'to je pakao!' /

Ljudi koji su uspjeli pobjeći od pokolja u Mariupolju ispričali su svoje priče: 'Leševi su po cijelom gradu'

Image
Foto: AP IMAGES

'Majka me je smirivala. Rekla je da ima vode i hrane, a i rat neće trajati vječno. Tada sam se posljednji put čula s njom', ispričala je medicinska sestra

25.3.2022.
9:20
AP IMAGES
VOYO logo

Od početka ruskog rata protiv Ukrajine rijetko koji drugi ukrajinski grad mediji i političari širom svijeta spominju tako često kao Mariupolj. Pod stalnom vatrom lučki grad na Azovskom moru postao je simbol vojnog otpora ruskoj vojsci i humanitarne katastrofe.

Uništenje rodilišta u kojem su boravile trudnice i bombardiranje kazališta gdje su se sklonili civili šokiralo je cijeli svijet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

EU je djelovanje ruskih trupa opisao kao najteže ratne zločine.

Image
teška situacija /

Stanje u 'ukrajinskom Vukovaru' je dramatično: 'Ljudi umiru od gladi, nema dovoljno hrane'

Image
teška situacija /

Stanje u 'ukrajinskom Vukovaru' je dramatično: 'Ljudi umiru od gladi, nema dovoljno hrane'

Deutsche Welle je razgovarao s ljudima koji su uspjeli pobjeći iz grada na teritorij pod kontrolom Ukrajine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Šef Mariupoljske televizije Mikola Osičenko planirao jenapustiti grad sa svojom obitelji i susjedima, no njegova kuća bila je u blizini rodilišta koje je uništeno 9. ožujka.

"Klinika je 500 metara od moje kuće. Kada je zrakoplov bacio bombu mislili smo da je pogodila našu kuću, eksplozija je bila tako snažna. Ali to je bila dječja bolnica, s rodilištem na trećem katu. Dan prije napada moj ozlijeđeni susjed, muškarac star 60 godina, otpušten je iz te klinike", ispričao je Osičenko.

"Završio je u dječjoj bolnici jer nigdje drugo nije bilo mjesta. Ruski mediji su prenijeli da tamo nema djece i žena, već da je u pitanju zapovjedništvo jednog bataljuna. Ali u stvarnosti je bilo mnogo žena i djece.

Temperatura u našem bloku bila je ista kao vani: minus šest, minus sedam stupnjeva. Svi smo spavali u podrumu u jednoj posebnoj prostoriji. Bila je najtoplija jer se mogla dobro zatvoriti. Madraci i jastuci ležali su po podu. Stavili smo djecu na njih", dodao je šef Mariupoljske televizije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon nekoliko dana uspjeli su napustiti Mariupolj, no prvo su podijelili zalihe vode onima koji su već bili u svojim autima i onima koji su ostali. "Dali smo im i hranu koju smo još imali, jer tamo ne možete više ništa naći. Skladišta su uništena i opljačkana, kao i trgovine", rekao je.

"Ljudi su ložili prozorska okna i građevinski materijal iz bombardiranih škola. Ali ovo je bilo opasno, jer je bomba mogla pogoditi u bilo kojem trenutku - što se i dogodilo. Ljudi su bili raskomadani", nastavio je pričati šef Mariupoljske televizije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Na izlasku iz grada nismo vidjeli nijednu netaknutu zgradu – svuda popucali prozori i porušeni zidovi između stanova. Nekima je nedostajao cijeli gornji kat. Tijela žena, muškaraca i djece ležala su svuda. Pokušali smo odvratiti našu djecu u autu da ne gledaju tamo. To je jednostavno grozno!", ispričao je Osičenko.

Medicinska radnica Natalija Korjagina napustila je Mariupolj 14. ožujka.

"Otišla sam s lijeve obale rijeke Kalmius u Mariupolju s rancem do kuće u centru grada jer je tamo bilo manje granatiranja. Moja majka, koja ima 79 godina, nije htjela krenuti sa mnom.

Ni moje suze ni moja upozorenja nisu joj mogla promijeniti mišljenje. Samo sat vremena nakon što sam napustila naš zajednički dom, pogođena je škola i dvije obližnje kuće", priča Korjagina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Sutradan više nisam mogla stići do lijeve obale grada. Pokušavali smo pozvati taksi više od četiri sata. Odgovor je bio: 'Nema benzina, nitko ne vozi na lijevu obalu'. Molila sam i nudila puno novca, ali uzalud. Također nitko od mojih poznanika nije mogao pomoći mojoj majci. Onda sam je nazvala telefonom. Majka me je smirivala. Rekla je da ima vode i hrane, a osim toga, rat neće trajati vječno. Izdržat će, kaže. Tada sam se posljednji put čula s njom", ispričala je medicinska sestra.

"Moj muž je u vojsci i brani našu zemlju. Prvih nekoliko dana nisam imala kontakt s njim. Moj sin je u Harkivu. Srce mi se nekako raspuklo na tri dijela. Ali, mora se živjeti. Kako se obruč oko našega grada stezao, tako su isključeni struja, voda i plin. Na kraju se i na naš smještaj pucalo sa svih strana. Uništeni su svi prozori i krov. Kuća se toliko tresla da smo mislili da će se srušiti. Ali podrum je izdržao. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dok smo pakirali stvari u automobile, čuli su se konstantno pucnji i metalni geleri su letjeli direktno preko naše ograde. U 12 sati smo napustili Mariupolj, svuda smo vidjeli ruševine i požare. U Berdjansk smo stigli oko 21 sat, gdje smo prenoćili u školi. Ujutro smo nastavili", rekla je Korjagina.

"To je jednostavno pakao", kaže Korjagina.

sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo