Nakon godinu dana, sumorna stvarnost se utaborila: rat neće tako skoro završiti. Unatoč teškim borbama u i oko istočnog ukrajinskog grada Bahmuta i drugih dijelova Donbasa, bojišnice se nisu bitno promijenile već mjesecima. Istovremeno, ni ruski predsjednik Vladimir Putin ni ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij nisu zainteresirani za pregovore. S obzirom na očitu slijepu ulicu, postavlja se pitanje, koliko dugo će se dvojica čelnika boriti, piše Foreign Affairs.
Američki državni tajnik Antony Blinken u rujnu je izjavio: "Ako Rusija prestane ratovati, to je kraj rata. Ako Ukrajina prestane ratovati, to je kraj Ukrajine."
Zelenskij se, izgleda, suočava s onim što politolozi nazivaju problemom "vjerodostojne predanosti": on ne samo što ne može biti siguran da Putin neće pristati na nagodbu, nego se može jednostavno pregrupirati i već sutra ponovno napasti. Pristane li Zelenskij sada na dogovoreni mir, Ukrajina bi se kasnije mogla naći u goroj poziciji.
Putinova računica je manje jednostavna. Ostaje predan ideji da su Rusija i Ukrajina jedna država. Njegov stav, da je rat dio većeg sukoba između Rusije i Zapada, dodatno podiže uloge. Uvjeren je da će se Zapad na kraju umoriti od svoje podrške Ukrajini i neshvatljivo je da bi, suočen s rastućim izazovima kod kuće i na bojnom polju, mogao tražiti izlaz iz sukoba.
Ratni autokrati
Putin će vjerojatno nastaviti rat u Ukrajini - ne zato što je to u interesu Rusije, već zato što je to u njegovom osobnom interesu. Naime, ratni autokrati rijetko gube vlast. Biti u ratu zatvara puteve građanima, vojsci i snagama sigurnosti da izazovu svoje vodstvo. Isto ne vrijedi za diktatore koji gube ratove; postaju ranjiviji na izbacivanje - sudbina koja bi, ako zadesi Putina, mogla biti smrtonosna.
Put koji najviše obećava za zaustavljanje rata je, dakle, veća potpora SAD-a i Europe Kijevu. Čak i ako Ukrajina utvrdi da ne može u potpunosti protjerati ruske snage sa svog teritorija, postavljanje Kijeva da prijeti Putinu jasnim porazom na bojnom polju trebalo bi ga potaknuti da sudjeluje u pregovorima pod uvjetima koji su povoljniji za Ukrajinu.
Lako je vidjeti zašto sukobi štite autokrate. Izvođenje ratova stvara dinamiku koja otežava orkestriranje diktatorove smjene, poput efekta okupljanja oko zastave u kojem ljudi ostavljaju po strani političke razlike i podržavaju svog vođu. Anketa Levada centra pokazuje da je rejting odobravanja Putina porastao za deset bodova nakon što je počeo rat u Ukrajini - na 80 posto - i ostao je visok.
Drugi dokazi sugeriraju da čak i Putinovi kritičari možda favoriziraju nastavak borbe protiv Kijeva. Kao što je ruski sociolog Grigorij Judin ustvrdio, "čak i neki Rusi koji ne gaje dobru volju prema Putinu brinu o tome što bi gubitak mogao donijeti.
Prednosti rata za Putina
Invazija je također dodatno olakšala Putinu da potisne one Ruse koji su manje skloni šutjeti. Novi zakoni kažnjavaju klevetnike s do deset godina zatvora ako govore protiv rata, a Kremlj je odlučio zatvoriti preostale neovisne medijske kuće i nevladine organizacije u zemlji. Oba su poteza dodatno ublažila rizik od vrste masovnih prosvjeda koji mogu svrgnuti čelnike s vlasti.
Rat je također natjerao stotine tisuća Rusa da napuste zemlju. Njihov egzodus poslužio je kao ventil za oslobađanje pritiska za režim, s obzirom na to da su mnogi od tih prognanika bili ljudi koji će najvjerojatnije izazvati Putina.
Jednako važno, nastavak rata izolira Putina od izazova elita. Personalistički autoritarni sustavi kao što je Putinov već su otporni na državne udare, s obzirom na to da drže elite slabima i vezuju svoju budućnost izravno s budućnošću vođe. Ratovanje dodatno štiti autokrate od ove prijetnje, a rizik od državnih udara opada kako sukobi traju. Rat izolira vođe tako što im onemogućuje mnoge ključne putove kojima ih elite mogu svrgnuti.
Sve dok je ruska vojska angažirana u oštrom sukobu u Ukrajini, vjerojatno joj neće nedostajati organizacijska širina pojasa potrebna za planiranje državnog udara. Isto tako, veliki gubici među višim i srednjim časnicima dodatno ometaju sposobnost vojske da djeluje. U međuvremenu, ruske sigurnosne službe uvelike su profitirale od rata, jer se Putin sve više oslanja na njih za represiju. Stoga nemaju dovoljno poticaja da mu se usprotive.
Računica rizika
Postoje, naravno, izazovi koji dolaze s trajnom borbom. Ekonomska stagnacija i sve veći broj žrtava mogli bi povećati protivljenje Putinu. Ipak, diktatori koji održavaju lojalnost naoružanih aktera mogu izdržati izuzetno teške okolnosti, a same ekonomske poteškoće rijetko destabiliziraju autokrata. Istraživanje pokazuje da su personalistički autokrati vođe najmanje osjetljivi na smrtne slučajeve u ratu jer učinkovito preusmjeravaju najveće troškove rata od politički najvažnijih skupina. To je upravo ono što je Putin učinio neproporcionalnim novačenjem zatvorenika i ljudi iz najsiromašnijih regija Rusije.
Ali ako Rusija bude jasno poražena - recimo, gubitkom dijelova Ukrajine koje je Moskva držala prije invazije u veljači - ove zaštite bi mogle otpasti. Istraživanje politologa Giacoma Chiozze i Heina Goemansa pokazalo je da je otprilike 80 posto svih vođa na vlasti na kraju sukoba ostalo na vlasti i nakon toga, a od onih vođa koji su svrgnuti svi su doživjeli vojni poraz. Zapravo, otprilike polovica svih vođa koji izgube rat također izgube i moć.
Personalistički diktatori poput Putina obično su među najotpornijima na vojne poraze. Ali očekivanja ruskog čelnika o tome što bi se moglo dogoditi ako bude svrgnut vjerojatno će oblikovati njegovu računicu. Putinova vrlo jasna odgovornost za invaziju čini ga posebno ranjivim. Prema jednoj studiji, vođe koje su krive za ratove posebno su motivirani da se nastave boriti protiv njih — čak i kad su suočeni s poteškoćama — jer će ih domaći akteri htjeti kazniti ako ne uspiju.
Putin je poduzeo korake kako bi pokušao smanjiti neke od tih rizika. Primjerice, izbjegao je jasno artikulirati svoje ciljeve u Ukrajini, stvarajući dvosmislenost koja bi mu mogla pomoći da domaćoj publici proda nesavršen ishod. Za njegove potrebe, remi bi mogao biti dovoljan. Ali prije nego što bude spreman pristati na nagodbu – i odreći se prednosti rata koje jačaju stabilnost – mora se suočiti s vrstom jasnog poraza koji bi mogao ugroziti njegovu moć.
Ponuda koju je nemoguće odbiti
Većina ratova traje samo nekoliko mjeseci. Ali, oni koji traju više od godinu dana, obično se vuku više od desetljeća. S obzirom na Putinovu ideološku predanost invaziji i poticaje koji su oblikovali njegovo donošenje odluka, rusko-ukrajinski rat mogao bi vrlo dobro odgovarati ovom povijesnom presedanu.
Dugotrajni sukob predstavlja ozbiljne rizike za Ukrajinu i Zapad. Ne samo da povećava ukrajinske žrtve i razaranje, nego povećava i izglede da će podrška Zapada oslabjeti, što može dovesti do najgoreg mogućeg ishoda, a to je širenje ruske teritorijalne kontrole nad Ukrajinom.
Ovi rizici dugotrajnog rata još nisu adekvatno odvagani u Europi i SAD-u. Zapad se usredotočio na rizike eskalacije, uključujući rizik da će Putin upotrijebiti nuklearno oružje. Ipak, što rat dulje bude trajao, to je vjerojatnije da će se podrška Zapada smanjiti. Iako u američkom Kongresu i dalje vlada snažna potpora Ukrajini, nedavni komentari republikanskog guvernera Floride Rona DeSantisa - da Ukrajina nije "vitalni" interes SAD-a - naglašavaju različita stajališta diljem zemlje.
Pasti bi mogla i javna pomoć Ukrajini koja će već sa 60 posto u svibnju 2022. pala na 48 posto danas, prema anketama Centra za istraživanje javnih odnosa Associated Press-NORC.
Naoružanjem do pregovora
Stoga, zaključuje Foreign Affairs, kako bi se izbjegao rizik dugotrajnog sukoba, Ukrajini treba veća potpora te što više oružja da ojača ofenzivni kapacitet: oružja dugog dometa, borbeni zrakoplovi i napredne bespilotne letjelice. Ukrajina bi mogla iskoristiti te resurse da u potpunosti protjera ruske snage sa svojih granica.
Ali čak i ako ne može u potpunosti pobijediti na bojnom polju, vjerodostojna ukrajinska ofenziva povećala bi izglede da će Putin tražiti nagodbu pod uvjetima povoljnijim za Ukrajinu. Putin bi, naime, mogao smatrati da je u njegovom interesu izbjeći domaće rizike koji dolaze s odlučujućim porazom i pregovarati o kraju koji je daleko ispod njegovih ratnih ciljeva. U takvom scenariju, Sjedinjene Države i Europa moraju biti spremni pružiti Ukrajini čvrsto sigurnosno jamstvo - u idealnom slučaju članstvo u NATO-u - koje bi osiguralo da Rusija ne pokuša ponovno izvršiti invaziju.
Putin za sada nema poticaja prestati se boriti. To znači da Ukrajina mora ili prekinuti rat za njega ili zaprijetiti Putinu porazom - toliko nedvosmislenim da on pregovaranje vidi kao pitanje samoodržanja.
