Izbjeglica iz Ukrajine u Hrvatsku je do danas stiglo 12 400. Svaka njihova priča drugačija je, ali jednako jeziva, jednako ispunjena ratnim užasom. Dosad ste već u Direktu čuli priče i ukrajinskih slikara, boksačkih trenera, studenata, menadžerica, kozmetičarki kojima je u sekundi izbrisan stari život i sad kreću polako graditi novi u Hrvatskoj. Ali ovakvu priču još niste čuli.
Priča Tatiane Rusanove, profesorice iz Mariupolja koja je jučer stigla u Vrbovec dočarava sav teror Putinovih krvnika. Supruga su joj ubili Rusi, pokopala ga je u njihovom vrtu. A onda je s kćeri gotovo mjesec dana bježala pred raketama iz zgrade u zgradu, iz podruma u podrum. Živjeli su bez hrane i bez vode, smrzavale se u mraku na temperataurama ispod nule. A 83-godišnja Svetlana koja danas pomaže kao prevoditeljica u Hrvatskoj, prva dva tjedna ruske invazije bila je u Buči.
Tatiana je iz Mariupolja krenula 13. ožujka, sinoć je stigla u Vrbovec sa svojom kćeri i još četvero drugih. "Ljudi koji su tamo ostali, koliko ja znam nemaju vodu i čak uzimaju vodu iz radijatora da nešto popiju. Toliko je grozna situacija. Kad je počeo rat 24. veljače, doslovno kroz tri dana nestalo je struje, vode, plina, telefonskih linija. Ljudi su bježali iz jedne regije u drugu, ruska vojska ih nije puštala", govori.
Kaže, Rusi su putem tražili da izbrišu sve fotografije s
mobitela. Ostala je jedna s kćeri i suprugova. Poginuo je prošli
mjesec. "Zadnje čega se sjećam je trenutak kad mi je suprug dodao
psa u sklonište, malo štene. On i roditelji su ostali gore, izvan
skloništa. Svi smo legli na pod, tako smo se štitili od
bombardiranja. Kad je sve stalo, zvali smo i nije odgovarao. Nema
ga. Pogodio ga je geler u karotidnu arteriju. Bilo je nemoguće
dobiti liječnike, bolnica je bila srušena. Pokopali smo ga u
našem vrtu gdje su rasle jagode. Mi znamo da je on ondje. To je
sve", rekla je.
Grozne prizore iz Buče, u sigurnosti Hrvatske vidjela je
Svetlana. Ona je iz Buče. U svoje 83 godine preživjela je tri
rata.
"Drugi svjetski rat, poslije rat u Hrvatskoj četiri godine, ali
ovaj u Ukrajini najteže. Plakala sam. Prekrasan gradić. Sve je
bilo tako lijepo čisto, uredno. Svaka ruža je imala cjevčicu s
vodom. Sve je bilo tamo. Oni tamo žive, zauzeli su naš gradić.
Oni su sve iznosili. I dječje igračke isto", rekla je.
U Hrvatsku je stigla 90-ih zbog liječenja sina, a onda se vratila
u Ukrajinu. Sada je baka šestero unučadi i s njima je bila kad je
počela invazija. "Rat sam dočekala u Buči. Spremila sam djecu
ujutro 24. da ih vozim u školu, škola je bila u jednom malom
gradiću. I tamo je sve prekrasno. I odmah je avion proletio.
Između zgrada, onda smo se malo slegnuli. Ali to je bio naš.
Djeca su počela plakati. Ja sam im rekla, nemojte plakati to je
naš. I potrčali smo u sklonište", kaže dalje.
Bili su u skloništu ukupno dva tjedna, ali su ih mijenjali.
Pobjegli su početkom ožujka.
"Opet su počeli bombardirati. Onda mi smo se opet spustili u taj
podrum. Taj podrum nije ni bio od naše zgrade. Nije bio za
skrovište. Bio je vlažan i tamo je hladno. Tamo smo ostali cijelu
noć. Bombaradirali su aerodrom koji je sedam kilometara od
nas", prisjeća se.
Nije bilo signala. Kad je stigao, dobili su poruku da se sprema
evakuacija. Stigla je u Vrbovec, baš kao i Tatiana.
"I dalje se bombardiralo, jedva smo se izvukli. S mojim i
njegovim roditeljima smo se sklanjali od bombardiranja, bili smo
vani na hladnoći, na -8 stupnjeva četiri dana. Došli su
vojnici koji su rekli da su ruska armija. Tražili su naše
dokumente. Bili su dan iznad našeg skloništa. Mislili smo da će
nas uzeti za taoce ili će ondje ostati", kaže Tatiana.
Putovala je preko Berdanjska, Zaporižja, Dnjipra, pa do Lavova
gdje joj je sin. Iskoristili su prvu priliku za bijeg iz
Mariupolja.
"Govorio nam je: Idite iz Mariupolja. Mi smo rekli. Nećemo ga
napustiti. Sve će se završiti i mi ćemo ovdje izdržati. Ali kad
je sve bilo porušeno, sin je rekao: Mama, hoćete li me sada
poslušati? Znamo da je kolona ispred nas bila bombardirana.
Pričali smo i s ljudima koji su išli poslije nas. Također,
odletjela su vrata na automobilima, oni su skočili u kanal s
djecom da se sakrij", navodi Tatiana.
Ona je profesorica ukrajinskog jezika. U Hrvatsku ju je uputio
sin iz Lavova. Razrušeni Mariupolj zamijenila je Vrbovcem. Kaže
da se nema gdje vratiti.