Kada je Rusija anektirala Krim i izvršila invaziju na istočnu Ukrajinu 2014. godine, Kijev je imao mnogo pristaša. Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD tražile su obnovu ukrajinskog suvereniteta kroz sankcije Rusiji i diplomacijom, ali su odbile izravno vojno uplitanje. Washington je vojnu pomoć Ukrajini poslao tek 2019. godine.
Međutim, do kraja veljače 2022., dok je Rusija gomilala svoje snage na ukrajinskoj granici, ta se nevoljkost Zapada uglavnom istopila. Brutalna invazija koja je uslijedila i karizmatično vodstvo ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog generirali su prvu rundu zapadne vojne i financijske pomoći. Zadivljujući uspjesi Ukrajine na bojištu u rujnu i listopadu 2022. otvorili su vrata još većoj potpori, piše Foreign Affairs.
Nema jamstva za zapadnu potporu Ukrajini
Tada je koalicija najbogatijih i tehnološki najnaprednijih zemalja dala Ukrajini veliku strukturnu prednost. Rusija, nasuprot tome, ima samo dvije zemlje - Iran i Sjevernu Koreju - koje joj otvoreno pomažu u ratu, iako je i Kina bila važna gospodarska podrška ratnim naporima Kremlja i pružala pomoć, ali ne u oružju. Ipak, zapadna vojna potpora Ukrajini dolazi s vlastitim rizicima i izazovima. Jedan od tih rizika je krajnja ovisnost Ukrajine o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći.
Ukrajinska vojska odmaknula se od zastarjele infrastrukture i zastarjelih vojnih doktrina koje su je definirale tijekom postsovjetskog doba, postavši snažno ovisna o zapadnoj opremi i strateškom planiranju. U međuvremenu, Rusija vodi rat protiv ukrajinskog gospodarstva, koje bi teško funkcioniralo bez međunarodne pomoći.
No, ne može se zajamčiti kontinuirana predanost Zapada Ukrajini. Političko biračko tijelo u Europi i SAD-u dovodi u pitanje dugoročnu potporu Ukrajini. Zasad su takvi glasovi u manjini, ali ih je sve više i bivaju sve glasniji.
Topi se optimizam oko uspjeha Ukrajine
Na Zapadu je promicanje otvoreno proruskih i antiukrajinskih stavova i dalje politička rijetkost, ali bi skepticizam mogao proizaći iz dugotrajnih političkih rasprava. Rat u Ukrajini postao je najnovija žarište političkih borbi u SAD-u oko toga koliko bi Amerikanci trebali brinuti i trošiti novca na podršku prekomorskim partnerima i saveznicima. U Europi su pandemija Covida-19 i visoka inflacija stvorili ekonomski pritisak. Optimizam u pogledu uspjeha Ukrajine počeo se topiti.
U međuvremenu, razvoj događaja na prvim linijama bojišnice - naročito relativno spor tempo i skromni dobici ukrajinske protuofenzive pokrenute početkom ljeta - ohrabrio je one koji su skeptični spram potpore Zapada Kijevu. Čak i ako protuofenziva uspije, rat neće uskoro završiti. Zagovornici Ukrajine nemaju jasnu, dogovorenu teoriju pobjede, što predstavlja političku odgovornost.
Izvan Ukrajine, vijestima dominiraju priče koje nemaju veze s ratom. Što duže sukob bude trajao, to će borba Davida i Golijata s početka rata sve više iščezavati, a jačat će percepcija uzaludnosti tog sukoba i pozivi da se pronađe makar i kozmetičko rješenje za Ukrajinu.
Ako se dogodi promjena, počet će u SAD-u
Nije toliki rizik po Ukrajinu nagla politička promjena na Zapadu, koliko je to polagano rasplitanje pažljivo ispletene mreže strane pomoći. Ako se dogodi neka iznenadna promjena po tom pitanju, ona će započeti u SAD-u gdje će se temeljni smjer američke vanjske politike odrediti na izborima u studenome iduće godine. S obzirom na opasnost koju bi predstavljao čak i postupni gubitak potpore, a kamoli potpuni prekid, ukrajinska bi vlada trebala diverzificirati svoj domet preko političkog spektra, prilagođavajući svoje zahtjeve za pomoć izgledima dugotrajnog rata. U međuvremenu, politički čelnici u SAD-u i Europi trebali bi učiniti sve što mogu kako bi učvrstili financijsku i vojnu pomoć Ukrajini u dugoročnim proračunskim ciklusima te time otežati budućim dužnosnicima da odustanu od nje.
U Europi su SAD izvor tjeskobe, moguća slaba karika u transatlantskom lancu. Ironično, europske zemlje potiču sličnu tjeskobu u Washingtonu. Nesmanjena odanost Ukrajini karakterizira vlade Finske, Poljske, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i baltičkih država.
Podrška u Europi još je vrlo velika, ali...
Strah da bi ekstremno desna vlada preokrenula talijanski odnos prema Ukrajini pokazao se neutemeljenim. Umjesto toga, premijerka Giorgia Meloni potvrdila je da je na kursu Zapada. S obzirom na to koliko je Putinov rat nepopularan u Francuskoj, čak je i glavna francuska oporbena figura, krajnje desna populistica Marine Le Pen — koja je kroz povijest podržavala Putina te čak odobravala aneksiju Krima 2014. — ostala pri svojoj ranijoj osudi ruske invazije. Ona se, međutim, protivi sankcijama i isporukama teškog naoružanja Ukrajini. Izuzetak je i dalje Mađarska, članica EU-a i NATO-a, koja očito nema entuzijazma u vezi s Ukrajinom. U zamjenu za to što nije prekršila briselski konsenzus koji favorizira sankcioniranje Rusije, Mađarska je izvukla mnoge ustupke od EU-a. Do sada je to bilo dovoljno da obuzda premijera Viktora Orbana.
Čvrsta europska podrška vjerojatno neće uskoro pokleknuti. Prema lipanjskom istraživanju Eurobarometra, 64 posto stanovnika EU-a podržava financiranje kupnje i opskrbe Ukrajine vojnom opremom, u rasponu od 30 posto u Bugarskoj do 93 posto u Švedskoj. Nijedna europska stranka koja zagovara otvoreno proruski program nije uspjela izgraditi održivu izbornu koaliciju. Javnosti u mnogim europskim zemljama od početka rata sve snažnije podržavaju i EU i NATO.
... Europa je već umorna od rata u Ukrajini
Ipak, svojevrsni umor uzima danak u Europi. Najbolji primjer za to je Njemačka, koja je prebrodila energetsko usko grlo izazvano ratom i prihvatila milijun ukrajinskih izbjeglica, postupno povećavajući pomoć Ukrajini. No, kao i kod pandemije, dugi luk krize stvara frustraciju: visoke cijene energije, recesija, zabrinutost oko deindustrijalizacije i nefunkcionalna vladajuća koalicija donijeli su 'bolest' koja je pogodovala krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD). Prema anketama, AfD je sada druga najjača stranka u Njemačkoj. Želi povući Njemačku iz NATO-a i prekinuti podršku Ukrajini, ali popularnost te stranke ne proizlazi iz njezinih proruskih stavova.
Što rad bude dulje trajao, Europljanima bi se to moglo činiti nerješivim i sve skupljim problemom, više sredstvom američke moći nego ključnim europskim interesom. A poduzetni političari mogli bi se usredotočiti na domaću frontu i okriviti elite u glavnim gradovima i Bruxellesu da im je više stalo do Ukrajine nego do vlastitog stanovništva. Primjerice, popularna ljevičarska zastupnica u njemačkom parlamentu, Sahra Wagenknecht, nedavno je podršku Ukrajini usporedila s rupom bez dna, dok se savezni proračun reže u svim drugim područjima. Takva bi stajališta lako mogla postati sve češća u Europi, a njihovi zagovornici ne bi ni morali nuditi održivu alternativnu politiku.
POGLEDAJTE VIDEO Demonstracija NATO-ove vojne snage i poruka Rusiji
Povratak Trumpa bio bi katastrofa za Kijev
U SAD-u bi povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću vjerojatno bio katastrofa za Ukrajinu. Kao predsjednik, Trump je tretirao Ukrajinu kao privjesak svoje predizborne kampanje i pokušao je ohrabriti Zelenskog da naruši ugled Bidena, Trumpova glavnog rivala u to vrijeme. Prema The New York Timesu, nekoliko je puta tijekom 2018. Trump privatno, ali u prisustvu visokih dužnosnika svoje administracije, predložio povlačenje SAD-a iz NATO-a. Nikada nije proveo tu ideju, ali sudeći prema njegovoj retorici tijekom kampanje, čini se da je odlučan otići još dalje ako se vrati u Bijelu kuću. Proteklih mjeseci Trump je sugerirao da bi mogao okončati rat u Ukrajini za 24 sata. Takvo hvalisanje u kampanji sugerira da bi on radije pregovarao o rješenju sukoba (najvjerojatnije pod ruskim uvjetima) nego nastavio s pomoći Ukrajini.
Premda Trump možda neće postati republikanski kandidat, zapanjujuće je da među ostalim kandidatima, dvojica s najboljim rejtingom u anketama - guverner Floride Ron DeSantis i poduzetnik Vivek Ramaswamy, najviše odbacuju Ukrajinu. Reaganovo krilo Republikanske stranke, koje podupire snažnu obranu savezničkih demokracija i u kojemu su ljudi poput bivšeg potpredsjednika Mikea Pencea i senatora Mitcha McConnella iz Kentuckyja, i dalje je dobro zastupljeno na Capitol Hillu i u vašingtonskim think tankovima. Ali u primarnom republikanskom biračkom tijelu, ta vizija pada u vodu. Ta baza Kinu vidi kao daleko veću prijetnju od Rusije, a mnogi republikanci vide kompromis između potpore Ukrajini i rješavanja domaćih problema.
Polovica republikanaca drži da je pomoć pretjerana
Prema anketi koju je Gallup objavio u lipnju, 50 posto republikanaca smatra da Washington pretjeruje s podrškom Ukrajini, što je porast u odnosu na 43 posto s početka rata. Također, 49 posto republikanaca sklono je brzom okončanju sukoba, čak i ako bi to omogućilo Rusiji da zadrži osvojeni teritorij.
“Dajemo sve od sebe da koristimo američke vojne resurse za pomoć obrani od invazije na tuđu granicu, a ne činimo apsolutno ništa da ovdje kod kuće zaustavimo invaziju koju potpomažu karteli preko naše južne granice", napisao je nedavno Ramaswamy, ponavljajući refren koji je postao uobičajen u konzervativnim američkim medijima. Taj argument, koji je možda lak i ksenofobičan, ima snažnu intuitivnu privlačnost za mnoge republikance i konzervativce. Vjerojatno ima odjeka kod mnogih neovisnih, pa čak i kod nekih demokrata i naprednjaka.
Ukrajina nema drugog izbora nego ratovati
Smanjenje zapadne potpore Ukrajini ne bi okončalo rat. Nijedna zapadna zemlja se aktivno ne bori u Ukrajini i unatoč ključnoj ulozi zapadnog oružja i novca, to je od početka bio ukrajinski rat. Ukrajinci su ti koji su pokazali izuzetnu hrabrost i podnijeli ogromne žrtve. Sa ili bez zapadnog partnerstva, Ukrajina bi se suočila s istom nevoljom: protivnikom koji ne prihvaća postojanje ukrajinske nacije ili legitimnost ukrajinske kulture ili ukrajinskog jezika, i koji je sebi dao za pravo napadati civile s užasnim posljedicama. Ukrajina se mora boriti s ovim protivnikom kako god može. Dok u Kremlju ne budu novi lideri, Ukrajina nema drugog izbora nego da se Rusiji odupre silom.
Bez zapadne podrške Ukrajina bi se suočila s dva izazova. Jedan bi bio izazov vođenja rata ako zapadnjačka oprema postane ili skuplja, manje dostupna ili oboje. Ukrajinski vojnici posvetili su dosta vremena obuci na zapadnoj opremi. Ukrajinski stratezi imali su ogromne koristi od pomoći od dijeljenja obavještajnih podataka koje su dobivali od SAD-a i drugih zemalja. Pristup internetu na bojnom polju često ide preko Starlinka, preko tehnologije koju je neko vrijeme (navodno uz ograničenja) američki tehnološki poduzetnik Elon Musk davao besplatno, a nedavno ga je Pentagon odlučio platiti. Kad bi Europa ili SAD (ili obje) prekinule pomoć Ukrajini, to bi značilo nesaglediv gubitak vojne moći.
Putin je računao na nestrpljenje SAD-a i NATO-a
Druga dilema proširila bi se izvan Ukrajine. Zapadna potpora Ukrajini i rusko samopoimanje duboko su isprepleteni. Putinova invazija nije bila samo oklada da će Ukrajina pasti i da bi Rusija tada mogla kontrolirati ili podijeliti zemlju. Bila je to oklada oko Zapada, a posebno oko SAD-a - koji je, mjesecima prije invazije, konačno okončao svoju misiju u Afganistanu nakon dugog, teškog rata. Putin se kladio protiv strateške oštroumnosti i strpljenja SAD-a i NATO-a. Kad bi SAD i druge članice NATO-a izgubile strpljenje u Ukrajini, Kremlj bi mogao rat proglasiti strateškim trijumfom čak i ako bi Rusija ostala zaglibljena u sukobu u Ukrajini, što bi se globalno moglo vidjeti kao trijumf Moskve.
Ako podrška Ukrajini izblijedi u Europi, ali ne i u Sjedinjenim Državama, Rusija će slijediti pristup "zavadi pa vladaj". Mogla bi predložiti lažno dogovoreno rješenje, stanku u borbama ili diplomaciju otrovnih pilula kakvu je prakticirala 2014. i 2015. godine, kada je ostavljala dojam da je otvorena za kompromis, a zapravo je težila dominirati Ukrajinom. Ideja bi bila zabiti klin između nekih europskih vlada i Washingtona te između zapadne i istočne Europe. Europa u sukobu sa SAD-om i Europa u sukobu sama sa sobom bila bi izvrsno polje za ruske napore (kroz manipulaciju i špijunažu) da normaliziraju pripajanje ukrajinskog teritorija Rusiji. Međutim, ako se potpora i vodstvo SAD-a održe, Ukrajina će imati snažne temelje.
Europa ne može zamijeniti američku vojnu pomoć
Gubitak potpore SAD-a, a ne Europe, imao bi dramatičniji učinak. Članice i institucije EU-a sada su se obvezale na gotovo dvostruko više od ukupne pomoći SAD-a Ukrajini (financijske, vojne i humanitarne), putem višegodišnjih paketa. Ali vojne obveze SAD-a odgovaraju svim zajedničkim vojnim obećanjima EU-a za Ukrajinu. Europa ne može zamijeniti američku vojnu pomoć u tako velikom opsegu i teško bi popunila prazninu u vodstvu. Kad bi SAD pokušale natjerati Ukrajinu na dogovoreno rješenje, Europljani bi imali malo kapaciteta za otpor. Kratkovidno ili ishitreno rješenje ugrozilo bi sigurnost Ukrajine i sigurnost Europe. U ruskim očima, takvo bi rješenje moglo pokazati sve manju predanost SAD-a europskoj sigurnosti.
Ukrajina ima malo utjecaja na unutarnju politiku svojih ratnih partnera. Iako nitko ne može bolje argumentirati Ukrajinu od Zelenskog, javno mnijenje i izbori u Europi ili Sjedinjenim Državama slijedit će logiku unutar ovih zemalja. Ukrajinska vlada trebala bi njegovati odnose s političkim ličnostima i strankama koje nisu snažno u taboru Ukrajine, uključujući stranke krajnje ljevice i krajnje desnice, slično kao što je ukrajinska vlada razvila veze s Kinom tijekom rata, unatoč blizini Kine Rusiji. Na taj način Kijev može djelovati protiv političke polarizacije koja riskira smanjenje potpore Ukrajini.
Podrška Ukrajini nije uklesana u kamen
Kada je Zelenskij došao na vlast 2019., gotovo odmah je bio uhvaćen u političke makinacije iz Washingtona, ali je preživio kako bi vodio svoju zemlju kada je bilo najpotrebnije. On je vješt u tome da se ne svrstava previše ni uz jednu političku stranku. Političkim grupama koje još nisu uvjerene u podržavanje rata, poput ljevičarskih stranaka u Njemačkoj, krajnje desničarskih u Francuskoj i rastućih populističkih stranaka u zemljama poput Slovačke, Zelenskij bi trebao naglasiti ogromne vojne i gospodarske troškove ruske pobjede, ne samo zbog golemog vala migranata koji bi proizvela.
U Washingtonu i europskim prijestolnicama podrška Ukrajini ne može biti uklesana u kamen. Sve vanjskopolitičke izbore treba staviti na probu, ali neki se prioriteti mogu sačuvati. Financijska potpora i sigurnosna jamstva za Ukrajinu mogu se uključiti u zakonodavstvo i ugraditi u dalekovidne proračune. U EU-u, na primjer, Europska komisija predložila je izdvajanje više od 50 milijardi dolara za oporavak, rekonstrukciju i modernizaciju Ukrajine za razdoblje 2024–27. Bruxelles i države članice EU-a trebale bi proširiti ova višegodišnja obećanja daleko u budućnost.
Kijev mora 'ratnu priču' prilagoditi Zapadu
Ukrajina ima malo utjecaja na unutarnju politiku svojih ratnih partnera. Niti jedan izbor, čak ni predsjednički izbori 2024. u Sjedinjenim Državama, nije referendum na život ili smrt o zapadnoj politici: Trump je 2016. vodio kampanju za približavanje Rusiji i završio slanjem vojne pomoći Ukrajini. Podjela vlasti i ponavljanje izbora sami su po sebi demokratska zaštita od najgorih scenarija. Bez obzira na to održava li se status quo na Zapadu, dužnosnici se moraju neprestano i maštovito zalagati za pomoć Ukrajini.
Dok sukob traje, Ukrajina će morati prilagoditi svoju priču o ratu za zapadnu javnost. Umjesto brze i odlučujuće pobjede, kakvoj su se mnogi nadali kada je krenula ljetna protuofenziva, Kijev će morati objasniti završnicu dugotrajnog rata, a to je opstanak Ukrajine. Inače bi mogao zavladati osjećaj odvojenosti, osobito ako se rat sve više premješta na ruski teritorij putem napada bespilotnim letjelicama ili drugih vrsta napada. Iako mogu biti nužni za ukrajinsku samoobranu i moral, takvi bi napadi mogli postati politički skupi ako doprinesu "obostranosti" u zapadnim raspravama.
Ravnodušnost Zapada je Putinovo tajno oružje
Godine 2015., nakon što su najgore borbe u istočnoj Ukrajini okončane nakon manjkavog sporazuma o prekidu vatre, kardinalna pogreška Zapada bila je gubitak interesa. Kriza se nekako trebala riješiti sama od sebe. Iz ovoga je Putin naučio ono što je smatrao suštinskom istinom o nestalnosti zapadnih vođa.
Ubuduće, Europa i SAD moraju nastaviti pokazivati da je Putin izvukao pogrešan zaključak. Obuzdavanje Rusije i očuvanje ukrajinskog suvereniteta su zapadni interesi prvog reda. Ne bi smjeli ovisiti o slikama užasnog nasilja, o stalnoj medijskoj pozornosti ili o karizmi bilo kojeg ukrajinskog političara. Zapadna ravnodušnost i nestrpljivost su Putinovo ultimativno oružje u ovom ratu. Bez njih se suočava sa strateškom slijepom ulicom, piše u opširnoj analizi Foreign Affairsa.
POGLEDAJTE VIDEO: Ukrajinski predsjednik nastavlja svoju europsku turneju. Saznajemo koji je, osim vojne pomoći, cilj njegovih putovanja
