Gotovo da nema čovjeka koji nije primijetio da je iz godine u godinu velik dio robe koja se prodaje sve slabije kvalitete. Šavovi pucaju već nakon prvog oblačenja, na trapericama se brzo pojave rupe, roba pušta boju, mijenja veličinu, nogavice su različitih duljina, izrada i materijali su loši.

"Došao je jedan gospodin. Sin mu je kupio jaknu u jednom velikom robnom centru. Dijete dobije za uho jer je novu jaknu potrgalo, međutim to nije potrgano. To nije ni zašiveno. To je rupa, to se vidi odmah. Nažalost, jako puno toga dobivam što ljudi kupe u dućanu, obuku na sebe i jednostavno se raspadne. Došla je gospođa s kombinezonom da joj skratim nogavice, a jedna nogavica kraća od druge šest centimetra. Ne jedan, već šest! To je samo jedan od primjera šlamperaja sad u zadnje vrijeme u proizvodnji tekstila", rekla je krojačica Jadranka Milin. Ušla je u pedesetu godinu bavljenja krojačkim popravcima. Tijekom svih tih godina kroz ruke Jadranke Milin i njezinu malenu radnju na Trešnjevci prošle su tisuće i tisuće komada odjeće. Svaki noviji gotovo u pravilu je i sve lošiji. "Čak niti cijene više ne garantiraju kvalitetu, ni brendovi koji se kupuju. Jedino što sam primijetila, a to nije reklama, je da je koliko-toliko kvalitetu zadržala turska roba. I dalje je od finog pamuka, kvalitetana i dobro sašivena. Sve ide prema tome da je trajanje sve kraće. Nekad ste traperice nosili šest godina, sedam godina, a danas ne traju ni dva mjeseca. Jer se potrgaju. Svugdje su ubacili elastin. Elastin trga pamuk", rekla je Jadranka.

Problem s odjećom primjećuju i kupci. Odjeća je sve jeftinija i lako dostupna, a kvaliteta, kako se mnogima čini - pada još brže od cijena.

"To se samo raspadne. Materijali nisu kvalitetni, izrada nije kvalitetna", rekla je Inga iz Zagreba.

"Sjedneš i rašije se, a kupila sam svilenu haljinu", rekla je Zagorka iz Zagreba. "Po samoj kvaliteti po opipu, pa po uputama za pranje jer se uvijek mora na nekim niskim temperaturama, ali i po peglanju koje je otežano. A ni dugotrajnost im nije dobra", rekla je Jasna iz Zagreba.

"Ako se baš kupi jeftini materijal i ako se često pere, materijal je tanji, izgubi boju. Za dugoročno vrijeme se više isplati platiti više, pa imaš duže, nego da za svaku sezonu kupuješ novo", rekla je Lucija iz Zagreba.

Na malo se mjesta kvaliteta odjeće doista ispituje. Laboratorij tvrtke Euroinspekt Eurotextil u Zagrebu jedan je od samo dva akreditirana laboratorija kojima Državni inspektorat uzorke povremeno šalje na analizu. "Tu najviše dajemo pažnju ispitivanju sirovinskog sastava, nakon toga dolaze i drugi parametri poput čvrstoće, površinske mase, postojanosti, obojenost kod pranja, promjena dimenzija kod pranja, dakle skup parametara koji si bitni da bi se dala ocjena kvalitete odjevnom materijalu", rekao je voditelj laboratorija Darko Mihelčić.

Prema Europskoj uredbi iz 2011., koje se Hrvatska pridržava, propisano je da se baš mora provjeravati samo sirovinski sastav, odnosno odgovara li on onome što piše na deklaraciji.   "Svi ostali parametri, a tu ću spomenuti prisutnost azu bojila, nisu obuhvaćeni tom uredbom, nego na tržištu postoji velika količina odjevnih predmeta koji su zapravo bez kontrole. Vi možete imati ispravan sirovinski sastav, date na kontrolu taj sirovinski sastav, ali to vama ništa ne znači ukoliko te hlače puštaju boju, ukoliko vam pukne šav ili ukoliko vam se previše skupe. To su sve parametri koji nisu obuhvaćeni redovnom kontrolom niti su obuhvaćeni ovom direktivom", rekao je Mihelčić. "Tek koji put sam trgovac donosi artikl na kontrolu da bude siguran što prodaje. Ali to se ne događa često jer pravi test košta. Analiza češće nastupa tek nakon što se kupac žali da mu se, primjerice, majica raspala ili hlače previše skupile u pranju. U slučaju da trgovac nije prihvatio žalbu, kupac se žali inspektoratu i tek tada odjevni predmet stiže na analizu. Znači tek kad postoji opravdana sumnja da je artikl neispravan", rekao je Mihelčić.

"Ne postoji sustavna kontrola kvalitete odjevnih i tekstilnih predmeta koji se stavljaju na tržište Republike Hrvatske, nego vam to ovisi ili o zahtjevu stranke ukoliko želi ispitati materijal ili odjevni predmet koji stavlja na tržište. Ali generalno rečeno, prave kontrole nema", rekao je Mihelčić.

Zato smo posjetili mjesto gdje se kvaliteta kontrolira stalno. Varteks je poput sredozemne medvjedice, jedan od posljednjih primjeraka gotovo izumrle domaće tekstilne industrije. Brend koji nije jeftin, ne smije si dozvoliti greške. Jedno odijelo radi se četiri sata, a svaki se artikl provjerava u više faza tijekom proizvodnje.

"Imamo puno faza zato što je ovo jako kompliciran i osjetljiv proces proizvodnje. Muško odijelo, koje je naš bazičan i najvažniji proizvod, često se sastoji i od 130 komada. Svaka operacija, a bezbroj ih je, pošto se radi od strane čovjeka, podložna je ljudskim greškama, a sama tkanina se drukčije ponaša i svaki taj segment mi moramo kontrolirati. Zato to ponavljamo višestruko, na više mjesta i na različite načine", rekla je kreativna direktorica u Varteksu Martina Vrdoljak Ranilović.

Prije nego što materijali stignu u proizvodni pogon, prođu testiranja u laboratoriju za ispitivanje kvalitete materijala. Rade i testove kako tkanina reagira na različite PH vrijednosti prilikom znojenja. Ako prelako mijenja boju ispod pazuha ili na ovratniku, to je loš znak. A stroj koji se mora zavrtjeti više tisuća puta prije nego što testiranje bude gotovo simulira ono što naša odjeća prolazi tijekom svakodnevnog nošenja.

U posljednje vrijeme trgovačkim centrima dominiraju jako popularni brendovi, koji odjeću prodaju masovno i nemaju rigoroznu kontrolu kvalitete. Bilo bi pogrešno krivnju prebacivati samo na proizvođače i trgovce. Jer kupci traže da im je odjeća čim jeftinija i zbog toga je kupuju više nego što bi im trebalo za tri života.

"Potrošnja odjeće tako se udvostručila u samo 15 godina, od 2000. do 2015. Danas se nagodinu proizvodi više od 100 milijardi komada odjevnih predmeta, a ta bi brojka do 2030. mogla narasti dodatnih 63%. 2015. stanovnici Europske Unije kupili su više od 12 i pol kilograma odjeće po stanovniku, a bacaju je brže nego ikad prije. Ako se taj suludi tempo nastavi, do 2050. trebat će nam tri planeta kako bismo imali dovoljno resursa za održati takav način života čovjeka", objavila je Svjetska banka - WRAP.

Tekstilna je industrija jedna od najprljavijih industrija na svijetu i ogroman zagađivač prirode, a čak i majica koja se prodaje za deset kuna morala je proći sve procese, uključujući i bojanje.

"Mislim da bi bilo bolje da ljudi kupuju kvalitetnije, a rjeđe. Što bi bilo bolje i za okoliš da ne zagađujemo užasnim količinama robe, koju zapravo nitko ne treba", rekla je Nika iz Zagreba.

Na maniju kupovanja loše odjeće upozorava i dizajner Boris Pavlin. Smatra da je potreba za kupovanjem uvijek novih komada prerasla u masovno raširenu ovisnost. "Većina te odjeće spada u kategoriju izrazito rijetko nošena. Kupite nešto, obučete jednom, najviše triput, a onda će stajati u vašem ormaru kao bespotreban komad. Realno, naši roditelji, a tu je riječ o samo jednoj generaciji razlike, imali su četiri puta manje komada odjeće nego mi, a nije da su bili goli i bosi i nije da im je manjkalo odjeće. Mi jednostavno imamo užasne viškove", rekao je dizajner Boris Pavlin.

Pavlin objašnjava kako je najveći trošak odjeće u materijalu. Onaj dobar jednostavno mora koštati više, dok je onaj izrazito jeftin ili pretanak ili punjen filerima, prerađenim tekstilnim ostacima, kako bi dobio na volumenu. "Ako stavite u sušilicu neku odjeću koja je u startu loše kvalitete, ta odjeća će se početi raspadati u sušilici. Vidjet ćete hrpu mucica, koje su zapravo dijelovi vlakana, dijelovi tkanine koji polako nestaju u svakom procesu što pranja, što sušenja. U pranju se to uglavnom ne vidi jer voda pokupi sve, ali u sušilici vidite onaj fini talog koji ostane", rekao je Pavlin. No, čak bi i onaj najjeftiniji komad odjeće trebao proći neke kriterije kvalitete i ne bi se smio raspasti nakon samo nekoliko pranja i sušenja. "Svaki potrošač mora imati jednaka prava, bez obzira radi li se o cipelama od sto kuna ili cipelama od pet tisuća kuna. Kad ima problem s cipelama, majicom, kaputom, potrošač jedino što mora učiniti je otići do trgovca ili ga nazvati ili uputiti mailom prigovor i zahtijevati neko svoje pravo. Jedno od tih prava je da se popravi proizvod, da se zamijeni, a tek na kraju je povrat novca", rekla je odvjetnica Dijana Kladar. U roku od šest mjeseci od kupnje, trgovac je taj koji treba dokazati kako je njegov proizvod bez nedostataka. Novoizglasana direktiva Europske unije, koja će na snagu stupiti za dvije godine, taj će rok od šest mjeseci znatno produžiti. "Ukoliko trgovac ne reagira, ne morate se s njim prepirati, obratite se državnom inspektoratu i on može naložiti trgovcu da vrati novac, zamijeni ili popravi proizvod. Jedino što Državni inspektorat ne može je narediti trgovcu da isplati naknadu štete", rekla je odvjetnica Kladar. "Pitaju me koji materijal da kupim. Ne znam! Ja stvarno ne znam. Kao prvo jer više ni ne znam kako se zovu ti novi materijali, a nema više onih klasičnih materijala koji su bili. Danas odrediti kvalitetu, to je jako teško i nekom savjetovat", rekla je krojačica Jadranka.

Pitanje je dokad će biti isplativo i krpanje odjeće jer poluprozirni materijali koji se raspadaju pod pritiskom, loši šavovi i jeftin konac koji puca polako postaju standard. "To je jedan končić tu koji povučeš i sve se raspadne sve u svemu, zaključak je da je i kvaliteta materijala i izrade otišla kvragu", rekla je Jadranka. Novije generacije, navikle da se kupuje jeftino i kratkotrajno, uskoro neće ni znati kako je, ne tako davno, postojala odjeća koja je u gotovo istom izdanju kao kad je kupljena izdržavala i po petnaest ili dvadeset godina, a ne samo jednu jedinu sezonu.