Godinama istražujući vatikanske arhive, hrvatski povjesničar, dominikanac Stjepan Krasić došao je, za mnoge, do senzacionalnog otkrića. A to je da je hrvatski jezik u 16. i 17. stoljeću bio međunarodni jezik. Ovaj znanstveni rad sada je publicirao časopis ST-Open Sveučilišta u Splitu.

U njemu ovaj profesor crkvene povijesti u Rimu otkriva da je hrvatski jezik Papa u 16. stoljeću izabrao kao sveslavenski jezik koji se zato predavao kao obvezni predmet na najuglednijim europskim sveučilištima uključivši Oxford, Bolognu i Pariz. U šest objavljenih dokumenata donosi, tvrdi, neosporne dokaze da je u 16. i 17. stoljeću hrvatski stekao prestižan status "svjetskog jezika" u europskim intelektualnim krugovima te je na temelju savjetovanja uglednih jezikoslovaca o najpogodnijem jeziku komunikacije sa slavenskim narodima, Katolička crkva odabrala upravo hrvatski jezik. 

I zato je od Hrvata, mladog Isusovca s otoka Paga Bartola Kašića naručena izrada gramatike hrvatskoga jezika koji je na njoj radio četiri godine i 1604. je objavljena u Rimu, nakon što je u Veneciji Faust Vrančić izdao prvi rječnik hrvatskoga jezika uvrstivši ga među pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe.

Hrvatski jezik bio je svjetski

Razgovarali smo s autorom, dominikancem, profesorom Stjepanom Krasićem.

Koliko ste dugo proučavali vatikanske arhive i koliko je ovo važno otkriće za hrvatski jezik?

Ja sam u Rimu proveo lijepih 40 godina, od čega četiri godine kao student i 35 i malo više kao profesor. Svaki slobodan trenutak kad nisam bio u auli, bio sam negdje u arhivu ili u biblioteci tražeći hrvatske tragove. Imao sam sreću najviše ono što nitko drugi nije naišao, iako je bio na raspolaganju svima. Ja u to vrijeme nisam se htio baviti poviješću hrvatskog jezika ni jezikoslovljem, nego sam želio naći podatke o visokom školstvu u Hrvatskoj. I sreća me je poslužila da sam naišao baš na te važne dokumente u kojima pape propisuju europskim sveučilištima da moraju uvesti u svoj nastavni program hrvatski jezik. I onda sam prekinuo istraživanje visokog školstva, a dao sam se na to jer sam shvatio odmah golemu važnost, povijesnu važnost hrvatskog jezika jer nešto takvo pa se nismo smjeli uopće nadati da bi moglo biti. Međutim, to je stvarnost koja je danas očita svima.

Tada je hrvatski jezik bio svjetski. Zašto i gdje se u međuvremenu taj hrvatski jezik izgubio?

Hrvatski jezik je bio svjetski jer ga je Crkva stavila na istu ravan s najpoznatijim jezicima kao što su hebrejski, kaldejski, klasični grčki, s time da je ujedno uz hrvatski stavila i arapski koji se morao učiti jer je Crkva htjela imati dijalog, otvoriti dijalog s islamskim svijetom. I taj jezik automatski je dobio na važnosti koju nikada u povijesti nije imao ni prije ni kasnije. Sveučilišta su učila taj jezik sigurno i ostavila su trag u povijesnim dokumentima i kod tih europskih naroda, to je, mislim, izvan svake normalne sumnje. Hrvatski je time postao, pazite ne samo europski, nego i paneuropski jezik, sa starim grčkim, s europskim velikim jezicima koji danas vladaju, koji u to vrijeme nisu bili uzimani kao mjerilo za kulturu i Sveučilišta.

Što nakon ovog Vašeg otkrića, koji bi trebali biti daljnji koraci znanstvenika koji se bave hrvatskim jezikom?

Pa, evo ja mislim da bi trebalo biti da se ti podaci i ti dokumenti, odnosno ta saznanja pretvore i u nekakvu informaciju za same Hrvate. Hrvatski narod ima pravo znati svoju povijest, a to sve ovisi o našim jezikoslovcima. Oni bi trebali pokrenuti inicijativu da se to unese u sve školske udžbenike i uopće u našu nacionalnu svijest. To je jedino logičan zaključak.