Znate li da je 60 posto učenika na internetu izloženo vrijeđanju, ponižavanju, ruganju, omalovažavanju? Znate li i da samo jedan od pet učenika to nekome i prijavi? Ministarstv unutarnjih poslova objavilo je brojke za 2025. koje su šokantne: 1674 puta lani je zbog nasilja među djecom - bilo ono fizičko, psihičko ili elektroničko - intervenirala policija. Dakle, pet put svaki dan. Dogodilo se 1141 djelo međuvršnjačkog online nasilja - prijetnje, prisile, dijeljenje privatnih snimki i slično. To je tri puta na dan. 1150 djece bile su žrtva seksualnog iskorištavanja, netko ih je iskorištavao za pornografiju ili im je pokazivao pornografiju ili pred njima zadovoljavao pohotu. Svaki dan troje djece. Crveni alarm ili "red button" koji omogućuje da se zlostavljanje prijavi online, u policije ja lani zazvonio 661 put. Policija je zbog svega pokrenula kampanju - Sigurni online. 

O online nasilju puno razgovaraju učenici i profesori u Karlovačkoj županiji, koja je pokrenula hvalevrijedan projekt #NIje OK. NIje ok vrijeđati, nije ok dijeliti tuđe fotografije, nije ok isključivati druge iz grupe. Po školama su oblijepili plakate s QR kodom, gdje učenici anonimno šalju poruke o tome što im se događa. O maltretiranju razgovaraju na satu razrednika i na radionicama, tome su posvetili i radove na likovnom. A tim povodom gošće RTL Direkta su dvije učenice iz Karlovačke županije: Iva Srakočić ide u 6. razred Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića, a Mary Magdić u 4. razred Gimnazije Karlovac. 

Djevojke, hvala vam što ste došle, dobrodošle u Direkt. Iva, da tebe pitam za početak, što to nije ok što se događa na društvenim mrežama? 

Nije ok to što ima jako puno vrijeđanja. Učenici i moji prijatelji se jako boje nekome reći da su bili žrtva nasilja, sve je manje komunikacije među prijateljima i sve se povjerava umjetnoj inteligenciji. 

Koliko je to često, prema tvom iskustvu Mary? 

Pa to je postalo svakodnevno. Više ni ne osjetimo koliko je to često dok i sami ne postanemo žrtve tog nasilja, ušlo nam je u normalu, a ne bi trebalo. Zato smo imali projekt, jer to nije ok, nije uredu.

Iva, jesi li ti sama ikada doživjela da te netko vrijeđa, omalovažava?

Osobno nisam, ali sam bila puno puta svjedok nasilja u mom razredu. To su najčešće vrijeđanja, verbalno, riječima, nazivanje pogrdnim nadimcima i govorenje ružnih riječi. 

Mary, kako se onda dijete - koje se vrijeđa - nakon toga osjeća? 

Osjeća se poniženo i kao da se ne može nikome obratiti, a to je najveći problem. Imaju toliki sram, jer to nije nakon jednog komentara, jer se ti komentari i poruke toliko nagomilaju i to budu tako odvratne riječi i poruke koje im se šalju da nakon toga jednostavno imaju osjećaj da su sami u tome i ne priča se dovoljno o tome. Nekako, nemaju osobu kojoj se mogu povjeriti. 

Vi ste puno o tome razgovarali u školi, radili ste radove na likovnom - jako sam impresionirana - odlični su, puno ste o tome razgovarali na satu razrednika. Misliš li sada, Iva, da učenici bolje znaju što stvarno nije ok i što trebaju napraviti kada im se tako nešto dogodi? 

Mislim da je ovaj projekt puno značio. Puno smo pričali o tome, izražavali se u sastavcima, mogli smo skenirati QR kod gdje smo anonimno mogli poslati poruku ako smo bili žrtva nasilja, povjeriti se stručnim osobama.

Znači, znali ste na koji način reagirati i što treba kome reći. Zašto misliš Mery, da jedna od tih stvari koje svi znamo, da djeca to ne žele nikome reći? 

Jedan od većih razloga koje bih istaknula je, kao prvo, nemaju taj krug prijatelja kojima bi najprije mogli reći. Prijateljstva nisu, imam osjećaj, ono što su bila prije, više nisu toliko duboka i nemamo više povjerenja u ljude oko nas. Isto tako, često i ti naši najbliži prijatelji su upravo oni iza tog nasilja, što je jako žalosno ali je istina. 

Iva, misliš li da to rade i djevojčice i dječaci? 

Mislim da da i djevojčice puno više, pogotovo po fizičkom izgledu - tu se jako vrijeđa, moraš biti jako mršav i sada se sve češće događaju nekakve dijete i to se sve snima za društvene mreže i puno se vrijeđa ako netko nije mršav. 

A gdje bi rekla da se to najviše događa: na Instagramu, na Snapchatu, na WhatsAppu ili svugdje? 

Mislim da svugdje, mislim da na Snapchatu najviše zato što se može poslati poruka i onda se obriše. I onda se nasilnici i oni koji vrijeđaju osjećaju najsigurnije, da to mogu poslati, to će se izbrisati i sve je riješeno, oni neće biti krivi. 

Mary, bi li rekla da postoji razlika između maltretiranja u osnovnoj školi i u srednjoj, ti si sad 4. razred srednje škole pa možeš reći i jedno i drugo. 

Rekla bih da je razlika prije postojala, ali se danas nekako sve više smanjuje. Imam sestru koja je još uvijek u osnovnoj školi tako da vidim razliku između svoje generacije i njezine. Svake godine je sve veća ta razlika u generacijama i djeca također dobivaju pristup mobitelu, a samim time i društvenim mrežama, stvaraju račune na društvenim mrežama puno ranije i tako nasilje polako prelazi upravo na te platforme. 

Iva, što si možda najviše nakon ovog #Nije OK naučila? Što da se recimo sutra tebi to dogodi, što bi napravila, kome bi rekla? 

Imali smo mogućnost skenirati taj QR kod koji i sada možemo skenirati, u svakom trenutku možemo poslati poruku. Poslala bih poruku da sam žrtva nasilja i povjerila bih se pedagoginjama u školi i ravnateljici.

Mary, jesu li djeca uvijek svjesna da su doživjela nasilje? 

Rekla bih da ne. I sama sam razmišljala o tome jesam li ikada doživjela nasilje online ili uživo i trebalo mi je malo da razmislim o tome - činjenica da sam morala razmišljati o tome je dovoljno rekla. Nismo više svjesni što je nasilje, što nije jer nekako blaži oblici nasilja, ali to je svejedno nasilje, već prolaze pod normalno. 

Za učenike koji su možda doživjeli nešto slično, Iva, što bi im poručila? 

Poručila bi im da budu hrabri, da imaju osobe kojima se mogu povjeriti i to trebaju jer, nasilnici su uvijek kukavice, uvijek se sakrivaju iza nekakvih lažnih profila i boje se. Na primjer, da bi sad netko rekao uživo, ne bi. Puno lakše se vrijeđa preko društvenih mreža, iza lažnih profila, stavi se iza neke druge osobe pa onda ta osoba ispadne kriva, nastane puno toga. 

Misliš li Mary da će ova kampanja ohrabriti djecu da o tome drugačije razmišljaju, da prepoznaju da su žrtve nasilja i da to stvarno nekome požele reći? 

Pa ja se stvarno nadam da bi i imam osjećaj da se to već počelo događati. Prvo, ajmo reći neki blaži oblici, već sam postala svjesna kada idem na društvene mreže, kada je to samo iz zabave, kada nije nešto ozbiljno pa ću ostaviti mobitel, neću ići tamo, a i samim time dajemo manju platformu tom nasilju. Mislim da će s vremenom svijest postati još veća i nadam se da će se projekt nastaviti u županiji ali i izvan nje. 

I ja se nadam da će ga netko danas vidjeti. Djevojke, puno vam hvala što ste imale hrabrosti razgovarati o ovako važnoj temi, sigurna sam da ste ohrabrile mnoge druge učenike da jasno progovore o problemima koje imaju. 

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!