Na praznik rada, 1. svibnja, obilježava se povijesna borba
čikaških radnika i radnica koji su 1886. izašli na ulice
zahtijevajući osmosatno radno vrijeme i doživjeli veliku
policijsku represiju.
Kako je prilikom prosvjeda ubijen i jedan policajac, sedam
radnika je osuđeno na smrt. Nikada se nije doznalo tko je ubio
tog policajca, a radnici su pretpostavljali da iza cijele stvari
stoje poslodavci.
Iako su se američke vlasti mnogo godina kasnije ispričale zbog
ovih događaja, 1. svibnja se počeo slaviti diljem svijeta kao
simbol borbe za radnička prava.
Dakle, osmosatno radno vrijeme logičan rezultat 'civilizacijskog
razvoja', no istina je da ono radnicima nije poklonjeno već su se
za njega trebali itekako krvavo izboriti.
Praznik rada se diljem svijeta obilježava prosvjedima i akcijama
te predstavlja praznik otpora, a ne odmora.
"Posljednjih godina Prvi maj i Osmi mart slave se kao obiteljski
praznici, ispražnjeni od svog političkoj sadržaja. Takva
festivalizacija posljedica je politike koja se provodila zadnjih
dvadesetak godina – tranzicija u kapitalističku ekonomiju
zahtijevala je izvlaštenje radnika i radnica te privatizaciju
društvenog vlasništva, a u tom procesu radnici i radnice su bili
prirodni neprijatelji sustava i trebalo ih je utišati. Tako smo
svjedočili zatiranju klasnog pitanja i zamjeni kategorije radnika
i radnica kategorijom 'Hrvata i Hrvatica' koja ne počiva ni na
kakvoj društvenoj solidarnosti već štetnom nacionalizmu koji je
poslužio kao izlika ovom procesu pljačke društvenog vlasništva.
Sve je to rezultiralo lošim stanjem na radničkoj sceni. Međutim,
u posljednje vrijeme socijalna i ekonomska prava sve su više u
fokusu pa polako dolazi i do osvještavanja po pitanju radničkih
prava", pojasnila je Jelena Miloš iz
Baze za radničku
inicijativu i demokratizaciju, koja je za
Libelu progovorila o radničkim
pravima i borbi, sindikatima i vlasti.
'Ako se želimo izboriti za svoja prava, moramo se organizirati'
Upitana što mogu učiniti radnici čija se prava sustavno krše, odgovorila je: "Radnik teško može nešto učiniti, ali je to moguće ako iza sebe ima radničku organizaciju, a ta organizacija je povijesno, a i zakonski gledano – sindikat. Općenito gledajući, sindikati jedini uživaju organizacijsku infrastrukturu koja može promovirati interese radnika/ica, a uostalom jedini recimo imaju zakonsko pravo organizirati štrajk, kolektivne pregovore, zastupati radnike/ice pred poslodavcima itd. Sindikati kod nas i dalje imaju dosta članova i članica i to može predstavljati veliku snagu ako se stvori jasna politička strategija, demokratiziraju strukture i aktivira članstvo.
"Inače, radnici, čija se pravo sustavno krše, često šute i trpe i ne organiziraju se sve dok situacija ne postane toliko loša da se više ništa ne može učiniti, pa su onda i akcije koje se na kraju poduzimaju posljedica očaja, a ne organiziranog i promišljenog otpora. Vidjeli smo na bezbroj primjera da radnici i radnice kreću u akciju tek onda kada je poduzeće toliko uništeno dugovima da se gotovo ništa više ne može učiniti. Ako se želimo izboriti za svoja prava, moramo znati da je jedino što nam preostaje organiziranje, ma kako ono ponekad bilo teško", dodala je.
"O radničkim pravima se u medijima nedovoljno priča, a kad se i priča o kršenju radničkih prava, tada se na to gleda kao na 'tržišnu nužnost'. Recimo, vijesti o stečaju tretiraju se kao kakva tehnikalija, posljedica hirovitosti tržišta, a ne kao na nešto što ugrožava životnu egzistenciju radnika i radnica ili čak cijelih zajednica u slučaju većih industrija, kao što je to recimo brodogradnja ili Željezara Sisak. Takva percepcija nužno se mora promijeniti, a do promjena u posljednje vrijeme mislim ipak polako dolazi", zaključila je.
