Kada je 21. rujna prošle godine ruski predsjednik Vladimir Putin najavio veliku mobilizaciju vojno sposobnih muškaraca, tada se to smatralo dramatičnim pomakom prema totalnom ratu. Kremlj više nije mogao prikazivati rat u Ukrajini kao puku "specijalnu operaciju" u koju su obični Rusi bili tek malo uključeni.
U strahu od onoga što će se dogoditi, stotine tisuća mladića pobjeglo je iz zemlje dok su kružile glasine da će sigurnosne službe zatvoriti granice te poduzeti drastične mjere za pritisak na one koji su otišli da se vrate i bore. Mnogi su također pretpostavljali da će nakon Putinove objave djelomične mobilizacije uslijediti i dizanje cijele Rusije na ratne noge, piše Foreign Affairs.
Granice otvorene, opća mobilizacija nije provedena
No malo tih glasina pokazalo se istinitima. Do kraja 2022. godine, pa čak i tijekom prve godišnjice rata potkraj ove veljače, ruske su granice ostale otvorene, a nova mobilizacija nije se dogodila. Unatoč ogromnom broju ruskih žrtava u Ukrajini, nije bila pogođena svaka obitelj, a za mnoge Ruse srednje klase život se nastavio kao i do tada.
Na početku invazije činilo se da je Kremlj zauzeo maksimalistički smjer. Umjesto invazije na istočnu Ukrajinu, pokrenut je sveobuhvatni napad na cijelu zemlju i pokušalo se zauzeti Kijev. Osim postavljanja tenkova, projektila i teškog topništva, Putin je opetovano prijetio uporabom nuklearnog oružja. I čini se da je bio spreman žrtvovati desetke tisuća ljudi kako bi dobio rat. U međuvremenu je kod kuće vlada najavila ekstremne mjere za suzbijanje neovisnih ruskih medija i narodnog neslaganja, kao i za prelazak na ratnu ekonomiju.
No, u praksi su mnogi od tih poteza bili znatno manje strogi, nego što se činilo na papiru. U Ukrajini, unatoč sve češćim napadima na civilna područja, Rusija se suzdržavala od korištenja čitavog svog arsenala. I premda je Putin učinio mnogo da ojača stisak nad ruskim društvom u godini nakon invazije, mnoge od njegovih najdalekosežnijih domaćih mjera nisu u potpunosti provedene. Opet i iznova, Kremlj se zaustavio pred potpunom militarizacijom i potpunom mobilizacijom i gospodarstva i društva općenito.
Putinu otvoren put prema daljnjoj eskalaciji
Po mnogim pokazateljima, ovaj djelomični pristup totalnom ratu nije slučajan, niti je naprosto rezultat neuspjeha na bojištu. Umjesto toga, čini se da Rusija namjerno vodi strategiju usmjerenu na Zapad, ali i na vlastito stanovništvo. Zastupajući maksimalistički stav o ratu, Kremlj može sugerirati Zapadu da je spreman učiniti sve što je potrebno za pobjedu u Ukrajini, a da ne mora nužno ispuniti svoje prijetnje. Kod kuće, u međuvremenu, ruska vlada može poručiti običnim Rusima da ima mogućnost daljnjeg pritiska, ali ne dotle da se posve otuđi od stanovništva. U oba slučaja ta strategija Putinu nudi otvoren put prema daljnjoj eskalaciji bez neposrednih troškova.
Od prvih tjedana invazije u veljači 2022., ograničene akcije Kremlja često su bile u suprotnosti retorici totalnog rata. Gotovo odmah nakon vojne ofenzive uslijedio je frontalni napad na ruske neovisne medije i civilno društvo. U ožujku su zatvorene popularna liberalna radiopostaja Ekho Moskvy i neovisne novine Novaya Gazeta, novinari su bili prisiljeni na egzil, uvedeni su novi drakonski zakoni o cenzuri. I što je najvažnije, vlada se namjerila na društvene medije, očito nastojeći ondje spriječiti bilo kakvo kruženje neovisnih informacija o ratu.
Prenapuhani strahovi od militarizacije gospodarstva
Ipak, te su mjere bile začuđujuće nepotpune. Ruske vlasti su brzo zabranile i blokirale Facebook, kao i neke druge platforme, uključujući Instagram. Godinama je Facebook bio poznat kao jedno od rijetkih internetskih mjesta gdje su liberalni Rusi mogli slobodno razgovarati o politici. Stoga nije bilo iznenađujuće što je vlada označila Facebook kao tvrtku koja provodi "ekstremističke aktivnosti". Došlo je do toga da čak i sama prijava na Facebook može dovesti do kaznenog progona. Tisuće ljudi izbrisalo je Facebookovu aplikaciju sa svojih pametnih telefona u slučaju da ih policija zaustavi na ulici i pretraži im telefone. Ali takvo što nikada se nije dogodilo. Još je upečatljivija bila selektivna priroda gušenja društvenih medija. Vlada nije cenzurirala YouTube ili Telegram, dvije najpopularnije platforme u Rusiji. Umjesto toga, dopušteno im je da procvatu i postanu još važniji kako je rat odmicao.
Sličan obrazac dogodio se i s Putinovom ekonomskom politikom. U proljeće 2022. činilo se da je Kremlj spreman poduzeti dalekosežne korake za proširenje vladine kontrole gospodarstva. Nacrt zakona o programu nacionalizacije odmah je pripremljen i poslan u Dumu, a strane tvrtke su se zabrinule da će država zaplijeniti njihovu imovinu i poslovanje. Za mnoge promatrače, postojala je logika u takvim potezima: strane tvrtke su brzo napuštale zemlju, povećavajući izgled masovnih otpuštanja i mogućih društvenih nemira - scenarij koji je Kremlj nastojao izbjeći. Bilo je to uglavnom iz istih razloga zbog kojih su boljševici isprva nacionalizirali tvornice i banke nakon ruske revolucije 1917. godine. Ipak, nacrt zakona iz 2022. nikad nije potpisan i strane tvrtke su uglavnom bile prepuštene da se same dogovore o svojoj ruskoj imovini. U listopadu je vlada naredila da industrije koje su ključne za rat i vojsku dođu pod izravnu državnu kontrolu putem novog posebnog koordinacijskog vijeća za vojnu opskrbu. Ali strahovi od potpuno militarizirane ekonomije pokazali su se prenapuhanima.
Wagner grupa trpi gubitke umjesto regularne vojske
U mjeri u kojoj Rusija nastoji voditi totalni rat, Putinovo upravljanje mobilizacijom bilo je posebno upečatljivo. Ne samo da je Kremlj izbjegao drugi val mobilizacije, unatoč značajnim potrebama za ljudstvom, već je također uvelike koristio plaćenike iz paravojne organizacije Wagner, od kojih su neki regrutirani iz ruskih zatvora. Na taj način, umjesto da provede sveobuhvatnu mobilizaciju, ruska vlada je za sada odlučila koristiti druge resurse. Čini se da takva taktika služi svojoj svrsi: posljednjih tjedana Wagner je bio jedina jedinica koja je bila u ofenzivi i iako je pretrpjela velike gubitke, ti gubici ne zabrinjavaju vojsku.
Istodobno, Putin je pokazao relativnu suzdržanost prema dužnosnicima ili agencijama unutar vlade koji su upleteni u neke ratne neuspjehe ili spram onih koji se ne slažu s njegovom politikom. Povijesno gledajući, kada autoritarni režimi krenu u rat, gotovo uvijek koriste represiju kako bi državu učinili jedinstvenijom, napadajući tzv. unutarnje neprijatelje. Obično su takve akcije usmjerene na one koji se ne slažu s stajalištima vođe, kao i na elite, kako bi se osiguralo da ne odustanu od službene linije. Takva represija ponekad može biti sustavna, kao što je bila u Sovjetskom Savezu pod Staljinom i drugim vođama. Uistinu, činilo se da je Putin čvrsto na tom putu čak i prije invazije, poslavši u zatvor desetke visokih dužnosnika i guvernera, kao i službenika ruske sigurnosne službe FSB-a.
Najprije bijes i kazna, a onda pomilovanje
Ipak, kada je invazija započela i ubrzo krenula nizbrdo, Putin je ipak ograničio svoj bijes prema silovicima, eliti iz sigurnosnih službi. Peta služba FSB-a, ogranak agencije zadužen za praćenje neposrednih susjeda Rusije, prva je osjetila predsjednikov gnjev. Upravo je Peta služba izvijestila Putina o političkoj situaciji u Ukrajini i pogrešno sugerirala da će vlada u Kijevu brzo pasti. U ožujku 2022. šef službe, Sergej Beseda, tajno je stavljen u kućni pritvor i ubrzo je prebačen u zloglasni zatvor Lefortovo gdje su i ranije slani politički zatvorenici i špijuni.
Zatim je na red došla Nacionalna garda. U istom mjesecu je zamjenik načelnika Nacionalne garde, Roman Gavrilov, bio prisiljen otići u prijevremenu mirovinu. On je bio zadužen za opskrbu specijalnih snaga Nacionalne garde, koje su poslane u rat, ali žalosno nedovoljno opremljene. Neke su jedinice dobile opremu za borbu protiv prosvjednika umjesto oklopa i streljiva, kao da su očekivale susret s prosvjednicima, a ne ukrajinskim vojnicima. Kružile su glasine da je Gavrilov uhićen i da će razni vojni generali uskoro biti otpušteni ili zatvoreni u znak odmazde za loše rezultate na bojnom polju. Ali onda, u samo nekoliko tjedana, represija je odjednom prestala. Sergej Beseda je pušten i vraćen u svoj ured u Lubjanki, a potom je namjerno prikazan na nekoliko javnih događaja. Štoviše, u veljači 2023. njegov sin Aleksandar Beseda unaprijeđen je u šefa vladinog odjela koji nadzire sve sigurnosne agencije.
Putin (ne) igra staljinističku igru
Budući da se Rusija suočava sa sve većim pritiskom Zapada i poniženjima na bojnom polju, tvrdokorni parlamentarci, propagandisti i pripadnici tajnih službi evocirali su staljinizam kao primjer kako treba pravilno voditi zemlju u ratu. Neki promatrači, primjećujući ekstremne mjere o kojima se raspravljalo, sugerirali su da Putin već slijedi staljinističku igru. Ali takav bi pristup zahtijevao puno dramatičnije korake nego što ih je Putin doista poduzeo. Tijekom Drugog svjetskog rata cijela je sovjetska vlada bila militarizirana; čak su i Staljin i njegovi ministri nosili uniforme i preuzimali generalske činove. Ekonomija i društvo u cjelini su bili posve mobilizirani i pretvoreni u ono što se zvalo 'domaća fronta'. No, usprkos svim pričama, ruska vlada nikada nije usvojila potpuni staljinistički pristup vođenju rata kod kuće.
Konačno, tu je i pitanje nuklearnog oružja. Najmanje od ljeta 2022. Putin je stavio na stol mogućnost korištenja taktičkog nuklearnog oružja kako bi promijenio situaciju u korist Rusije. (U rujnu je objavio da je Rusija spremna koristiti “sva raspoloživa sredstva” u svom ratu i da “to nije blef.”) Čak i ako ostavimo po strani retoriku Kremlja, tvrdolinijaši bliski režimu sugerirali su da Rusi vojska i Putin razmatraju korištenje taktičkog nuklearnog oružja, primjerice protiv branitelja Mariupolja lani u proljeće. Međutim, unatoč velikim ruskim neuspjesima, Putin nije izabrao taj put. Umjesto toga, konvencionalni rat je ojačao mobilizacijom i masovnim zračnim napadima na ukrajinsku infrastrukturu.
Koncept totalnog rata očito mu je na pameti
Tijekom prošle godine, vjerojatno najteže godine u njegova dva desetljeća na vlasti, Putin je neprestano eskalirao situaciju i kod kuće i na bojnom polju. Pa ipak, nije uveo Rusiju u totalni rat. Zašto?
Od ranih faza rata, koncept totalnog rata očito mu je bio na pameti. U travnju 2022. Putin je Dumi rekao da “sve parlamentarne stranke, unatoč međusobnom natjecanju, uvijek nastupaju s jedinstvenim stavom kada su u pitanju temeljni nacionalni interesi, rješavanje pitanja obrane i sigurnosti naše domovine”, jasno dajući do znanja da se ne smije tolerirati nikakva rasprava o ratu. Potom je u srpnju rekao čelnicima ruskih političkih stranaka da je kolektivni Zapad započeo rat u Ukrajini, naznačujući da je rat u Ukrajini dio stoljetne egzistencijalne bitke između Rusije i Zapada. Svoj novogodišnji govor održao je okružen vojnicima.
Ipak, sudeći prema postupcima Rusije, ona je u praksi nastojala učiniti nešto drugačije od vođenja totalnog rata. Tijekom 2022. Kremlj je nastojao pokazati da su mu bile dostupne drastičnije opcije: uvijek je mogao učiniti više. Ali također se pokazalo da je, zasad, bilo dovoljno ići samo dotle dokle se išlo. Radilo se o tome da je Kremlj iznošenjem ekstremnih opcija - nacionaliziranja industrije, mobiliziranjam gospodarstva, provođenja sustavne represije ili čak korištenja taktičkih nuklearnih napada - osigurao prostor za eskalaciju. Već je, zapravo, najavio što bi još mogao učiniti, i na bojištu i u provođenju represije u Rusiji.
Putin si je osigurao prostor za eskalaciju
Za Putina taj pristup ima višestruku svrhu. Primarna meta mogu biti zapadne vlade, koje su duboko zabrinute zbog mogućnosti nekontrolirane eskalacije. Kremlj je uporan u namjeri da im pokaže kako ima mnogo opcija na raspolaganju, ali da zasad drži stvari pod kontrolom - za razliku od Kijeva koji je u svom očaju sklon eskalaciji prema Rusiji. Kod kuće, pristup Moskve također služi još jednoj svrsi: da pokaže sposobnost prilagodbe na zapadne sankcije i vojne neuspjehe, te da ne treba ići do kraja dok to uistinu ne mora.
Putinova strategija dosad je postigla neke zapažene uspjehe. Na primjer, tijekom 2022. rusko gospodarstvo nije bilo sputano pretjeranom militarizacijom ili državnom kontrolom. Naprotiv, gospodarski pad bio je manji nego što je većina zapadnih analitičara predviđala. Štoviše, strategija je također pomogla Putinu da održi finu ravnotežu između pooštravanja pravila i neugrožavanja ruske ekonomski aktivne urbane srednje klase. Sa svoje strane, mnogi obični Rusi rado su ignorirali rat što je više moguće, a strategija Kremlja vješto se poigravala tim osjećajima: omogućila im je da se pretvaraju kako ih rat neće pogoditi.
Strategija je također bila usmjerena na one koji su pobjegli u egzil. Mnogi ruski muškarci koji su otišli u inozemstvo kako bi izbjegli mobilizaciju od tada su dobili signal da neće biti kažnjeni ako se vrate u zemlju. Na primjer, 1. veljače ruski glavni tužitelj Igor Krasnov izvijestio je Putina da je 9 000 “nezakonito mobiliziranih građana” — ljudi koji bi trebali biti izuzeti od mobilizacije jer obavljaju kritične poslove u IT-u ili u bankarskom i financijskom sustavu — već vraćeno kućama. Ruske vlasti također traže načine kako namamiti IT stručnjake koji su otišli iz zemlje da se vrate jer su potrebni. Vlada je takvima obećala izuzeće od slanja u rat i ponudila ima čak besplatan avionski prijevoz kući.
'Dobitna' kombinacija zastrašivanja i ravnodušnosti
No, u nekim područjima Putinov pristup se izjalovio. Na primjer, u mjesecima od početka rata, mnogi nezavisni novinari, istražitelji i blogeri koji su prvobitno pobjegli iz zemlje pokrenuli su vlastite YouTube kanale, koristeći nedostatak cenzure. Deseci političkih emisija, intervjua i necenzuriranih videa nude Rusima priliku da svaki dan saznaju istinu o ratu. Tijekom prošle godine mnogi su ljudi razvili naviku dobivanja vijesti s YouTubea. Tako su mnogi Rusi putem YouTubea i Telegrama saznali za masakr nad ukrajinskim civilima u Buči i ponižavajuće povlačenje ruskih vojnika iz Hersona.
U isto vrijeme, milijuni korisnika Instagrama naučili su koristiti usluge virtualne privatne mreže (VPN) za pristup platformi. Kao rezultat toga, iako mnogi od njih prije nisu bili zainteresirani za politički sadržaj, sada imaju pristup alternativnim izvorima vijesti o ratu s neruskog interneta. Tako je do prve godišnjice rata krajem veljače veliki dio ruskog urbanog stanovništva uspio zaobići rusku internetsku cenzuru, iako to do sada nije imalo veliki utjecaj na javno mnijenje.
U prvoj godini rata, Putinova strategija djelomične eskalacije uglavnom mu je dobro služila. Omogućilo mu je održavanje političke stabilnosti kombinacijom zastrašivanja i ravnodušnosti. Na međunarodnom i unutarnjem planu pomoglo mu je da pripremi Rusiju za vrlo dug rat bez podnošenja vrsta žrtava koje bi u konačnici mogle izazvati pobunu stanovništva. I iznad svega, to mu je dalo fleksibilnost. Radikalnije opcije koje uključuju nacionalizaciju i opću mobilizaciju, još uvijek su otvorene, a državna birokracija je spremna pokrenuti ih.
Pitanje je koliko dugo se može održati ovaj ne baš totalni rat? Što duže bude trajao, to će Putin više morati poduzimati neke od drastičnijih koraka kojima je prijetio. I u jednom trenutku će mu ponestati prostora za igru.
