Ogrtanje zastavom srpskog predsjednika u UN-u nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici bio je završni teatralni čin pravljenja žrtve - od Srbije.
Danima su se vrtjeli spotovi protiv nepostojeće optužbe o Srbima kao genocidnom narodu. Plakati da Srbi nisu genocidni lijepljeni su po Srbiji i Republici Srpskoj. Jutros su čak zvonila zvona crkava diljem zemlje za spas srpske države i naroda. I to sve iako u Rezoluciji ne da nema osude, nego se ni ne spominje ni Srbija, ni srpski narod. Ali za Aleksandra Vučića rezolucija je - politička.
"Ovdje nije riječ o pomirenju. Ovdje nije riječ o počastima, već o nečemu što će otvoriti stare rane i dovesti do političkog kaosa", zaključio je u govoru uoči glasanja u Općoj skupštini UN-a predsjednik Srbije.
Rezolucijom se, među ostalim, osuđuje negiranje genocida, kao i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, pozivaju članice UN-a da poštuju sudski utvrđene činjenice o zločinu, i da se na njega podsjeća u školskim programima. A svega toga u Srbiji do danas nedostaje.
"Po ljudima koji su odgovorni nazivaju se škole, učenički domovi, dobivaju ulice, njima se slikaju murali, ljudi koji izađu iz zatvora se dovode u emisije, oni postaju celebritiji. I to je razlog zašto mislim da je bila potrebna ova Rezolucija, iako ona nije obvezujuća, ona ništa neće promijeniti", tumači povjesničar Hrvoje Klasić.
Činjenice se znaju već godinama, kao i ljudi izravno odgovorni za genocid. Da je Ratko Mladić tamo bio gospodar života i smrti bilo je jasno čim je ušao u Srebrenicu. Pred srpskim je kamerama čak dao naslutiti što se sprema.
"Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv Dahija, Turcima osvetimo na ovo prostoru", rekao je Mladić tog srpanjskog jutra nakon ulaska vojske bosanskih Srba u grad.
Osveta je bila stravična. I ranijih je godina Direkt već detaljno opisivao kako se dogodio najgori zločin na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. Većina ljudi ne zna i nikada nije vidjela mjesta masovnih egzekucija koje su se dogodile nakon pada Srebrenice. Bili smo 2017. ispred hangara Zemljoradničke zajednice Kravica, u istoimenom selu. Više od tisuću srebreničkih zarobljenika dovedeno je ondje 13. srpnja '95. po paklenoj vrućini, bez da su dobili gutljaj vode. Stiješnjeni su u hangar tako da doslovce ni igla nije mogla pasti na pod. Ubijanje je trajalo više od dva sata, automatskim puškama i bombama. Preživjela su samo dvojica.
Autobusima su na stratišta ljude vozili puna tri dana dok nije pobijeno više od 8300 muslimanskih dječaka i muškaraca. Haški sud, sudovi u BiH i Srbiji za zločine u Srebrenici osudili su preko 50 ljudi na više od 700 godina zatvora, a arhitekte zločina, Mladića i Radovana Karadžića, na doživotne kazne.
"Radilo se o planski organiziranom i provedenom genocidu, odnosno masovnom uništenju jedne skupine, u ovom slučaju Bošnjaka u Srebrenici", zaključuje Hrvoje Klasić.
I baš u Srebrenici Vlada Republike Srpske održala je sjednicu, a Milorad Dodik opet negirao genocid i opet najavio kraj dejtonske BiH.
"Nije bio genocid u Srebrenici, hoćeš još jednom. Jel snimaš, jesam ti u prvom planu nije bio genocid u Srebrenici. Snosite političku odgovornost za ovo. Republika Srpska je strana potpisnica svih aneksa i Ustava BIH i izlazi iz BIH. I mi krećemo danas da izlazimo, učinit ćemo to mirno", rekao je predsjednik Republike Srpske.
Nakon takvih reakcija, cilj inicijatora Rezolucije - potaknuti pomirenje u budućnosti - čini se dosta dalekim.
