Diskriminacija žena u svijetu rada postala je svakodnevan društveni problem o kojem se uglavnom šapuće i govori ispod glasa kao da je riječ o statistici, a ne o stvarnim životima i sudbinama žena, ali i njihovih obitelji. Ovaj oblik diskriminacije se toliko uvukao u pore društva da mnoge žene ni ne prepoznaju da su diskriminirane, a one koje prepoznaju – najčešće se zbog socio-ekonomskih prilika i straha kako će izgubiti posao – odluče ne prijaviti takve slučajeve. Naime, prema istraživanju Sektor zaposlenosti žena i fertilitet u Hrvatskoj, od 937 sudionica istraživanja, njih 44,3 posto je navelo kako nisu sigurne bi li inspekciji rada prijavile poslodavca koji ih je diskriminirao, a 15,7 posto je izjavilo kako ne bi. Ovog problema je itekako svjesna Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Niz svjedočanstava diskriminiranih temeljem spola donosi portal Libela.org, kako bi ukazala i osvijestila ovakvu vrstu društvene nepravde.
Tridesetogodišnja Monika, čiji je pravi identitet poznat redakciji, dobila je novi posao u jednom turističkom naselju neposredno prije prošlogodišnjega ljeta. Potpisala je ugovor o radu na dvije godine i smatrala se sretnom osobom što je u vremenu goleme nezaposlenosti i gospodarske krize uspjela prijeći na bolje i sigurnije radno mjesto od onog na kojemu je bila. Barem je tako na početku vjerovala. Na nesreću, nedugo nakon što je počela raditi, njezin je nadređeni počeo vršiti mobing nad njom zbog odbijanja njegova udvaranja. No, kršenje njezinih radnih prava i dostojanstva najviše je osjetila u rujnu kada je zatrudnjela.
"Isprva nisam nikome željela reći da sam trudna. Htjela sam raditi sve do visoke trudnoće. Kako sam imala strašne mučnine i bila sam iscrpljena, zaista mi je trebao godišnji odmor. Osim toga, na ovom sam radnom mjestu počela raditi bez pauze nakon odlaska s prethodnog radnog mjesta tako da uistinu dugo nisam bila na odmoru. Zamolila sam šefa za dva tjedna godišnjeg odmora, koja mi je nakon pet dana natezanja jedva odobrio. Budući da sam radila u ovoj firmi duže od šest mjeseci, zakonski sam imala pravo na godišnji", započela je Monika svoju priču.
Kako se bojala da šef ne sazna iz nekih drugih izvora, odlučila mu je sama kazati kako je u drugom stanju.
"Kada sam mu rekla da sam trudna uslijedila je minuta šutnje, a zatim se podsmjehnuo. Zatim je kratko rekao da nema problema, stoga sam očekivala kako zapravo i neće biti nikakvih neugodnosti", dodala je Monika.
No, njezin šef je imao drugačije planove. Pozvao ju je njezin posljednji radni dan prije odlaska na godišnji odmor i kazao Moniki kako želi raskinuti ugovor o radu te joj je rekao da potpiše dokument na kojemu je pisalo 'Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu'.
"Mene je to potpuno šokiralo. No, nisam ništa htjela potpisivati dok se ne informiram o svojim pravima. Šef mi je tada istrgnuo te dokumente iz ruku i rekao kako će svoju ponudu staviti izvan snage do našeg finalnog dogovora. Inzistirao je da mu se javim s godišnjeg mailom nakon što se informiram o svojim pravima i zamolim ginekologa da mi otvori komplikacije što prije. Isto tako, htio je da potpišem aneks ugovora o radu gdje se navodi drugi datum isteka ugovora o radu, odnosno da ističe za par dana", prepričala je i dodala kako je odbila potpisati aneks.
Poslodavac je nakon toga svima u firmi razglasio kako je Monika dobila otkaz. Ona se u međuvremenu informirala o svojim pravima, te od više izvora (pravnika, Zavoda za zapošljavanje, prijatelja) dobila odgovor kako se trudnici ne može naglo prekinuti ugovor o radu, pogotovo ako je taj ugovor potpisan na dvije godine.
"Ljubazno sam poslodavcu napisala mail i istaknula članak iz Zakona o radu gdje se navodi da trudnica ne može dobiti otkaz te objasnila situaciju kako mu ne želim stvarati nikakve troškove i sl., ali želim ostvariti svoja puna prava jer mi to zakon omogućuje", istaknula je.
No, poslodavac joj je na to odgovorio kako on vrlo dobro poznaje zakon te da Monika ne može ostvariti nikakva prava jer je njezin ugovor otkazan radi 'gospodarskih razloga'. Uz to, bez Monikina znanja, dok je bila na godišnjem odmoru, istekao joj je otkazni rok od 15 dana. Kako nije tijekom otkaznoga roka, za kojeg nije ni znala, otvorila porodiljni dopust, istekao joj je ugovor o radu te joj je prestao radni odnos.
Monika je doživjela šok te joj se trudnoća zakomplicirala. Završila je na čuvanju trudnoće. Međutim, unatoč silnoj nepravdi, ona i njezina obitelj odlučili su kako slučaj neće prijaviti nadležnim institucijama jer 'sudski postupci kod nas traju beskonačno' te 'nisu dovoljno financijski jaki kako bi se borili s vjetrenjačama'.
"Za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada u skraćenom radnom vremenu zbog pojačane njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada u skraćenom radnom vremenu radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, odnosno u roku od petnaest dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu trudnici i osobi koja se koristi nekim od spomenutih prava. Postupanje protivno navedenoj odredbi kažnjivo je i radi se o jednom od najtežih prekršaja poslodavaca propisanih odredbama ZR-a", komentirao je inspektorat rada Monikin slučaj na Libelin upit. Inače, prema aktualnom Zakonu o radu, novčana kazna za ovaj prekršaj iznosi od 61.000 do 100.000 kuna.
"Područje rada je ono koje nam je svima izuzetno važno, jer imati posao, pretpostavka je financijske neovisnosti, a bez ove vrste neovisnosti bespredmetno je govoriti o slobodi volje u smislu mogućnosti ostvarivanja osobnih interesa i životnih ciljeva. Suzbijanje spolno uvjetovane diskriminacije na tržištu rada mora biti jedan od prioriteta svakog društva. Kao društvo, mi si moramo priznati da će bez jednakosti na tržištu rada žene dobrim dijelom ostati građanke drugog reda", pojasnila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za Libela.org.
Potrebno nam je unaprjeđenje zakonskog okvira zaštite žena kao
ranjive skupine, osobito trudnica i majki male djece, što se
posebno odnosi na čvršća zakonska jamstva i
uspostavu mehanizama sustavne kontrole postupaka poslodavaca
prema ženama u svijetu rada.
