U ormaru i danas stoje njegove stvari. Jakna iz policije, osobni predmeti i uspomene koje čuvaju njegovi najbliži. Da postoji muzej prekinute mladosti, bio bi u Sandrovoj sobi. Sve što mu je nekad pripadalo i dalje je tu, samo što su sada cijela kuća i njegova soba ispunjene fotografijama, te zastavom koju su mu na sprovodu u ruke predali kolege policajci.

Kolege koje, sedam godina kasnije, šeću svoju djecu, dok obitelj Sandra Đukanovića živi s neizmjernim gubitkom.

"Ovu priču pričam jer prije svega voljela sam svog brata i ne želim da se to više ikome dogodi. Pričam ovu priču jer je on bio policajac i želim istjerat pravdu i pokazat koja mu je nepravda nanesena", govori njegova sestra Ivana Andrijević kroz suze.

Obitelj je Sandru obećala da će se boriti za istinu još za njegova života. Tužili su osiguranje koje zastupa bolnicu, a slučaj je u srpnju ove godine na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu završen nagodbom. Obitelji će biti isplaćena naknada. No, iako im je važno da su ispunili obećanje, još važnije je ono što sada stoji crno na bijelo – Sandrova smrt mogla je i morala biti spriječena.

"To nije proces koji je nastao od danas do sutra. Nije to bio anafilaktički šok. To je bio proces raspadanja pluća koji je trajao dva mjeseca", objašnjava Ivana.

'KAO DA JE NAŠTIMANO' /

Sanja je umrla dok je čekala inkluzivni dodatak, shrvana majka: 'Strašno mi je, neka drugi to ne dožive'

Od obećanja oporavka do kobnog liječenja

Bolovi u području bubrega bili su prvi znak bolesti. Liječnik Borislav Spajić, za kojeg obitelj ima samo riječi hvale, postavio je točnu dijagnozu – rak zametnih stanica testisa. Nakon ugradnje stenta na bubregu, tumorski markeri počeli su padati.

"Profesor Spajić je i bratu i mojim roditeljima rekao: dobit ćete krajem godine zdravog sina", prisjeća se Ivana.

Nakon urologije, liječenje je nastavljeno na onkologiji. Prema sudskom vještaku, protokol liječenja bio je pravilno postavljen, no jedan od lijekova, Bleumicin, kod malog broja pacijenata izaziva plućnu toksičnost. Već nakon prve doze Sandro je kolabirao.

"Još bi počeo tako suho kašljat, žalio se na stezanje u prsima, nedostatak zraka. Mama i tata su ga svaki put odveli u hitnu u Vinogradsku gdje se i liječio", kaže sestra.

Tri puta odlazio je na hitnu, no nitko nije prepoznao znakove trovanja lijekom. Prema nalazu vještakinje, u slučaju i same sumnje lijek se mora prestati davati jer postoji zamjenski, nešto manje učinkovit, ali siguran.

"Doslovno je rekla: prosto je nevjerojatno da je svaki puta pregledan od strane hitne službe, a da nitko nije posumnjao na toksičnost Bleumicina", prenosi Ivana riječi vještakinje.

OTVORENA PANDORINA KUTIJA /

Onkološka pacijentica čekala 14 mjeseci na inkluzivni dodatak: 'Strašna je činjenica...'

Propusti sustava

Prije treće doze, jedan je specijalizant upozorio da Sandrova krvna slika nije dobra i predložio da se lijek ne daje. "On je rekao: ja ti na ovako lošu krvnu sliku ne bih dao Bleumicin, ali tu je tvoja onkologica pa ćemo ju pozvati. Nju su pozvali, mi smo stajali u ordinaciji i ona je ovako došla i rekla: ma ne, u redu je, može dobit Beumicin. To se daje intravenozno i sestra glavna koja je bila tamo unutra je rekla, ali znate Sandro vam je smršavio preko 15 kila"“, prisjeća se Ivana.

Sandro je lijek ponovno primio. Njegova pluća to više nisu mogla izdržati. Prebačen je u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac, gdje su obitelj dočekale šokantne vijesti.

"Mama i ja smo otišle kod profesorice u sobu gdje je ona rekla mami: vaš sin može prestati disati svakog trena. Pluća su u katastrofalnom stanju gdje su i sami oni rekli da je došao u medicinski zapuštenom stanju jer je on prebačen iz jedne bolnice u drugu. Oni su tamo dali svoj maksimum koji su mogli dati", kaže sestra.

Na majčino pitanje: "Pa jel’ vi hoćete reći da moje dijete umire?", liječnica je samo spustila glavu i nije ništa rekla. Sandro je 14. prosinca završio na respiratoru, a 10. siječnja preminuo.

"Na kraju je pokazivao prstima ovako prema nebu. Čak nam je jednom htio nešto i napisat, ali nije uspio. Ali, vi znate što bi pisalo – Da“, govori Ivana u suzama. Nakon njegove smrti obitelj je otišla liječnici koja je bila zadužena za liječenje. Očekivali su barem ljudsku riječ, no nisu dobili ni ispriku ni sućut.

"Ona je tada govorila u množini: nismo prepoznali, nismo prepoznali. Sad, šta je njoj to značilo…", prisjeća se sestra. Liječnica nije željela komentirati slučaj, a iz KBC-a Sestre milosrdnice na novinarski upit rekli su kako nisu u mogućnosti komentirati pojedinačne sudske postupke. Ivana danas ima samo jednu poruku: "Liječnici moraju slušati pacijente."

U ovoj priči sudski postupak je najmanje važan. Uostalom, završio je. Ono što je važno je ljudski život. I on je završio. U dobi od samo 29 godina.