"Gdje je moj muž i otac mojih sinova?"
Već 33 godine to se pita medicinska sestra ratne bolnice u Vukovaru, Ljiljana Mandić. Njezin suprug Marko Mandić odveden je iz bolnice u kojoj su radili 19. listopada 1991.godine. Od tada ga više nije vidjela. Čovjek koji ga je odveo u smrt živ je, slobodan i zna istinu.
Nećeš mi imati gdje svijeću zapalit. Često bi joj tako rekao, kao da je znao.
Zajedno smo posjetili mjesto u bolnici gdje je njezin muž pio kavu i objedovao. Tu je bio, kaže nam, smješten sav materijal
"Zato je meni nekako ovo mjesto vezano direktno s njim", kaže Ljiljana.
U bolnici je proživjela stotine strahota. Vidjela scene koje su je godinama kasnije, i noću i danju, proganjale. Vidjela je i trenutak kad je njezinog supruga, tadašnji prijatelj- kolega, portir iz bolnice, odveo u smrt. Bogdan Kuzmić, pripadnik pričuvnog sastava JNA, zbog tog je zločina osuđen u odsustvu. Pet je osoba izveo, posmrtni ostaci dvojice su pronađeni. Za trojicom, među njima i Ljiljaninim suprugom se traga.
"Nekako kad imate grob, odete, isplačete se. Ružno je reći, ali i ispričate se s pokojnikom. Mi to za sve ove godine, ni sinovi ni ja, nemamo niti to možemo napraviti. I to je jako teško. Svekar i svekrva su mi umrli da nisu dočekali da pokopaju sina", emotivna je Ljiljana.
Zločinac slobodan bez trunka kajanja
Za to vrijeme, zločinac živi slobodno na relaciji BiH - Srbija. Unatoč presudi, nema izručenja.
"Dalje je predmet, vjerojatno, po mojoj procjeni- negdje u ladici. Tako da se ništa po tom pitanju ne radi", kaže Ljiljana.
Jedne su ga prilike telefonski kontaktirali Ljiljanini sinovi, mirno molili da barem kaže gdje su kosti njihova oca. Šuti. Ni savjesti ni kajanja. Zamislite živjeti život u kojem vam je najveća želja pronaći nečije kosti pa makar to bile kosti vaše jedine ljubavi. Takav život živi Ljiljana, a 1994.godine pozvana je na prepoznavanje.
"Kad sam došla tamo, je nešto garderobe je bilo slično međutim ja sam inzistirala da mi daju čeljust", kaže ona.
Brat njezina supruga, zubni tehničar, odmah je vidio da to nije njihov Marko. U tim trenucima čovjek lako povjeruje u čuda. U drugo što nema.
"Sin se isto od nekud stvorio. Uzeo je čeljust u ruke i onda se doma sa mnom prepirao i svađao i vikao na mene: 'Mama, to nije tijelo mog tate. Da je to tatino tijelo on bi meni dao neki znak'. Na kraju se ispostavilo da je u pravu. Inače, kad su god neka iskapanja i događanja uvijek vam se javi nada, a onda nakon toga razočarenje- nije on", priča Ljiljana.
Sin primio i pomogao bratu čovjeka koji mu je odveo oca
Ljiljana je bila heroina u ratu jer je spašavala živote. A možda je još veća u miru jer je uspjela spasiti zdrav razum i nakon svega odgojiti djecu tako da ne mrze. Njezin sin nastavio je tamo gdje su stali njegovi roditelji. Godinama je radio u vukovarskoj bolnici.
"Radio je u kirurškoj ambulanti i jednu večer je primio brata od čovjeka koji mu je odveo oca. Nazvao me je negdje oko 11 sati i rekao : 'Mama, tvoj sin ima veliko srce'. Na što sam ja zagalamila da progovori o čemu je riječ i on je rekao: 'Večeras sam primio Bogdanovog brata. Mama, ja sam tako profesionalno odradio. Odveo sam ga na odjel, smjestio. Teta Blaža mi je samo rekla: Da, sine Igore, to je to".
U Vukovaru ne živi. Ne može, preteško je.
"Ja nisam mogla prihvatiti da su tu neke kuće, jer tu su bile ruševine. Ležalo vam je tijelo tamo, tijelo ovamo. Ja sam bila ogorčena tko hoda po dušama tih ljudi", kaže Ljiljana.
Kad kaže dođe na Ovčaru ne vidi ona spomenike ni nadgrobne ploče. Sjedi, gleda i vidi ljude. Svoje kolege, prijatelje, pacijente, susjede. I voljela da bi da nad nekim grobom može stajati i ime Marko Mandić. Da ponovno vidi i njega. Hoće li i kada država za koju je, stvarno puno dala, konačno pomoći. Ova je žena previše propatila.
