Hrvatski branitelj Hrvoje Džalto uporno je, svaki dan, unatoč neprestanoj paljbi, s druge strane, vraćao hrvatski stijeg na vodotoranj, simbol grada heroja. Kilometar i pol su bili udaljeni tenkovi i uporno su tukli svakoga dana.
Razgovorali smo s Gabrijelom, kćeri Hrvoja Džalte.
Vaš otac svaki dan je vraćao stijeg gore. Kako je to izgledalo?
Pa u početku, kad su oni počeli pucati na Vodotoranj mislili su da Vodotoranj opskrbljuje grad vodom. Međutim, vrlo brzo su shvatili da to nije istina. Moj otac i Ivica Ivanika, njegov suborac su nakon jedan dan i šale rekli: Ajmo mi staviti ponovno zastavu. I tako je to krenulo iz dana u dan iz noći u noć. Oni su se penjali, spuštali, stavljali novu zastavu. I trajalo je to sve do kraja rata.
I uspjeli su.
I uspjeli su. A mi, naravno, kad smo izašli iz podruma, uvijek smo gledali na Vodotoranj. Je li ta zastava tamo još uvijek stoji? Meni je to jako puno značilo jer sam znala da je moj tata još uvijek živ.
Vi ste kad je pao grad izišli iz grada u koloni? Kako je to izgledalo?
Ja sam bila u toj koloni koja je išla prema sadašnjem Memorijalnom groblju. Imala sam 19 godina. Ljudi su u koloni plakali. Izlazili su onako jadni, branitelje su odmah odvajali.
Kako ste se vi tada osjećali, što vam je prolazilo kroz glavu?
Pa kad su nama rekli u podrumu da trebamo izaći i trebamo se predati meni je prva misao bila da idem kući jer sam bila na položaju na Dodiku. Međutim, rekli su mi da ne mogu ići tamo jer taj dio, gdje je bila moja kuća, već zauzela vojska. Nas su na kraju vozili, potrpali u autobuse i vozili nas u Negoslavce, u Bogdanovce. To je vrvilo sa srušenim kućama i sa ljudima koji su nas gledali izvana. Nimalo nam nisu željeli dobro. Na kraju su nas uvečer vratili na Ovčaru i ostavili u autobusima da noćimo
Ali vaš otac je na kraju završio u logoru.
Moj otac je na kraju završio u Veleprometu gdje su ga mučili i tukli. I onda su ga odveli u logor. Bio je u Begejcima, u Stajićevu, u Nišu. Tamo su ga jako mučili, čak su ga i bacili u rupu sa smećem da umre. Međutim, jedan prijatelj, kad je bila razmjena ga je nekako izvukao i tata je došao s razmjenom kući.
Traume su to velike i ogromne. Je li mrzite ili opraštate?
Pa ja ne mrzim nikoga Svatko neka gleda svoj dio koji je učinio. Svi ćemo mi na kraju doći pred dragoga Boga i svi ćemo mi odgovarati za svoje postupke, a onaj tko nam je učinio loše neka dođe i neka nas pogleda u oči.
