Nepunih godinu dana nakon što je pokrenuo invaziju na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin nije uspio postići nijedan od svojih glavnih ciljeva. Nije ujedinio navodnu jedinstvenu slavensku naciju, nije "denacificirao" ili "demilitarizirao" Ukrajinu, a nije zaustavio ni širenje NATO saveza. Umjesto toga, ukrajinska vojska uspjela je zadržati Ruse podalje od Kijeva, obranila je Harkiv, drugi po veličini ukrajinski grad, i pokrenula uspješnu protuofenzivu protekle jeseni oslobodivši više od polovice teritorija koji su prethodno osvojili ruski agresori.
Putin je u siječnju smijenio Sergeja Surovikina, generala zaduženog za rat u Ukrajini, kojeg je imenovao samo nekoliko mjeseci ranije. A dobro je poznato da vladari mijenjaju svoje glavne zapovjednike samo kad gube…
Ukrajini na terenu ide dobro dijelom i zahvaljujući jedinstvenom odgovoru Zapada. Za razliku od reakcija na rusku invaziju na Gruziju 2008. ili Ukrajinu 2014., zapadni otpor Putinovu ovom ratu bio je snažan na više frontova. NATO je pojačao svoju obranu na istoku, a pozvao je i Švedsku i Finsku da se pridruže savezu. Osim toga, Europa je pružila utočište stotinama tisuća ukrajinskih izbjeglica.
Predvođen Bidenovom administracijom, Zapad je Ukrajini nevjerojatnom brzinom dostavio velike količine vojne opreme, pružio je i golemu gospodarsku potporu Kijevu, uveo Rusiji sankcije i započeo težak proces odbacivanja ruske energije. S druge strane, Putin je od svoji saveznika dobio slabašnu pomoć. Kineski vođa Xi Jinping ponudio je Putinu retoričku podršku za njegov rat, ali Rusiji nije dostavljao pomoć u vidu oružja i oprezno je izbjegavao kršenje globalnog režima sankcija uvedenih Moskvi.
Vrijeme na Putinovoj strani
I sve ove činjenice koje je pobrojio bivši američki veleposlanik u Rusiji Michael McFaul u članku za Foreign Affairs razlozi su za optimizam. Loša vijest je, međutim, to da se rat nastavlja, a Putin nije pokazao nikakve znakove da ga želi okončati. Umjesto toga, Kremlj planira veliku protuofenzivu. "Rusi pripremaju dovesti 200.000 novih vojnika. Ne sumnjam da će ponovno krenuti na Kijev", upozorio je u prosincu zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga Valerij Zalužnji.
Iako je Putin do sada već morao shvatiti da su Ukrajinci voljni boriti se koliko god je potrebno da oslobode svoju zemlju, ruski vladar i dalje vjeruje da je vrijeme na njegovoj strani. Zašto? Očekuje da zapadne vlade i društva izgube volju i interes da nastave pomagati Ukrajini. A kada bi Putin i njegovi suradnici poslušali neke stavove prikazane na američkoj postaji Fox News ili vidjeli prosvjede u Pragu, mislili bi da su na dobrom putu.
Ako Rusija počne pobjeđivati na bojnom polju ili da se samo zadrži na ovim pozicijama, malo će se tko sjećati vodstva Joea Bidena u poticanju svijeta da pomogne Ukrajini 2022. godine. Zbog toga zapadni čelnici moraju promijeniti način na koji pristupaju sukobu. U ovoj fazi rata, postupno širenje vojne i ekonomske pomoći vjerojatno će samo produljiti sukob na neodređeno vrijeme.
Podrška ukrajinskom iskoraku
Umjesto toga, 2023. godine Sjedinjene Države, NATO i demokratski svijet u širem smislu trebali bi nastojati podržati ukrajinski iskorak. To znači naprednije oružje, više sankcija protiv Rusije i više ekonomske pomoći Ukrajini. I ništa od ovoga ne bi se trebalo izdvajati postupno, piše McFaul za Foreign Affairs. "A taj iskorak treba osigurati brzo kako bi Ukrajina ove godine mogla pobijediti na bojnom polju. Bez veće i ekspresne potpore, rat će pasti u pat poziciju, što Putinu ide na ruku. Na koncu, Zapadu će se suditi po onome što se dogodilo u zadnjoj godini rata, a ne po onome što se dogodilo u prvoj", smatra autor.
Najvažniji korak koji Sjedinjene Države i NATO saveznici mogu poduzeti ove godine je opskrba Ukrajine oružjem koje će omogućiti njezinim oružanim snagama da brže i uspješnije krenu u ofenzivu u istočnoj Ukrajini. U tom smislu je godina počela s dosta ohrabrujućih vijesti s obzirom na to da su zapadne sile odlučile Ukrajini isporučiti borbena vozila.
Bivši američki veleposlanik u Moskvi smatra da Ukrajini sad treba više HIMARS-a i više navođenih višecijevnih raketnih sustava koji su se pokazali učinkovitima na terenu. "Osim većih količina, zapadni saveznici trebali bi poboljšati kvalitetu isporučenog oružja. Na vrhu ove liste trebao bi biti raketni sustav dugog dometa nazvan ATACMS. Ispaljuje projektile koji mogu putovati više od 300 kilometara i tako bi omogućio ukrajinskim snagama da napadnu ruske aerodrome i skladišta streljiva na Krimu i drugdje koji su sada izvan dometa i nude utočište ruskim vojnicima koji koriste dalekometno oružje za napad na ukrajinske gradove", smatra McFaul.
Prekretnica u borbama
Sustavi s dugim dometom mogli bi biti prekretnica u borbama tijekom proljeća. Također, McFaul vjeruje da ukrajinska vojska treba i jače ofenzivne sposobnosti, uključujući i borbene zrakoplove sovjetske proizvodnje MiG-29 i napredne bespilotne letjelice poput američkih modela Gray Eagle i Reaper.
Ukrajinski piloti također bi trebali započeti obuku za upravljanje borbenim zrakoplovima F-16. U kasnijim fazama ovog rata ili za pojačano odvraćanje nakon rata, ukrajinske zračne snage morat će se prebaciti sa zrakoplova sovjetske ili ruske proizvodnje na američke borbene zrakoplove. "U zamjenu za dobivanje tih borbenih aviona, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij morao bi potpisati pravno obvezujući sporazum da se to oružje ne koristi za napade na ciljeve unutar Rusije", objašnjava McFaul.
Nekadašnji američki veleposlanik u Rusiji piše i zašto je važno kako se vojna pomoć Ukrajini najavljuje. "Potvrda da će isporučiti moćno oružje Ukrajini NATO bi trebao objaviti 24. veljače, na prvu godišnjicu Putinove invazije. Takva bi objava proizvela važan psihološki učinak unutar Kremlja i ruskog društva, a bila bi i signal da je Zapad predan ambiciji Ukrajine da oslobodi sva okupirana područja. Već sada propagandisti Kremlja na televiziji kukaju kako se bore protiv dobro naoružanog i bogatog NATO-a, koji ima veće resurse od Rusije.
Osim snažnije potpore isporukom oružja, McFaul smatra da ukrajinski saveznici moraju i dramatično pojačati sankcije nametnute Moskvi. "Washington u tome treba prednjačiti i to tako da Rusiju proglasi državom sponzorom terorizma. Time bi pojačali osudu ruskih terorističkih poteza u Ukrajini, ali ima i praktičnih učinaka. Naime, američki građani i tvrtke više ne bi mogli sudjelovati u financijskim transakcijama s ruskom vladom. Veći bi se nadzor dao transakcijama s ruskim državnim bankama, državnim poduzećima i pojedincima povezanim s vladom. Pojačale bi se kontrole izvoza, reeksporta i prijenosa robe s dvojnom namjenom, kaže ovaj američki diplomat.
Više vrsta sankcija
Moraju se uvesti nove sankcije kako bi se odsjekle sve kritične tehnologije koje pomažu Putinovu ratnom stroju, od mikroprocesora potrebnih za izradu pametnog oružja do svih oblika uvezene informacijske tehnologije na koju se oslanja ruska vlada i gospodarstvo.
"G-7 bi trebao dodatno smanjiti ograničenje cijena na izvoz ruske nafte, s današnjih 60 dolara na 30 dolara po barelu, te uvesti veće kazne za brodarske tvrtke, osiguravajuće agencije i banke koje krše ograničenje cijena. I moraju izvršiti veći pritisak na američke i europske tvrtke koje još uvijek posluju u ili s Rusijom. Te tvrtke ne mogu nastaviti plaćati poreze terorističkoj državi. Moraju otići", jasan je McFaul u tekstu za Foreign Affairs.
Nova ograničenja putovanja također bi trebala biti nametnuta svim građanima Rusije. Potpuna zabrana putovanja u sve demokratske zemlje jedna je opcija, iako riskira otuđenje Rusa koji se protive ratu. Drugi je način natjerati sve Ruse koji žele putovati u demokratske zemlje da plaćaju dodatnu "pristojbu za obnovu Ukrajine" povrh troškova svojih viza, predlaže McFaul.
"Ako ne žele platiti takvu naknadu iz straha da to signalizira podršku Ukrajini, onda mogu otići na odmor u Minsk umjesto u Barcelonu. Važan je i način na koji bi se nove sankcije objavile. Najbolje je da zemlje sudionice to učine sve odjednom 24. veljače", ponavlja diplomat i dodaje kako je taj datum idealan da se deseci zapadnih demokracija koordiniraju i uglas objave nove isporuke oružja i snažniju ekonomsku pomoć Ukrajini, strože sankcije Rusiji te veće napore javne diplomacije i vjerodostojnu predanost poslijeratnoj obnovi.
"Ovo je ujedno i najbolji način da ne budemo na istom mjestu kada dođe 24. veljače 2024. godine", zaključuje McFaul.
