Zamislite da gledate prizore iz četvrti u kojoj žive vaši roditelji, ali ništa ne prepoznajete jer je sve sravnjeno sa zemljom. A već dva dana niste čuli ni majku ni oca i ne znate gdje su. Ne možete? Baš u takvoj situaciji je Fathy El-Tanani, Palestinac u Zagrebu čija je familija u Jabaliji, dijelu Gaze koja je posljednjih dana izložena brutalnom izraelskom raketiranju.
"Nema nijednog sigurnog mjesta u cijeloj Gazi. Gdje bi ljudi sada pobjegli? Interneta nema, struje nema, plina nema, vode nema, hrane nema. Voda je zagađena, ljudi piju prljavu vodu, pojavit će se kolera i zarazne bolesti sigurno. A ono što čujem preko interneta i televizije, ima sigurno 1500 ljudi ispod ruševina", kaže nam El-Tanani.
Iste snimke, ali drugim očima vidio je i Ernest Herzog, Izraelac u Zagrebu, koji ovo što se danas događa u Gazi ne može promatrati odvojeno od, kako kaže, pogroma nad Izraelcima koji je Hamas počinio prošle subote.
"Slike mrtvih civila naravno da rade jako velike političke pritiske. Postavlja se pitanje tko je na kraju krajeva kriv. Ako vi provocirate nekoga tko je vojno jači od vas, a onda postavite civile u prvi red, žene i djecu da stradaju, to je najkukavičkiji način vođenja rata ikad, iako oni sebe smatraju jako hrabrim borcima za slobodu", kaže Herzog.
Na subotnji upad Hamasa i masakr koji je uslijedio podsjetili smo i našeg palestinskog sugovornika, uz napomenu da je zapadni svijet jedinstven u osudi. "Gledajte, ja nisam ekstremist, ja sam civilizirani čovjek. Ali treba gledati povijest, treba postaviti pitanje zašto je došlo do toga. Od 1948. mi patimo. Želimo disati friški, lijep zrak", odgovara Fathy El-Tanani.
S druge strane, zločini Hamasa urezani su u kolektivno sjećanje Izraelaca, prošla subota je, kaže naš izraelski sugovornik, njihov 11. rujna. Sve što se od tada događa, dodaje, ne bi se događalo da nije bilo upada Hamasa u Izrael.
"Rat je prljava stvar. Jako je teško u bilo kojem sukobu, a pogotovo ovakvom, govoriti u nekakvom reciprocitetu odgovora. Jesu li SAD nakon 11.9. odgovorile reciprocitetom? Ne. Dakle, ne može se to mjeriti. Što to uopće znači podjednak odgovor? Znači li to da je Izrael trebao izabrati isti broj žena u Gazi pa ih silovati, ili odrubiti isti broj glava djeci? Izrael to nikada ne bi napravio jer vrijednosti države Izrael nisu vrijednosti Hamasa. Zato i govorimo o dobru i zlu", kaže Ernest Herzog.
Ali onim Palestincima koji nikakve veze s Hamasom nemaju neshvatljivo je bilo kakvo opravdanje rušenja cijelih četvrti. Stradavanje djece nitko ne bi smio prihvatiti, a poginulo ih je već na stotine. Ipak, čak i u situaciji kada Gaza trpi najjače bombardiranje u povijesti, a i dalje se čeka i kopnena ofenziva, ni El-Tanani ni Herzog ne gube nadu u mir.
"Trebamo se pomiriti s time da oba naroda tu trebaju živjeti na miran način. Jer drugog rješenja nema. Ali mir je nama potrebniji nego njima. Jer cijeli svijet je s njima, a oni nažalost nemaju pravo na to. Tu nikad nije bilo pravde. Ne samo da su oni jači od nas, a jači su, ali to je naš teritorij. Oni su iz cijelog svijeta došli kod nas živjeti, a mi samo želimo naše dostojanstvo, da dišemo svježi zrak, da imamo slobodu", zaključak je Fathyja El-Tananija.
"Dvije zemlje jedna pored druge, jedna židovska, druga muslimanska, odnosna arapska, palestinska, koje bi trebale živjeti u miru i suradnji. Mi smo ovdje s Balkana pa znamo što znači rat, a što znači biti pametniji pa surađivati. Nekad ni mi nismo baš pametni. Znamo isto i koliko je to nekad teško. Jedino rješenje da tamo bude nekakav dugoročniji mir jest da postoje neradikalne frakcije i s jedne i s druge strane koje žele mir", nada se na kraju Ernest Herzog.
A sve što posljednjih deset dana gledamo čini se radikalnijim nego ikada ranije. I baš bi zato onim neradikalnima, poput naših sugovornika i većine njihovih sunarodnjaka, trebalo dati priliku. Dok se spirala mržnje sasvim ne otme kontroli.
