U Hrvatskoj je Dan žalosti nakon stravičnog zločina u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. Cijela država tuguje za sedmogodišnjim dječakom kojeg je ubio 19-godišnjak. Troje ozlijeđene djece i učiteljica dobro se oporavljaju. Roditelji su danas imali prvi sastanak s Kriznim timom, a mi smo razgovarali s Markom Sikiricom, predstavnikom roditelja u Vijeću roditelja škole.
Je li pomogao sastanak? Je li bilo kakvih dobrih smjerova? Jako teška situacija za vas i vašu djecu? Kako je to izgledalo na sastanku?
Moram prije svega reći da smo mi svi pod jednim velikim šokom i stresom. Teško je to opisati ljudima. Neću govoriti o detaljima sastanka jer smo se mi svi kao roditelji našeg razreda dogovorili da nećemo i zapravo ni ne smijemo opisivati točno kako je sastanak tekao.
Ne morate iznosti detalje
Ja sam na kraju sastanka pitao roditelje da li žele ili ne žele da uopće dajem izjavu i većina, odnosno velika većina roditelja se složila da dam izjavu. Mi ćemo kao grupa roditelja imati neke zahtjeve o kojima smo razgovarali.
O njima niste razgovarali na ovom sastanku. Da se razumijemo, ovo je bio sastanak čisto kao podrška, emotivna podrška u jednoj kriznoj situaciji u kojoj su vas inspirirali kako da komunicirate s djecom?
Tako je. Ovo je bio sastanak kriznog stožera gdje su bili psiholozi. Mogu reći da je sastanak pomogao i sad ćemo vidjeti dalje. Meni osobno je sastanak pomogao, a mislim da je i drugim roditeljima. Sad ćemo vidjeti dalje tijek. Ja bih samo molio, apeliram da nas informiraju jer do danas nismo imali nikakve informacije ni o sastanku, ni o ničemu. Tek sam negdje oko podne dobio informaciju.
Stručnjakinja o rješenjima
Roditelji za svoju djecu traže sigurnost i zaštitu u školama. O tom aspektu razgovarali smo sa stručnjakinjom Lidijom Stolicom, predsjednicom Udruženja istražnih i zaštitarskih djelatnosti HGK.
Bi li zaštitar na ulazu pomogao u ovoj potencijalnoj situaciji?
Zaštitar se postavlja kao preventiva. Samom njegovom pojavom i postojanjem možda ne bi ni ušao, ali to je sada pitanje. Dečko je bio bolestan, da li bi on njega vidio, da li li bi on pomogao ili ne, ali naravno, sigurno da bi reagirao vrlo brzo. Možda i spriječio događaj.
Argumenti mnogih su da treba biti zaštita, argumenti drugih su da ne bi trebao biti zaštitar nego jedan sustav koji bi bio siguran, zaključan. U kojem se djeca ne bi osjećala nelagodno jer škola nije mjesto gdje bi djeca trebala vidjeti rešetke, zaštitare, detektora metala itd. A opet želimo spriječiti ovo. Koje je rješenje?
Prije petnaest godina je već postojala inicijativa sigurnosti u školama - da se postave zaštitari. Zaštitar je prvo osoba koja je obučena, koja je licencirana, koja ima svoje ovlasti i koja zna kako postupati u određenim situacijama. Taj zaštitar nije u nekakvom oklopnom odijelu koji sije strah, nego osoba koja ima svoju uniformu i koji je tamo dio škole. Znači dio djelatnika škole i koji bi zapravo na vratima dao osjećaj sigurnosti i reagirao u nekim situacijama.
Imamo li mi dovoljno obučenih stručnih ljudi da rade kao zaštitari u posebnoj instituciji? Vjerojatno bi to trebala biti neka dodatna edukacija ili vi to već radite?
Tvrtke u Hrvatskoj koje se već dugi niz godina bave i imaju tjelesnu i tehničku zaštitu imaju osobe koje su obučene i koje su na posebnim zadacima. Naravno, ovo je jedna situacija na koju nitko od nas nije bio spreman, ali struka je spremna vrlo brzo reagirati i vrlo brzo dati ljude koji mogu obavljati taj posao. Stavljati u školu nekakve rešetke, interlocking kabine, nekakve detektore mi smatramo da to nije potrebno. Škola treba dati osjećaj sigurnosti i zapravo djecu bi to još više prestrašilo, smatramo da to nije potrebno.
