Jedna je Istrijanka i pjeva na Japanskom, a druga Japanka kojoj istarski dijalekt - nije stran. Kanat od mora, prije nego što je postala pjesma, bila je knjiga. Elis ju je prije nekoliko godina prevela na japanski i tako je krenula ideja o turneji. U Japanu je na 3 koncerta nastupila sa svojom kolegicom. A ako se pitate zašto još nismo rekli njezino ime, bolje neka vam se sama predstavi.
"Kao kad vidite slasni taco. Uuu tako! Utako! To je moje ime", rekla je japanska kantautorica.
Kao i Elis iz Rapca, Utako iz japanske Osake također je kantautorica. Osim toga, Elis je i školovana glumica, a Utako skladateljica. I iako su iz potpuno drugih krajeva svijeta, svoje dijalekte međusobno dobro razumiju. Kada smo Utako upitali sviđa li joj se više pjevanje na hrvatskom ili japanskom, ona je nas pitala volimo li više majku ili oca. Kaže, to je teško pitanje.
"One imaju taj meki ć, kao i kod nas u Istri. I nekako cijela ta melodija mi je bila totalno bliska. Znaš ono za "labinjonski" se kaže da je težak kao "japonski", pa onda smo spojili ta dva teška jezika, da bude još teže", nasmijano nam je objasnila kantautorica Elis Lovrić.
Elis glazbu stvara još od devedesetih, a svoj stil pronašla je u čakavštini, ali i otkrivanju drugih jezika. "Ono što imam spremno već par godina je na njemačkom, možda nije toliko egzotično ali opet je neobično. Ljudi uglavnom prevode na talijanski, engleski, pjevala sam i na brazilskom i portugalskom. Imam na poljskom prevedenu cijelu knjigu i znam pjevati na tim jezicima", dodaje.
Prva je i jedina hrvatska umjetnica koja je nastupila u Europskom parlamentu, 3 puta je bila i u finalu Dore, a njezinim nagradama ne zna se broj. Samo prije nekoliko dana, na Melodijama Istre i Kvarnera pobrala ih je četiri. Osim što je pjevačica, sada je i Utakina učiteljica. "Ja je učim i labinjonski i hrvatski i baš nam je to jako zabavno", priznaje Elis Lovrić.
Skladateljica i pjevačica
Utako je tako brzo naučila neke od najvažnijih hrvatskih riječi. "Kratke su, ali imaju puno značenja. Ma daj daj, Isuse! Pomalo! Sporo, volim to!", priznaje Utako. Voli pomalo, ali voli i glazbu.
Utako Toyama je i skladateljica i pjevačica, nastupala je u više finala "John Lennon Songwriting Contesta", a pobijedila je na festivalu mira u Hirošimi. Što i nije čudno jer primarno pjeva baš o miru u svijetu. Koliko joj dobro ide hrvatski, i za to bi mogla dobiti nagradu.
"Volim sve. Volim ljude, vrijeme, hranu. Volim rakiju. Volim čevapčiće, pršut, kalamare, sve", kaže. Pitali smo je najteže pitanje za hrvatsko-japanske odnose: Čevapčići ili sushi?"Još jedno "majka ili otac" pitanje! Stvarno je teško odabrati", kaže.
Ipak, tu i tamo dogodi se i poneki zabavni lapsus. "Volim jesti kukuruz. Ali nisam dobro zapamtila riječ. Pa sam pitala: "Može jedan kukuraz?" Čovjek me samo pogledao...", nasmijano je priznala.
A je li teško i shvatiti o čemu ove dvije umjetnice pjevaju? Njihova izvedba nije ni čisti hrvatski, ni čisti japanski, već dijalekti iz Labina i Osake. Neki kažu da ne razumiju ništa, neki da razumiju skoro sve. Ali predivno mi je kada zamijene neke riječi, a one pašu. Ima riječ rivaju te rivaju, što znači guraju te guraju. A ljudi pjevaju "ribaju", "ribaju", kaže.
Bilo rivaju, bilo ribaju, bilo na labinjonskom, bilo na japonskom - Elis i Utako publika obožava. Jer možda se ova kombinacija na prvu čini čudna, ali melodija koju čujete, zbilja je nevjerojatna.
