Kninsku tvrđavu preletjeli su Rafalei, ali i MiG-ovi. U Kninu traju posljednje pripreme za sutrašnju proslavu Oluje, a 4. gardijska brigada Pauci, koja je uz sedmu prva ušla u oslobođeni Knin 1995., dobila je spomenik na Dinari.
Na mjestu gdje su se prije 29 godina probijali do kraljevskog grada, na vojnom poligonu Crvena zemlja, postavljen je broj 4 kao simbol brigade. Otkrivanju spomenika prisustvovao je i ministar branitelja Tomo Medved.
Pauci ni u jednom trenutku nisu sumnjali da će uspjeti osloboditi Knin. Znali su da jedan drugome čuvaju leđa. Kako je izgledala sama akcija i ulazak u Knin, prisjetio se hrvatski branitelj i bivši pripadnikom 4. gardijske brigade Pauci Josip Bebek.
Vi ste sa sedmom prvi ušli u Knin. Možete li se prisjetiti tog dana prije 29 godina?
Čestitao bih svim građankama i građanima Hrvatske, svim ljudima dobre volje, dan pobjede i dan hrvatskih branitelja. Neka sutra dostojanstveno proslave vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Da se vratim na pitanje, četvrtog (kolovoza 1995., op.a.) smo krenuli u pet sati ujutro. Taj smo cijeli dan imali "fajt" dok nismo oslobodili jednu čuku. Nakon toga je sve krenulo nabolje. U popodnevnim satima smo se uvukli na hrvatski teritorij i čekali pet sati ujutro da počne topnička priprema. Od tog trenutka nije više bilo "fajta" nikakvog, više nije bilo borbe. Jednostavno smo ušetali u Knin.
Kako se pripremala Oluja?
Kakav je bio osjećaj nakon što ste ušli u oslobođeni grad?
Prvo što mi je palo na pamet kad smo ušli u oslobođeni grad bila je misao da je pobijedilo dobro na zlom. Više zla nema, nema ubojstava, rata, završeno je sve. A ono što me razočaralo je da taj grad nije ličio ni na što. Nema struje, vode, ne možeš nigdje popiti hladnu pivu. Bilo je malo razočarenje. Ali u svemu tome smo znali da smo dosanjali stoljetni san da imamo svoju državu. Euforija, slavlje, grljenje, ljubljenje…
Je li bilo ljudi u gradu?
Vrlo malo. Kad smo ušli u sami grad, pokoji se civil tu našao. Ispričat ću vam zgodu koja mi se dogodila. Kad smo ušli u mjesto Kovačić, tu smo se stacionirali i trebali smo prenoćiti. Ušli smo u jednu kuću jer kad dođete u mjesto, morate pročešljati ima li gdje koga po kućama, da ne bi netko zapucao. U toj je kući bio čovjek sam, našli smo dva sanduka municije i dvije poluautomatske puške. Čovjeka sam doveo među nas i poslije predali UNPROFOR-u. Nakon dugo vremena kada sam došao živjeti u Knin, došao sam kod njegova brata kupiti stajsko đubre da mogu napraviti vrt. Pitao sam tko je čovjek iz te kuće, a on mi je odgovorio 'to je moj brat Ilija'. Drago mi je da sam spasio tog čovjeka i da je otišao u UNPROFOR. Ne znam gdje je danas.
Jeste i danas jednako ponosni kao i prije 29 godina?
Ne bih baš poistovjetio jedno s drugim. Više sam bio ponosan tada, danas sam razočaran nekim stvarima. U jednom mjesecu imamo tri afere. Mi smo branitelji oslobodili državu i predali je civilnoj vlasti. Mislili smo da će političari to čuvati kao što smo mi u ratu.
Što kažete na to što se predsjednik i premijer ni ne pogledaju ovdje?
Najžalosnije je to. To je ono što žalosti i hrvatskog branitelja i običnog čovjeka. Tužno, žalosno i nevjerojatno da predsjednik ne želi pružiti ruku premijeru ili obrnuto u jednoj demokratskoj državi.
