Jedemo previše kobasica i špeka, ovisni smo o pekari, predebeli i premalo vježbamo. Eto takvo je stanje uoči ponedjeljka, kada se obilježava hrvatski dan svjesnosti o debljini. Koliko god o tome razgovarali, svijesti čini se, nemamo puno. Među osmogodišnjacima, 36% ima problem s prekomjernom tjelesnom težinom. I po tome smo u Europi na 4. mjestu: nakon Cipra, Italije, Grčke i Malte. Među odraslima je debelih 60%, i po tome smo europski prvaci.
O svemu smo razgovarali s voditeljicom nacionalnog projekta 'Živjeti zdravo' Sanjom Musić Milanović
Osim sporta i inflacije, nismo baš u puno toga europski prvaci, ali evo u debljini se baš ne damo s trona.
Dosta se dobro držimo, ako razgovaramo o odrasloj populaciji - dijelimo prvo mjesto s Maltom. Malta je nešto malo s većim problemom debljine, mi s prekomjernom tjelesnom masom, ali za sada se ne damo.
Debljina je društveno uvjetovana. Kod nas ljudi vole kad se satima sjedi i jede.
Da mi odgovaramo na primarne podražaje, na glad, ne bi bilo debljine. Mi odgovaramo zapravo na sve druge utjecaje koji su oko nas, na sve nekakve socijalne pritiske gdje se očekuje da jedemo. Što god slavimo jedemo, kad tugujemo jedemo. Ako dođeš u restoran i naručiš čašu vode čudno te gledaju. Ako naručiš salatu pitaju te jeSsidobro. Pritisak na nas je prilično velik. Danas se zna da nije pitanje prekomjerne tjelesne mase i debljine individualna odgovornost. Svjetski dan debljine bio je 4. 3. i obilježavamo ga šesti put i po prvi put je prepoznato da treba mijenjati sistem odnosno cijeli sustav da bismo pomogli pojedincu da živi zdravije. Vrlo je teško zapravo jednom normalnom, običnom čovjeku ostati fit osim ako se ne bavi isključivo samim sobom. Jer živimo u jednom abnormalno obesogenom okruženju. Čimbenici su oko nas takvi da nam oduzimaju zapravo i zadnje mogućnosti za usputni korak. Ako se želite prošetati vrlo vjerojatno će nogostup s jedne strane biti potpuno zatvoren automobilima. Sve je protiv nas, okoliš je protiv nas.
Što biste rekli da je možda baš taj specifični hrvatski problem? Što radimo krivo? Je li to previše pekara, previše kruha, previše suhomesnatih proizvoda?
Po istraživanjima koje mi imamo, ja ne mogu reći da je previše kruha, a ovako kad hodam cestom bih rekla da je previše pekara. A i ono što je prema istraživanju sasvim evidentno je, znate, sve vam je socijalno determinirao. Više voća se jede u jednoj socijalnoj kategoriji u odnosu na drugu i slično. Osim suhomesnatih proizvoda, tu nema nikakve socijalne diferencijacije. Hrvati zaista jedu jako, jako puno suhomesnatih proizvoda, bez obzira ili imaju novaca, nemaju novaca bez obzira koje su razine formalnog obrazovanja. I tako nekakvih petnaestak do dvadeset deka suhomesnatih proizvoda dnevno.
I to nije dobro?
To svakako nije dobro. Niti za tlak, ni za kolesterol, a debljina rizičan čimbenik i za tlak i za kolesterol.
Ovo zadnje istraživanje koje ste neki dan objavili kaže da je 36% osmogodišnjaka debelo. To je svako treće dijete.
Da, to je svako treće dijete, dok je u Europi svako četvrto dijete i to je prilična razlika. Mi kad smo se uključili u tu Cosy grupu koja provodi ta istraživanja, to su mjerena istraživanja. U ovom krugu je četrdesetak zemalja sudjelovalo i možemo uspoređivati pokazatelje. Gotovo pola milijuna djece aktivno izmjereno. Znači, mi smo bili te 2015. godine na sedmom mjestu, a 2019. smo bili na petom mjestu. Tada smo imali 35 posto. Onda je došao Covid i to je zaista priličan problem bio. Ali nije bio problem samo u Hrvatskoj. To je 'All Round' bio problem. I sad 2022. smo na četvrtom mjestu. Ja ne mogu reći da je toliko velika razlika 35 posto, 36 posto. Međutim, neke zemlje su počele raditi dobar posao.
Ono što mi je nevjerojatno kad gledam te brojke, mi smo uvijek u društvu tih zemalja - Malta, Cipar, Italija, Grčka, Španjolska, mediteranskih zemalja. Čovjek potpuno pogrešno očekuje da bi djeca na Mediteranu bila mršava, zdrava i dobro se hranila. Ovi podaci pokazuju totalno suprotno. Djeca su debela na Mediteranu.
Odrasli su vitki. Recimo, jedna Italija koja uvijek ima djecu među prvih pet, da ne kažem u top 3 po debljini, njihovi odrasli najvitkiji. Znači, imaju najmanji problem, a djeca im imaju najveći problem i taj geografski gradijent je prilično jasno izražen. Najdeblja su djeca Mediterana, i to naročito dječaci. Mediteranska prehrana se naprosto ne konzumira na Mediteranu među djecom.
Ali se konzumira u Skandinaviji ,što mi se čini nevjerojatno. Mediteranska prehrana postoji u Skandinaviji.
To je proslavljena i provjerena dijeta, odnosno način prehrane kojeg konzumiraju u cijelom svijetu. E sad, znate šta? Nekako, možda je i za očekivati da u jednom trenutku proces vesternizacije došao i na otoke i oni su osjetili neke druge namirnice. Imaju ekrane, više ne trče toliko uzduž i poprijeko.
Što biste rekli da je možda glavni krivac? Znam da nije jednostavan odgovor. Znamo da djeca jedu i čokoladu i krafne i nezdravo se hrane. Jesu li to ta slatka gazirana pića?
Slatka pića su zapravo jako, jako veliki problem. Mislim da je glavni problem u percepciji. Znači, kad dijete uzme pola litre nekog gaziranog napitka uopće ne razmišlja da je nešto jelo. Ja mislim da čak ni mi roditelji ne razmišljamo da su nam djeca jela, nego da su nešto popila, a zapravo su unijeli u sebe kalorijski iznimno, iznimno bogat obrok i to bi trebalo osvijestiti. Još da ne kažem da su kod nas pića puno zaslađenija, nego, recimo u Velikoj Britaniji, a isti je napitak.
Uvijek je zanimljiva ista rasprava, a to je - je li jeftinije nezdravo jesti?
Znate šta, ja mislim da zapravo i nije. Evo, dat ću vam jedan primjer. Voda u Hrvatskoj je zdravstveno ispravna iz pipe i besplatna. Ona sigurno nije skuplja od kupovnog napitka. Mi vam radimo sada već nekoliko godina jelovnike i šaljemo ih svaki tjedan u sve hrvatske škole i oni su usklađeni s nacionalnim smjernicama. Znači, na početku smo se dogovorili da ne smije niti slučajno taj jelovnik, koji je zapravo zdraviji, biti nimalo skuplji i nikad nije. Dakle, pogledajte koliko košta jedna pizza, s tim da sve možemo jesti umjereno. I pizzu. Koliko košta jedna pizza, a koliko kilo srdela.
Nedavno su srednjoškolci pokrenuli bojkot pekara. Rekli su da su postale preskupo. Kažu prije im je 50 kuna tjedno bilo dovoljno, sada im treba 15 eura tjedno, tri eura dnevno. Može li se 15 eura tjedno u srednjoj školi hraniti zdravije nego da jede burek ili pizzu svaki dan?
Sigurno može. Za početak ode kupi kefir ili jogurt, kupi bananu. Sasvim sigurno može. Nije da djeca ne mogu pojesti pecivo. Pa naravno da mogu pojesti pecivo, pa možemo i mi pojesti. Pitanje je koliko peciva i je li baš svaki dan….
Je li ovo izgubljena bitka protiv debljine?
Uf, to je tako teško pitanje. Znate što, za mene nije. A ja već idem prema kraju svojeg radnog vijeka. Ja se već gotovo trideset godina bavim ovom temom i zapravo morate biti jako, jako uporni i ustrajni da vjerujete da bitka nije izgubljena. Postoje neke naznake, ja ih ne mogu sad iznositi baš detaljno, ali postoje neke naznake, a jedno istraživanje objavljeno je 2022. godine po kojem su ipak nam odrasli počeli malo padati i možda ćemo izgubiti prvo i drugo i treće mjesto u Europi.
Ali ono što ja sad vidim u odnosu na prije deset, petnaest ili dvadeset godina da je to tema koja je otvorena i o kojoj se počelo razgovarati kao o zdravstvenom riziku, a ne s estetskog aspekta. I to je već jedna velika promjena i mislim da su ljudi osvijestili zapravo koliki je to rizik i za neke druge bolesti. Šećerna bolest - 85 posto ljudi sa šećernom bolesti tipa 2 u Hrvatskoj ima višak kilograma. Ljudi samo da reguliraju tjelesnu masu neće im se razviti šećerna bolest tipa 2. Pa nije li to dovoljna motivacija?
Prije nešto više od mjesec dana bila je inauguracija Zorana Milanovića. Pa da iskoristim ovu priliku da vas pitam kakvi su vaši dojmovi?
Pa meni je zapravo ta decentna inauguracija predstavila cijelu Hrvatsku i u kojoj se zapravo jako brinulo da bude sve zastupljeno. Sve što je bilo je bilo hrvatsko. Evo samo pogledajte mene, pričalo se o brošu, pa mogu ja reći - to je hrvatski broš. To je lipa, simbol slavenstva.
Cvijeće je bilo hrvatsko. Dakle, perunika, iris, hrvatski cvijet. Konačno sam došla do njega te sam sa Sašom Šekoranja razgovarala pet godina ranije da bude pa nismo uspjeli nabaviti. Ovaj put se uspjelo. Muzički smo, nadam se, pokrili gotovo cijelu Hrvatsku, tako da mislim da je bilo decentno i lijepo.
Čija je ideja bila ova djevojčica s Filipina Chriztel? Nekako mi se čini da je to bila važna predsjednikova poruka da uključi da tako kažem i te nove Hrvate u takvu važnu jednu prigodu.
Pa zapravo sve, ako smijem reći, sve osim cvijeća je bila direktno ideja mojeg supruga. Pa tako i ona. I to je bio jedan moment koji za kojeg bih ja rekla da je bio vrlo, vrlo važan i da je bio jedan zapravo snažan, snažan signal u ovom društvu zapravo prihvaćanja. Dakle, vrijednosti integracije, ali s poštovanjem prema hrvatskoj tradiciji. Znate, ona je došla s Filipina i ona je zapravo pokazala da hrvatsku kulturnu baštinu cijeni i pokazala je zapravo nešto što ja smatram da je iznimno važno, a to je da stranci, kada dođu kod nas iz bilo koje zemlje i prihvate hrvatsku tradiciju i hrvatska obilježja su dobro prihvaćeni i da oni na neki način mogu sasvim sigurno, i ona je to pokazala svojim nastupom, osjećati Hrvatsku kao svoju domovinu.
To ste jako lijepo rekli i mislim da je ta poruka prihvaćanja sigurno bila možda i nešto najvažnije što smo vidjeli na inauguraciji.
I to sigurno jača društvo, ja bih rekla.
