Anna Maria Gruenfelder, znanstvenica s doktoratom iz filozofije, povijesti umjetnosti i teologije sa specijalizacijom iz crkvene povijesti, poznata je komentatorica događaja vezanih za vjerske zajednice, posebno onog što se zbiva na liniji između politike i crkvenih poglavara. S dr. Gruenfelder razgovarali smo o držanju Pravoslavne crkve uoči i tijekom napada Rusije na Ukrajinu, o kompleksnoj crkvenoj slici u Ukrajini, reakciji Srpske pravoslavne crkve, ali i Katoličke crkve, posebno Pape Franje koji se odlučio i za neobičan iskorak u mirotvornoj misiji.
NET.HR: Mediji su izvještavali da je pravoslavni patrijarh Kiril protivnike Kremlja nazvao 'silama zla' koje žele izbrisati povijesno jedinstvo Rusije i Ukrajine, a da je ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej pozvao na trenutni prekid rata u Ukrajini. Kako vi ocjenjujete držanje Pravoslavne crkve nakon Putinova napada na Ukrajinu?
GRUENFELDER: Držanje Moskovskog patrijarha Ruske pravoslavne Crkve je naprosto skandalozno. Koristio je sintagmu "sile zla" – samo da ne mora biti jasan. To nisu anonimne sile. Niti jedan rat nije buknuo zato što su bile na djelu neke "sile": čovjek je taj koji započinje rat - i na čovjeku je, hvala Bogu ili "na žalost", da rat zaustavi, odnosno okonča. Bliskost ruskog patrijarha – tradicionalna – s državnim vrhom, bizantsko je nasljeđe koje obilježava sve pravoslavne crkve i njihove patrijarhe. Ni pravoslavlje, kao ni islam, nije prošlo kroz proces "prosvjećivanja" i kritičkog odvajanja od svoje doktrine da je car zaštitnik Crkve, a Crkva zaštitnica carstva i imperija. Bliskost s državom pravoslavlje neumitno uvlači u suodgovornost za zločine državnika.
Kada se patrijarh Kiril moli za ruske vojnike koji brane ruske svetinje, evidentno je da se patrijarh kao najviši poglavar svoje Crkve smatra poglavarom "Novog Rima", "Trećega Rima", koji obuhvaća cjelokupni pravoslavni svijet i koji brani i treba obraniti prava pravoslavnog kršćanstva ma gdje bilo. Ovakav stav ide u prilog Putinovu shvaćanju uloge Rusije u svijetu, a prije Putina Milošević je vidio Srbe, odnosno pravoslavce, "gdjegod ima samo i jedan srpski grob". Politički imperijalizam naprosto ima vjersku potkovu.
Što se tiče patrijarhove ideje da je vojna služba "čin ljubavi prema bližnjemu", mogu je protumačiti samo tako da je za patrijarha Rusija kao zemlja "majčica Rusija", svakom ruskom građaninu toliko bliska kao njemu "najbliži", ili "najbliža". Mislim da su ruski pravoslavni vjernici s jedne strane "srasli" s tom bliskošću, a s druge strane kroz sistematsku ateizaciju, koja traje već više od jednog stoljeća te im je religijska svijest "zamrznuta" stotinu godina, tako da, žele li sada biti vjernici, njeguju neku djetinjastu vjeru, zapravo mješavinu naslijeđenih tradicija i praznovjerja. Neki značajan mirotvorni poticaj iz takvog pravoslavlja ne očekujem. Ljudi, mladi, koji u sadašnjoj situaciji izlaze van na prosvjede, očigledno su osviješteni, a uz to i skoro pa samoubilački hrabri - imam duboko poštovanje prema njima. Vjerujem da i mnogi drugi osjećaju frustraciju, bijes, nezadovoljstvo i potrebu da izađu na demonstracije, ali kod njih ipak prevladava strah.
NET.HR: A kako komentirate prve poruke Srpske pravoslavne Crkve?
GRUENFELDER: I srpsko-pravoslavni patrijarh Porfirije se očito izgubio. Govori o sukobu dvojice braće, Ukrajine i Rusije. Napadač i napadnuti u istom košu – malo je reći da sam ostala šokirana i u nevjerici. To je u suprotnosti sa svime što do sada znamo iz ozbiljnih medijskih izvora. Porfirije, ma koliko je napredan bio kao Zagrebačko-ljubljanski mitropolit, danas sluša, odnosno mora slušati, sv. Sinod, gdje ne vladaju golubovi, nego sokolovi. Nisam se, međutim, nadala da će se u toj mjeri prilagođavati tradicionalnoj bliskosti patrijarha sa srpskim vodstvom, no, on je sada rame uz rame s Vučićem, Putinovim odanim "braniteljem", u obrani rata. Crkveni dostojanstvenik – ma bio on rimokatolik ili pravoslavac bilo kojeg patrijarhata – načelno ne može braniti niti jedan rat, u krajnjem slučaju može priznati potrebu oružane obrane, kao "neizbježno, ali manje" zlo. No, u ovom je slučaju posrijedi puka agresija.
Anna Maria Gruenfelder: "Pravoslavlje nema mnogo simpatije za demokracije – pravoslavlje je nastalo u okruženju hegemona, njima je služilo i njima se koristilo."
NET.HR: Hrvatska biskupska konferencija još nije iznijela službeni stav o ovome ratu…
GRUENFELDER: Hrvatska biskupska konferencija ili je prespavala događaje, ili se ne može dogovoriti kako će reagirati. Ni Biskupska konferencija BiH se ne očituje – no ondje su sada toliko zaokupirani stanjem u zemlji da je njihova šutnja donekle oprostiva. Hrvatski biskupi su, istina, pozvali vjernike na humanitarnu pomoć – no ljudi su se spontano organizirali i prije, oni znaju što trebaju i bez biskupa.
NET.HR: U Ukrajini postoje četiri jake crkve: Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije, Ukrajinska pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije, Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva i Ukrajinska grkokatolička Crkva. Kako je ta složena vjerska slika utjecala na sukob i koliko će otežati moguće smirivanje situacije?
GRUENFELDER: Ukrajinsko-pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije je govorila o ratu dvojice braće, no evidentno je da se ne radi o ratu između dvojice braće, nego o ratu u kojem je jedan brat napao drugoga. To je fundamentalna razlika. Ali ta je Crkva tradicionalistička, konzervativnija od Pravoslavne Crkve u Ukrajini – nastale 2019.godine i priznate od Carigradskog patrijarhata. Ona je otvorena, moderna, osviještena je za potrebu zaštite ljudskih prava, za probleme s kojima se Zapad nosio u zadnje vrijeme, na primjer sa zaštitom okoliša.
Međusobnih uvreda između tih Crkvi bilo je u proteklih godina i desetljeća napretek, nerijetko između pripadnika jedne na štetu druge Crkve. Zato će biti teško potaknuti ih na zajedničke mirovne napore. Ukrajinska crkva Moskovskog patrijarhata se prema uvjerenju drugih vjernika nije jednoznačno i odlučno trudila za mirotvorstvo i za solidarnost sa narodom bez obzira na crkvenu pripadnost.
Bez obzira na razlike između tih Crkvi – one neće bitno doprinositi smirivanju situacije, naprosto jer nemaju s kime ozbiljno porazgovarati. Patrijarh Kiril je uz Putina, a rat je Putinov, a ne crkveni, niti bratski, građanski ili bilo kakav. 'Putin ga je započeo, jedino on ga može okončati. Vjerojatno i stanovništvo gubi povjerenje, i cjelokupno pravoslavlje. Moskovska patrijaršija je Putin, a za mir treba nestati sve što je povezano s Putinom. To je vjerojatno priprosta logika. I različiti su kulturni obrasci: Ukrajinska crkva bez Moskovske patrijaršije je mnogo otvorenija, bitni su joj problemi koji su svojstveni Zapadu, i teško će se sporazumjeti s Moskovskom patrijaršijom. Nakon sadašnjeg iskustva napetosti između Crkvi će vjerojatno još dugo potrajati.
NET.HR: Koliko je uopće jaka Ruska pravoslavna Crkva danas? Utječe li bitno na stavove građana ili ne?
GRUENFELDER: Osobno vjerujem da su ljudi vjernici samo u crkvama, za vrijeme obreda, a obredi su u pravoslavlju prava svetkovina za sva čula: za oči, uši, njuh. Ne želim biti nepravedna ili gruba, ali ipak mislim da je to čisti ritualizam, l'art pour l'art, koji nema odraza niti utjecaja u svakodnevnici. Argument koji ide u prilog mojoj pretpostavci je uspjeh slobodarskih vjerskih zajednica upravo u Rusiji. Njima pristupaju intelektualci, osobe željne intelektualnog i moralnog izazova, kojeg u tom ritualizmu ne mogu pronaći.
NET.HR: Kada se analizira Putinova retorika uglavnom se govori da pokušava vratiti granice i snagu SSSR-a, ili pak "Ruskog Carstva". Koliko ima u njegovim nastupima pozivanja na vrijednosti pravoslavlja?
GRUENFELDER: Putin tvrdi da današnja Ukrajina nikada nije imala zasebnu državnost, da je sadašnja vlada u Kijevu marionetski režim Zapada i da su SAD te NATO besramno koristili teritorij Ukrajine kao poprište borbenih akcija. Putin naglašava da je on u pravu i pred poviješću i zbog navodnih prijetnji NATO-a. Putin tvrdi to još od 2007.godine, od Konferencije za sigurnost u Münchenu. No, obećanje tadašnjeg ministra Genschera da se NATO neće proširiti prema Istoku, nije bila obvezatna, službena izjava, nego očitovanje pojedinca, koje nije pretočeno ni u jedan ni bilateralni niti multilateralni ugovor.
No, Putin ponavlja svoju verziju uvijek iznova. I zato je vrlo izgledno da Putin izmišlja strah od NATO saveza i manipulira time. Ono čega se Putin stvarno boji je - razvitak demokratske Ukrajine. Ona bi privlačila i ruske građane. I pravoslavlje nema mnogo simpatije za demokracije – pravoslavlje je nastalo u okruženju hegemona, njima je služilo i njima se koristilo. Osim toga, "demokracija" je za pravoslavlje zapadnjački relativizam vrijednosti, koji bi se izravno mogao okrenuti protiv crkvi i crkvenog utjecaja.
Tradicionalističke pravoslavne Crkve sadašnji rat predstavljaju kao "sukob" ili "borbu između kultura". To se čulo i za ratove u bivšoj Jugoslaviji, podjednako su Slobodan Milošević i Radovan Karadžić ovim modelom "zamaglili" činjenicu da su oni bili ti koji su se koristili društvenim, nacionalnim ili ekonomskim nezadovoljstvima, kako bi ih napuhavali i doveli do usijanja. Ali nisu sukobi bili ti koji bi sami od sebe eksplodirali, nego su se pokazali tek pomagalom da se mase pokreću. Nacionalističke snage vole narativ "sukob kultura" kako bi skrenuli pozornost s vlastitih interesa, sa subjektivnih čimbenika za očuvanje vlastite moći.
Patrijarh Kiril i Vladimir Putin
NET.HR: Papa Franjo je u petak, drugi dan invazije, posjetio rusko veleposlanstvo u Vatikanu, a bilo je i kritike - da je to neprimjereno, da vrhovni poglavar Crkve ide u - veleposlanstvo agresora? Kako vi komentirate tu gestu?
GRUENFELDER: Odluka pape Franje da osobno ode u rusko veleposlanstvo i zatim u ukrajinsko veleposlanstvo je bez presedana i svjedoči o njegovoj osobnoj duhovnoj snazi. On je uvjerljiv, a uvjerljivost u sprezi s njegovom skromnošću zacijelo su ostavili dojam – premda se to za sada ne može mjeriti. Na žalost, ne možemo Putinu i njegovim "ađutantima" vidjeti što im se skriva iza čela. U Pentagonu postoji stožer od 50 psihologa koji pokušavaju "odgonetnuti" na koji način Putin funkcionira: njegov narcizam i beskrupuloznost dolaze do izražaja, to je jasno i laiku. Treba pogledati samo one monumentalne zgradurine u kojima se on kreće – megalomanstvo je u službi moći.
Pojedinac se u tom okruženju mora osjećati toliko sitnim, malenim, beznačajnim, da je narcisu lako ovladati pojedincima. A onaj bizarno dugački stol – mogao bi se povezati i s paranoidnim crtama. Samo nije jasno je li Putin sam namjerno potiče toliku nejasnoću i manipulira spekulacijama, kako bi u magli lakše ostvarivao svoje planove, ili je on na putu ka paranoji. U mnogočemu mi se čini da ima sličnosti s Hitlerom u vrijeme kada mu je sinulo da ne može pobijediti. A Putinov narcizam zna samo za pobjedu ili propast.
I sada imamo s druge strane mirotvorce, a među mirotvorcima je i Papa. Koliko se dijametralno razlikuje od njega Papa, kojem nije do vlasti, nego do služenja. Velika duhovna snaga, ali ni ona ne uspijeva preokrenuti tvrdokorna moćnika.
