Utakmicu protiv Belgije rijetko je kome danas bilo lako gledati. Kad igra Hrvatska ljudi jedva dišu, jedva trepću, svaku sekundu intenzivno proživljavaju. Da smo izgubili, sada biste bili tužni i bezvoljni, ali prošli smo, pa su sada ljudi veseli i optimistični. Okupili smo danas cijeli tim psihologa i psihijatara da objasne kako to nogomet djeluje na našu psihu. Dakle psihoanaliza navijača.
Zašto baš toliko proživljavamo svako uklizavanje, krivo dodavanje, stativu? Zašto patimo kao nitko kad neka tamo 22-ojica nepoznatih nam mladića napucavaju malu bijelu točkicu na ekranu lijevo desno, gore dolje?
Direktov stručni panel sastoji se od psihijatra, psihologinje, još jednog psihijatra, profesora sporta i najpsihoanalitičnijeg sportskog novinara. Urednik Telesporta Aleksandar Holiga: "Ne znam, ali ustvari vrlo je jednostavno to za objasniti. Pogledajte u čemu je još Hrvatska najbolja u svijetu?"
Marin Galić, Politički i društveni aspekti sporta, FPZG: "Naravno da ćete onda inzistirati u onome u čemu ste najbolji, a trenutno nam očito nogomet ide i zato se toliko poistovjećujemo."
Psihologinja Dajana Čopec dodaje: "Tako da uz to pripadanje grupi i jak nacionalni identitet mi jednostavno postajemo dio te momčadi."
Holiga, pak, odgovara na pitanje je li onda njihov uspjeh ujedno i "moj uspjeh": "Pa u neku ruku jest... Ima takvih i u najrazvijenijim zemljama koji su potupno ludi i stratsveni za svojom reprezentacijom, samo ih je manje u postotku."
Galić potvrđuje da se u Hrvatskoj intenzivnije doživljavaju sportski uspjesi: "Pa da, zato jer nam je to način dokazivanja."
OK, nisu naše emocije toliko jedinstvene. Gomila istraživanja, znanstvenih radova, novinskih tekstova, ma nema što već nije ispisano o tome, zašto vičemo na ekran, koliko je to zdravo, ujedinjujemo li se kao pleme.
"Kod muškaraca koji su navijali za tim koji je izgubio pada razina testosterona, tako da to je nešto što je evolucijski u nama", objašnjava Čopec i potvrđuje da je riječ doslovno o tome da kemijski reagiramo na pobjedu i na poraz: "Tako je, mijenja se razina hormona."
A o čemu se ustvari radi. Naši životi, nažalost, nisu toliko jednostavni, crno bijeli, odnosno, crveno bijeli, kao onih 90 minuta na ekranu, pogotovo u zemlji koja pršti od sive svakodnevice i sporih rješenja. Baš zato brza loptaška uzbuđenja dođu nam kao neka mini katarza, zato je toliko lako prihvatiti sreću.
Voditelj dnevne bolnice za ovisnost, psihijatar Davod Bodor potvrđuje da tako postajemo ovisni o uzbuđenjima, o padovima i uzletima raspoloženja: "Pa da, upravo zato je to najvažnija sporedna stvar na svijetu."
Psihijatar Veljko Đorđević ta uzbuđenja jednako tumači: "Kad gubimo, onda patimo jer naš gubitak je patnja svih nas. Da li to doživljavamo na osobnoj razini? Pa svakako."
Bodor je objasnio zašto to tako gledamo: "Pa ovako je puno jednostavnije i dohvatljivije i taj identitet pobjednika smo skloniji prigrliti... Ljudi se vrlo jednostavno i lako mogu odmaknuti od životnih problema."
I svi naši sugovornici se slažu. To nije loše, baš naprotiv, takvo vatreno stanje uma je zdravo. Kao lijek. Samo naravno i sreću i patnju, treba korisiti u primjernim količinama.
