Urlanje četnika "bit će mesa, klat ćemo Hrvate" pri ulasku u grad koji su razorili do temelja mnogi u Srbiji nikad nisu čuli. Srpski školarci nikada nisu učili o opsadi Vukovara, nisu gledali snimke zarobljenika u vukovarskoj bolnici, a kamoli vidjeli snimke poredanih leševa pobijenih civila.
A nisu nikada mogli čuti ni ove riječi. "Palo i Milovo brdo, nema više. Sad idemo na Dunav, dosta je bilo. Snažno se bore momci, to svaka čast!", govorio je uoči pada Vukovara u kameru srpske televizije tadašnji major JNA Veselin Šljivančanin. Neki od tih momaka počinili su kasnije pokolj nad 260 zarobljenika na Ovčari.
Na primjedbe Crvenog križa upravo o tretmanu zarobljenika, Šljivančanin je, kao zapovjednik snaga JNA koje su zauzele vukovarsku bolnicu, odgovarao ovako: "Gospodine, ovdje je rat! I mi se trudimo da vama svima osiguramo sigurnost i mir, a vi meni ističete probleme. Ako vam se ne sviđa, izvolite idite tamo gdje vam se sviđa!"
Veselin Šljivančanin se tih riječi nikada nije posramio, "ovo je moja zemlja, ovdje ja zapovijedam" - čak je naziv i jedne od njegovih knjiga o ratnim iskustvima, knjiga koje taj ugledni građanin Srbije svih ovih godina uredno promovira, pa i prošle zime. "Ima iz mojih nažalost teških dana koje sam provodio u zatvoru, ima iz moje borbe za istinu i pravdu i slobodu", rekao je na promociji svoje knjige ove veljače u Boru.
Simbol Vučićeve stranke
Da, osuđeni ratni zločinac kao borac za istinu. Da Veselin Šljivančanin ima takav status u današnjoj Srbiji ne bi trebalo čuditi, zna li se da je već godinama član Glavnog odbora Vučićeve Srpske napredne stranke, podsjeća Marko Milosavljević, programski direktor Inicijative mladih za ljudska prava Srbije, i dodaje "da ta stranka, ali i drugi koalicijski partneri vlasti u Srbiji, su zapravo sigurna kuća za druge ratne zločince, ne samo za Šljivančanina".
Marko i aktivisti iz Inicijative mladih za ljudska prava još su 2017. zvižducima pokušali prekinuti jednu tribinu SNS-a na kojoj je trebao govoriti Šljivančanin, htjeli su razviti transparent "ratni zločinci da zašute kako bi se progovorilo o žrtvama". Prisutni na tribinu fizički su ih napali i izbacili, iz SNS-a su rekli da je tribinu prekinula - grupa huligana.
Tako bi vjerojatno nazvali i nevladinu organizaciju "Žene u crnom", koja je kao i svake godine jedina javno obilježila obljetnicu vukovarske tragedije u Beogradu. "Mi smatramo da bi Republika Srbija morala odgovarati za urbicid, kao i za druge zločine koje su počinile oružane formacije, jedan od njih je vezan i za logore u Srbiji koji je bilo čak šest", izjavila je večeras Staša Zajović, dugogodišnja predvodnica "Žena u crnom".
Srbija nikada nije prošla katarzu
Srbija, kako ističu povjesničari, nikada nije prošla katarzu poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, oko svoje uloge u ratovima devedesetih. "Bilo je posve jasno i onda, a i danas, 33 godine nakon tih zločina i tragedije Vukovara, tko je u ovim ratovima bio glavni počinitelj i agresor, a tko su bili žrtve", naglašava povjesničar Ivo Goldstein.
Zašto nema katarze? Možda i zbog riječi da "nikada više ovdje ustaška vlast neće moći doći" i "živjela Velika Srbija!", koje je u okupiranoj Glini pred stotinama ljudi izgovorio današnji vladar Srbije. Ili kada je, čak pet godina nakon rata, na sjednici Srpske radikalne stranke zagrmio "hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica, i sve te srpske zemlje!"
Mladost-ludost Aleksandra Vučića došla bi, dakle, u pitanje, kada bi se priznale činjenice. Ali čudi da gotovo nitko u Srbiji nije reagirao ni na prošlog tjedna objavljeno pismo generala Radislava Krstića, osuđenog za genocid u Srebrenici, u kojem on i priznaje da je sudjelovao u genocidu i želi da to čuje što više njegovih sunarodnjaka. Vlast ne da. "To priznanje zapravo govori da njihova pozicija da tu nije bilo genocida, nije točna i činjenična", ističe Marko Milosavljević.
Kako stvari danas stoje, promjenu narativa o ratovima 90-ih u Srbiji može pokrenuti samo onaj tko je i sam huškao na rat, i koji se ratnog zločinca ni dan danas ne odriče.
