam je možda bilo najteže, scena ili trenutak na filmu ili u seriji? 

To je možda bilo '100 minuta Slave' sa Mikijem Manojlovićem scena - ja sam glumila Slavu Raškaj, slikaricu, on Bela Čokoša, mi smo kao ljubavnici bili na filmu i trebali smo se rastati - to je bila jedna dramatična scena u kojoj se oni odluče išamarati, potući i vrlo ružno se rastati. I mi smo tada, Miki i ja, odlučili da će biti najbolje da to ne koreografiramo nego da se realno šamaramo. Dosta glupa odluka, pamtim taj prvi šamar Mikijev koji je išao iz zamaha i kad sam ga dobila ja sam mislila... Nisam nikad u životu dobila šamar do tada i onda sam shvatila koliko je to ponižavajuće i grozno i bolno. To me toliko izazvalo da smo jedan drugom - brojali su sastrane - 50 šamara i puta jedno tri repeticije. Čak sam i vrat iščašila poslije te scene, nosila šancov ovratnik. Ta scena, ali vrlo je emotivna bila i poslije je to jako dobro izgledalo. 

Što vi gledate? Pratite li serije, filmove, uoči Oscara pratite li filmove koji su nominirani?

Nažalost sada uoči Oscara ne stižem ništa, to ću sve naknadno gledati. Ali pratim sve. Zanimaju me snažne priče, ljudski odnosi, sve priče koje to tematiziraju, kompleksne.

Serije? 

Da da,  prati i serije, ali uvijek mi mora imati nekakav intrigantan moment. Može biti triler, može biti drama, može biti komedija, ali mora biti dobra. Znam počet gledati i odmah prekinuti...

...čim Vam ne valja. Da, tome sam i ja sklona. Sanja, puno Vam hvala što ste bili gošća Direkta.