Viši suradnik pri Carnegiejevom vijeću za etiku u međunarodnim odnosima i znanstveni suradnik na Internet institutu Sveučilišta u Oxfordu, Alexander Görlach za DW piše da je posebni predstavnik Kine za Bliski istok Zhai Jun, posjetio regiju i tvrdi da od njegove misije ne treba očekivati nikakve konstruktivne impulse.
"Postoji opasnost od izbijanja kopnenog sukoba na većem području i širenja oružanih sukoba uzduž granica prema susjednim zemljama, prenijeli su u ponedjeljak kineski državni mediji izjavu Zhaia Juna. Također je istaknuo da je Kina spremna „poduzeti sve“ kako bi se pokrenuo dijalog, postiglo primirje i ponovno uspostavio mir. Osim toga, on je naglasio da Kina podupire rješenje dvije države i trajno rješenje sukoba.
No to su izjave koje je isto tako mogao dati i bilo koji drugi diplomat. Naime, iz Pekinga stiže za sada samo nejasna retorika u vezi s Izraelom i Hamasom. Kina se možda predstavlja kao neutralna, ali ima vrlo jasnu poziciju kojom podržava terorističku organizaciju. U službenim izjavama iz Kine gnusni napad od 7. listopada nije osuđen. Nije bilo ni riječi žaljenja zbog smrti tisuća ljudi. Umjesto osude strašnih nedjela diktatura u Pekingu je zatražila da se obje strane, kratko rečeno, suzdrže. Time se zamagljuje tko je počinitelj zločina, a tko žrtva", napisao je Görlach u svojoj kolumni za DW.
"Detalji posjeta posebnog izaslanika za Bliski istok Zhaia Juna regiji nisu poznati, kao ni to što je on mogao donijeti iz Kine s obzirom na ovaj pogrešan osnovni stav? Do sada komunistička nomenklatura tvrdoglavo i dalje zahtijeva provođenje Sporazuma iz Osla koji podrazumijeva rješenje u vidu dviju država. Nažalost već godinama nema više poticaja u tom smjeru. Umjesto da ponude nešto svježe, vlastodršci u Pekingu ponavljaju isto. S pravom su kritizirani zbog svoga hladnog, birokratskog jezika kojim su reagirali na napade", smatra Alexander Görlach.
Peking želi utjecaj i sirovine
Nadalje piše se kineski vladar Xi Jinping želi pozicionirati na Bliskom istoku kao neutralni akter koji može okončati konflikt. Ipak za njega sve je to samo predstava. Zbog ideološke bliskosti Jasera Arafata, utemeljitelja Palestinske oslobodilačke organizacije, i Mao Zedonga, utemeljitelja Komunističke Narodne Republike, Kina je doduše uvijek bila bliža Palestincima nego Izraelu. Ipak, Peking je konačno priznao državu Izrael 1992. godine i od tada se sve više približava toj zemlji, prvenstveno jer je Komunistička partija zainteresirana za tehnologije iz Izraela.
"Posljednjih je godina kineski diktator jasno pokazao kakav svjetski poredak gradi. On tako želi steći veći utjecaj na Bliskom istoku kako bi mogao profitirati od sirovina u toj regiji. Početkom godine su se Iran i Saudijska Arabija uz kinesko posredovanje ponovno malo zbližili.
Pri tome nije riječ samo o borbi protiv omraženog SAD-a, koji je ujedno i najveći neprijatelj i za Teheran. Mnogo više Peking želi kovati saveze koji aktivno torpediraju zaštitničku ulogu SAD-a nad zemljama koje se plaše Xijeve agresivne vojne moći. Nisu uzalud kineski šef diplomacije Wang Yi i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov na sastanku u Pekingu prikazali SAD kao stvarni uzrok sukoba na Bliskom istoku", piše u kolumni.
Savez nedemokracija
"Misija Zhaija Juna možda je trebala poslužiti za postizanje dogovora s nedemokratskim državama u regiji o strategiji koja ima za cilj oslabiti Sjedinjene Države. Da bi se to dogodilo, sukob bi se zapravo morao potaknuti, a ne ohladiti. Jer Amerikanci bi morali intervenirati samo ako vlada u Teheranu nastavi opskrbljivati libanonski Hezbollah i Hamas oružjem, a Izrael također bude bombardiran iz Libanona.
Podrška ekstremnim muslimanima može se pri tome promatrati samo kao tužna ironija povijesti. Zato jer Peking progoni muslimanske Ujgure u Xinjiangu i nad njima provodi kulturocid. Činjenica da su deseci etničkih manjina u Xijevu carstvu sve više marginalizirani mogla bi prije ili kasnije dovesti do države aparthejda – optužbe koju neki pripisuju Izraelu", zaključio je.
