Međimurski konji nekad su bili ponos i dika svakog međimurskog kućanstva koje je, kako ljudi kažu, držalo do sebe. Danas rijetki imaju međimurskog konja. Uzgoj je skup, a kako kažu, najviše rade na tome da se broj ovih konja poveća.
"Mi dobivamo poticaj od 502 eura, al' on je dovoljan za dio troškove. Pomladak nas najviše košta. Pripuštanje, veterinar, to nas dođe 600 eura, a ždrijebe nažalost, na kraju ne vrijedi toliko. Nekad se dogodi da uz sav trud ni nema ždrebeta", rekao je Matija Ladić, predsjednik Udruge Međimurec.
Dok se hrvatski posavci i hrvatski hladnokrvnjaci broje u tisućama, najstarija hrvatska izvorna pasmina, međimurski konj, ne prelazi ni brojku od 50. Ima ih svega 43.
Na jednom od gospodarstava su dvije kobile i jedno ždrijebe, a slična je situacija i na 15-tak drugih gospodarstava. Interesa za konjima ima, ali konja baš i nema.
Iako se možda financijski baš i ne isplati, Međimurci ne planiraju odustati od svog konja.
Ladić je kazao da trenutno imaju 37 konja i šest pastuha što je "na rubu izumiranja", pojasnio je.
"To je situacija s međimurskim konjem. Ljudi s njima rade iz ljubavi, to su sve entuzijasti. Ne radimo radi mesa, ne radi profita. Treba nam pomoć, za to smo se već obratili županiji i Ministarstvu", poručio je.
Isto misli i vlasnica OPG-a Ivanka Horvat koja na svom gospodarstvu ima dva pastuha i jedan cilj, očuvati ovu pasminu.
"Postoji lakši i teži tip. Lakši za prijevoz, a teži za vuču i oranje. Međimurci su bili ovisni o njima sve dok nisu došli traktori. To su članovi obitelji koje mazimo i pazimo, a njihova svrha je i za rasplod, za očuvanje međimurskog konja", rekla je Horvat.
Međimurski konj, kada bi dobio samo malo više pozornosti, mogao bi postati bitan i u turizmu jer kako kažu oni koji ga imaju, gdje god se pojavi, plijeni pozornost.
