Troje tinejdžera iz Mariupolja podijelilo je svoje priče o bijegu iz opkoljenog grada te o tome kako im je rat u Ukrajini zauvijek promijenio živote. Njihove priče prenio je The Guardian.
"Svi u našoj obitelji slušaju oca. Uvijek smo bili protiv Ukrajine i na Putinovoj strani. Tata je govorio da je Putin "podignuo" Rusiju i da mu je stalo do svih njezinih stanovnika. Prije rata sam bio običan tinejdžer, učio sam i izlazio van s prijateljima. U veljači su svi počeli pričati o invaziji, ali ja nisam vjerovao da se to može dogoditi, više sam se brinuo o školi", ispričao je Edik (15).
"Bombardiranje je počelo 24. veljače i roditelji su rekli da se spakiramo. Unutar nekoliko dana nestalo je struje, vode i plina. Prestali su raditi telefoni", ispričao je Edik.
Njihova škola, dodao je, uništena je drugog dana invazije.
"Kad je u blizini odjeknula eksplozija, spustili smo se u podrum. Tamo smo ostali 20 dana i borili se da ostanemo živi. Ponekad bismo odjurili u stan kako bismo ponijeli stvari. Utrčali bismo i legli na pod da ne bi pucali na nas" kazao je 15-godišnjak.
'Mama je plakala, tata se tresao od brige'
Njihovu zgradu počeli su, kazao je, gađati između 9. i 12. ožujka.
"To je bilo strašno. Mama je plakala, tata se tresao od brige. Jednog je dana tata otišao gore, a raketa je pogodila susjedni stan. Pukli su mu bubnjići zbog udarnog vala, izgubio je sluh, ali je preživio. Sada je naša zgrada u potpunosti uništena, sve smo izgubili", ispričao je Edik.
Vojnici iz Donjecka došli su do njih 16. ožujka, ispričao je dječak.
"Rekli su nam da su u susjednoj zgradi ukrajinski snajperisti i da pucaju na sve. Uvjeravali su nas da će nas spasiti od Ukrajinaca i da će ruski zrakoplovi uskoro napasti naše domove kako bi sredili nacionaliste", kazao je Edik.
Otišli su 30 kilometara dalje od Mariupolja. Ondje su dobili hranu i odjeću.
"Sada smo u Jaroslavlju, sjeveroistočno od Moskve i čekamo smještaj. Vjerujem da su za ovo krivi Ukrajinci. Pucali su na civile, noću ubijali ljude, a Rusija nas je spasila. Da nije bilo Rusije, Ukrajinci bi došli do nas i sve nas pobili. Kada DPR zauzme Mariupolj i sve obnovi, vratit ću se kući", dodao je.
'Napustili smo grad nakon devet sati vožnje, toliko nam je trebalo da pređemo 20 kilometara'
"Zbog izvanrednog stanja 24. veljače zatvorena nam je škola. Moja se obitelj spakirala i preselila u centar Mariupolja, u stan naše bake. Kada smo stigli tamo, prvo je sve bilo u redu. Nismo čuli pucnjavu. No ubrzo su počeli pucati u našoj blizini", ispričao je Jegor (15).
(Izvor: AP Photo/Vadim Ghirda)
Dodao je i da su 2. ožujka ostali bez struje, vode, telefona.
"Generatori su prestali raditi, a otkazale su čak i sirene za zračni napad. Tri dana kasnije isključeno je grijanje i postalo nam je jako hladno. Svi smo spavali u istom krevetu kako bismo se što bolje zagrijali. Mama je kuhala hranu u dvorištu. Nismo imali ni kruha, pravili smo uštipke od vode, brašna i soli, kuhali juhu bez mesa. Nije bilo vode", dodao je 15-godišnjak.
Tada je, ispričao je, situacija postala još gora.
"S lijeve obale grada počelo je pristizati sve više ljudi. Jednog dana je kasetna bomba pala 20-ak metara od mene i eksplodirala. Rusi tvrde da gađaju samo vojne ciljeve, ali leševi na ulicama pričaju drugu priču", rekao je Jegor.
"Napustili smo grad 16. ožujka. Napustili smo grad nakon devet sati vožnje, toliko nam je trebalo da pređemo 20 kilometara. Dok smo se vozili kroz Mariupolj, vidjeli smo samo ruševine, uništene zgrade i kratere od granatiranja. Svuda je bio crni dim. Vidjeli smo ogromnu kolonu tenkova, oklopnih vozila, autobusa i automobila u kojoj su bili Čečeni i na kojima se nalazilo slovo Z", dodao je.
Dva dana kasnije krenuli su za Dnjepar.
"Na kontrolnim točkama su Rusi tražili od nas da izbrišemo sve fotografije razorenog Mariupolja koje smo imali na mobitelu. Sada se nalazimo kod djeda i bake. Toplo je i ugodno, imamo struju i plin. Za sada je tiho. Ipak, znam da rat nije gotov. Svaka generacija ima svoje razdoblje patnje. Naši djedovi i bake su bili u ratu, a sada i mi", kazao je ovaj 15-godišnjak..
'Nisam odmah shvatila da su me probudile eksplozije, a ne budilica'
"Mjeseci prije rata bili su najbolji u mom životu. Bila sam na drugoj godini studija i jedna od najboljih studentica. Bavila sam se hokejom na ledu. Trener mi je 23. veljače ispričao da planira osnovati ženski hokejaški tim. Otišla sam u krevet jako sretna, jedva čekajući sljedeći dan", ispričala je 19-godišnja Veronika (19).
Sljedećeg jutra probudila se u 5.30 sati.
"Nisam odmah shvatila da su me probudile eksplozije, a ne budilica. Krevet mi se tresao od udarnih valova. Mama i ja smo izašle iz spavaćih soba, nismo shvaćale što se događa. Prvih nekoliko sati smo samo sjedile i čekale da se sve završi", kazala je ona.
Međutim, bombardiranje se pogoršalo pa su spakirale kofere, kazala je, i otrčale u podrum njezinih djeda i bake.
"Čim sam ušla u podrum, shvatila sam da mi život više neće biti isti. Hokej, posao, prijatelji, dečko u kojeg sam bila jako zaljubljena, sve se to završilo tog dana. Vjerojatno zato više ništa ne osjećam: ni strah, ni bol, ni ljutnju ni želju za životom. Osjećam se kao da sam umrla u 5:30 ujutro, 24. veljače", kazala je 19-godišnjakinja.
U prašnjavom podrumu, kazala je, nije bilo ničega. Ni ventilacije, ni vode, struje samo u kratkim periodima.
"Nas četvero smo dva puta dnevno jeli komad kruha i neki slatkiš. Podrum i zgrada su se tresli od konstantnih eksplozija. Telefoni su nam bili isključeni. Bilo je kao u podzemnoj kutiji. Nismo imali pojma je li dan ili noć", dodala je.
Preživljavali su na pljesnivom kruhu do 8. ožujka.
"Ponekad su majka ili djed i baka izašli van da vide što se događa, ali ja nisam smjela. Kad je pao snijeg, bili smo oduševljeni: moglo se jesti i piti. Ali do tog trenutka bila sam potpuno dehidrirana i izgubila sam sav osjećaj gladi i žeđi", rekla je Veronika.
Ona i njezina majka su dobile priliku da odu u centar grada koji je u tom trenutku, kako je rekla, bio sigurniji.
"Oprostile smo se od bake i djeda. Nisam kasnije čula ništa više o njima. U blizini je bila tržnica pa smo trčale do nje kako bismo našle ostatke povrća među ruševinama i zapaljenim automobilima. Riskirale smo svoje živote za malo trulog povrća", ispričala je 19-godišnjakinja.
Kada su shvatile da ne mogu preživjeti s toliko malo hrane i vode odlučile su otići.
"Pronašle smo nekoga s autom i odvezle se iz grada. Meni je tada bilo svejedno – hoću li umrijeti na cesti ili u nekom podrumu. Nekoliko dana kasnije smo saznale da je cijelo područje u kojem smo se skrivale ubrzo bilo spaljeno", dodala je.
Prvo su stigle u Zaporožje, a nakon toga i do Lavova.
"Sada smo u malom selu u planinama. Ne znam što je s ostalim članovima obitelji. Tko je odgovoran za ovo? Tko će se ispričati? Tko će mi vratiti moj ukradeni život? Imam osjećaj da više ne postojim, kao ni moj rodni grad. Imam velikih problema s kožom zbog nehigijene, a zbog prašine u podrumu teško dolazim do daha. Ni na hranu više ne gledam isto", kazala je Veronika za The Guardian.
