Upoznati svog idola, Petra Grašu, Noi je bio najljepši rođendanski poklon.
A to je baš ono što Noa zaslužuje. Ovaj novopečeni 11-godišnjak od rođenja se bori s cerebralnom paralizom, a pred njim je još dalek put.
Ipak, Noa ima mnogo razloga za slavlje. Zbog njega se ujedinilo cijelo Dugo Selo. Sredinom listopada organizirana je humanitarna utrka kojom se prikupljao novac za njegovo liječenje. Zbog toliko uzbuđenja, Noa se ne sjeća puno toga.
“Super, davao sam medalje. Bio sam blijed ko krpa pa sam se prisjetio, mama mi je pokazala na tabletu.“, kaže Noa Ivić.
Nou smo upoznali u tjednima prije humanitarke - cijela Hrvatska gledala je njegove prve korake.
Od prvog trena bilo je jasno: Noa nije obično dijete. Pun optimizma, upornosti i veselja, već je odavno odlučio: cerebralna paraliza neće ga zaustaviti u hodanju.
“Noa je Noa, jedan jedinstveni. Od prvog dana je bilo svega ustvari, bilo je svega. Nikada do danas nije rekao da mu je išta teško, da mu je naporno.“, rekla je Noina majka Nadija Ivić u listopadu ove godine.
Gotovo cijeli život je po različitim fizikalnim terapijama - no najveći je napredak pokazao na lokomatu. Dotad je mogao hodati samo pomoću hodalice - no tijekom 3 mjeseca intenzivnog vježbanja - napravio je prve samostalne korake.
„Od jutra krećemo ako je popodne u školi, ujutro u 8 sati smo već ovdje. Do 1 i onda idemo u školu, kasni na prvi sat jer je škola od 1. i nastavlja do 5 ili pola 6, ovisi koliko ima sati.“, kazala je Noina majka.
No, ta terapija je nije samo naporna, nego i skupa. Devet tisuća kuna za samo tjedan dana. Financijski iscrpljeni roditelji priuštili su mu 3 mjeseca, no za dugoročni oporavak Noi treba više. Ono što se na prvu činilo kao nepremostiv problem, pokazalo se kao sve, samo ne to.
Učenici, profesori, cijela osnovna škola Ivan Benković u Dugom Selu odlučila je pomoći - krenuli su s organizacijom humanitarne utrke Noina staza i pozvali sve da sudjeluju.
Onda se dogodilo ono što baš nitko nije očekivao - humanitarki se pridružilo cijelo Dugo Selo. Preko 2 i pol tisuće ljudi odlučilo je pomoći.
“211 tisuća kuna je prikupila škola i to je prebačeno na Noin račun i sada, kada krene s terapijom onda će se ta sredstva koristiti za njegovo liječenje i poliklinika Glavić nam je poklonila 2 tjedna od njih terapija.“, rekao je Noin otac Pero Ivić.
Sve ovo je dovoljno za još 6 mjeseci terapije na lokomatu. Takav scenarij obitelj Ivić nije mogla zamisliti ni u najluđem snu.
“Ne možete opisati riječima taj dio kada ustvari vidite da ljudi koje nikada niste vidjeli, nikada niste čuli, nikada nisu... su vam pomogli i pomogli su vašem djetetu. Taj do je jednostavno neopisiv, ne možete ga riječima opisati. Strašno puno znači.“, kaže Nadija Ivić.
“Neopisivo, ne znam. Ja pričao sam s jako puno ljudi i ja nisam tu, ne živim dugo u Dugom Selu, da je to nešto što se nikada nije desilo. Jednostavno i dan danas srećem ljude koji kažu: to je jednostavno ujedinilo grad. Nitko nije htio reći ni ovako, ni onako, nego su došli sa srcem. Jako mi znači, srce mi je kao kuća, to samo mogu reći.“, kaže otac Pero Ivić.
Noa će tako na novu rundu terapija krenuti u siječnju, pa opet na ljeto. Očekivanja su velika jer je nakon samo 3 mjeseca dosadašnjih vježbi počeo hodati bez hodalice.
Za sve to što sada može i što će moći, Noa može zahvalliti školi koja je organizirala humanitarku i pokrenula lavinu. Jer onda su se uključili svi: županija, grad, lokalne udruge. Nena Franić, školska pedagoginja preuzela je organizaciju utrke i 3 tjedna skoro pa nije ni oka sklopila.
“Noina staza je nadmašila sva moja očekivanja. Ja sam se nadala da će se građani Dugog Sela odazvati na naš poziv i uključiti u našu akciju, ali zapravo sakupljeni iznos i broj ljudi koji je došao na samu Noinu stazu je stvarno iznad svih mojih očekivanja.“, rekla je Nena Franić, pedagoginja u OŠ Ivana Benkovića u Dugom Selu.
Tog dana nije bilo nikoga tko nije pomogao - profesori u organizaciji, roditelji u pečenju kolača. Uključili su se i učenici koji su izrađivali nagrade za trkače.
“Oni su svi bili jako sretni i jako ponosni i cijeli taj proces prije Noine staze, oni su se uključili. Zapravo su bili jako ponosni što je ta utrka bila rezultat i njihovog rada i njihovog uloženog truda i bili su jako sretni što mogu sudjelovati i pomoći.“, kazala je pedagoginja.
Pomogla je i lokalna HVIDRA. Osim što su i prije utrke i sami prikupljali novac za Nou, tog listopadskog dana organizirali su malonogometni turnir.
“Pa sami smo mi, kako je završio taj rat, nama je društvo trebalo pomagat. Pa rekao ajdemo mi vratiti na neki način društvu, pomoći. Pogotovo kad su djeca, svi smo mi na djecu osjetljivi. Tu nema priče, kad je on rekao za liječenje djeteta, gotovo, idemo, dat ćemo sve.“, rekao je Željko Galović iz HVIDRA-e.
Sve od sebe su dali i Noini prijatelji iz razreda.
“Bilo je puno ljudi, svi su trčali, svi su oko mene padali i bila sam među zadnjima tak da nisam ništa vidjela.“, rekla je Ela Lukas, Noina školska kolegica.
“Bilo je super, bilo je puno ljudi, došlo je iz stare škole, prikupljeno je puno novaca i Noa će moći nastaviti ići u polikliniku Glavić.“, kaže školska kolegica Ema Bijelić.
“Meni se svidjelo, išla sam na utrku, bila sam u drugom redu. Kada sam išla trčati onda su mi neki dečki postavili nogu. Onda sam pala, izgubila tenisicu i završila zadnja.“, kazala je školska prijateljica Sara Sačer.
Prvi ili zadnji, taj dan uopće nije bilo bitno.
Ovi malci sretni su jer su pomogli svom prijatelju i ako se njih pita - sumnje nema - Noa će uskoro moći što i oni.
“Sretan sam što će Noa nastaviti, što će hodati, prohodati, trčat s nama, tjelesni raditi nekad.“, kaže Noin školski kolega Ante Ćurić.
“Sretan sam što će Noa prohodati o što će Noa trenirati i sve.“, kaže Ivan Šimunović, još jedan Noin kolega.
Da su zbog humanitarke bili sretni učenici koji su pomagali, jednako kao i Noa - potvrdila je i njihova učiteljica.
“Osjećaju se oni isto korisno i vrijedno tako da je to prijateljstvo još jače među njima. Noa je bio nasmijan, veseo, baš se vidjelo ozareno lice i to nam je dalo svima poticaj da svi sudjelujemo s veseljem.“, kaže Karolina Rigljan, učiteljica u OŠ Ivana Benkovića.
No, vratimo se na početak ove priče - iznenađenjima za malog Nou tu nije bio kraj. Nedugo nakon utrke pozvali su ih iz poliklinike.
“Nas su zvali da dođemo probati, da je stigao novi robot, da vidimo za dalje. I onda je isproban robot i onda je uslijedio nastavak gdje smo svi bili iznenađeni.“, prepričava Noina majka.
A još veće iznenađenje je bilo što je priča o Noi stigla i do njegova idola - Petra Graše.
„Dragi moj Noa vidio sam kako na snimci pjevaš neke moje pjesme i jako bih volio da te upoznam. I zato te pozivam na moj koncert u zagrebačkoj Areni gdje se nadam da ćemo se upoznati, vidjet i malo družiti. Šaljem ti veliki veliki pozdrav i budi mi dobar i budi mi snažan i vježbaj mi dalje. Veliki pozdrav od Petra Graše.“, glasila je poruka Noinog idola.
Dok su gledali ovaj video - nitko nije mogao zadržati suze.
“Rekao je: Dragi Noa i više se ne sjećam. Kad sam vidio video - rasplakao.“, prisjeća se Noa.
“Suze radosnice, od mene, njega, a i supruge. Cijela poliklinika je zaplakala. Jer on je 3 mjeseca, svaki dan od Petra Graša pjevao pjesme i uživao u njima.“, kaže Noin otac.
Na koncertu nije stao - pjevao je baš sve pjesme. Sve je to dirnulo i samog Grašu.
“Ja sam upoznao Nou i roditelje i to je prekrasno, prekrasno, prekrasno stvorenje. Unatoč problemima koje ima praktički od rođenja, on je vedar, nasmijan i pozitivan. I ako mu je večeras ovo jedna od najljepših večeri, a vjerojatno će biti i meni, onda se sve ovo što radim godinama doista i isplati.“, rekao je Petar Grašo.
Da mu je to bila jedna od najljepših večeri i rođendana je jasno - jer i mjesec dana nakon - Noa je izvan sebe od uzbuđenja.
Sve ovo Noi i roditeljima dalo je snagu za dalje. Jer iako je novac skupljen, sada slijedi nastavak borbe.
“Jednostavno trebamo boriti se i vjerovati u to i onda i njemu prenijeti tu vjeru da on uspije. E to je to samo.“, kaže Noin otac.
“Ja bih se još samo zahvalila svima. Uistinu, neka se ne ljuti netko ako sam slučajno zaboravila nekoga. Od grada, od škole, od udruge, od sportaša, poliklinike Glavić. Evo, vama koji ste tvarno jako puno napravili svojim reportažama. Svim ljudima, rodbini. Hvala, hvala puno svima.“, kaže Noina majka.
Jer sve je to za ovog hrabrog dječaka i njegovu jedinu želju.
“Ja bih zaista prohodao, kao i moji prijatelji, trčao bi, igrao se, pomagao bi mami i tati, sekama i bratu i baki. Ja bi sam prohodao, sam sam.“, kaže Noa.
To neće biti baš lagano i brzo, ali Noa zahvaljući dobrim ljudima barem ima priliku.