Kada predstojećih blagdana budete za pretrpanim blagdanskim stolom sjetite se onih koji koji nemaju nikakav, a razmislite i o tome koliko će hrane završiti u smeću umjesto u nečijem trbuhu
400 tisuća tona hrane, kažu, svake godine bacamo u smeće. Kažu, jer službeno istraživanje o tome koliko bacamo hrane u Hrvatskoj ne postoji. Do brojke je došla Hrvatska agencija za okoliš i prirodu, prema količini otpada koji proizvodimo, a trećina u svijetu otpada na hranu.
Situaciju je malo popravila izmjena pravilnika za doniranje hrane uz porezne olakšice, ali država je našla načina da zakomplicira život onima koji žele pomagati.
U hrvatskim kontejnerima poput riječkog svake godine završi 130 tona kruha.
Zbog te je svoje navike, Azgan Qenaj morao platiti ukupno 300 tisuća kuna, jer je osim PDV-a na darovani kruh državi morao platiti i kaznu za besplatno dijeljenje kruha. No nastavio ga je darivati.
“Svaki peti kruh se baca, svaki peti stanovnik Hrvatske je gladan, je li vama to normalno? Nažalost, možda čak i više, jer, nije normalno, apsolutno to nije normalno. Kruh, ili moj trud ili moj kruh ne želim da zvrši u smeće. Ništa posebno ne činim, ali ne želim da kruh završi na smeće”, kazao je Azgan Qenaj, vlasnik pekarnice.
Dok se na doniranu hranu plaćao PDV, trgovci su tvrdili da je pravilnik drukčiji svi bismo donirali, no danas, dvije godine kasnije, svari su još uvijek iste.
Zna to dobro Rejmond koji svako jutro dolazi po donacije u najveći trgovački lanac.
To je za danas iz Konzuma,a imamo još četiri ovakve, tak da se ipak nešto se skupi... A iz drugih trgovačkih centara kako često uzimate isto ovako donacije? Pa imamo još Lidl i u principu, to je više manje to... Sad su blagdani, pa je nešto jače, ali inače, Konzum i Lidl su cijelu godinu”, rekao je Rejmond Noršić, vozač u Caritasu zagrebačke nadbiskupije.
Da procedura nije komplicirana, kao što tvrde mnogi trgovački lanci, od kojih ni jedan nije pristao na snimanje uvjerili smo se i sami. Rejmond je pri preuzimanju donacije potpisao tri izdatnice, kako njegov donator na darovanu hranu da ne bi platio PDV.
No Caritas je dobro organiziran, dok većina od 84 posrednika u Hrvatskoj - dakle humanitarnih udruga, pučkih kuhinja i samoposluga nemaju takve uvjete, pa Lika i Slavonija u njima nerijetko ne mogu nahraniti gladne.
“Probem je u ministarstvu poljoprivrede koje mora stvarno nagaziti i počet raditi svoj posao, znači organizirat sustav doniranja hrane. Problem je u trgovačkim lancima i proizvođačima koji izgleda nisu osviješteni da hranu ne bacaju nego da je doniraju, zato što se hrane previše baca, oni spuštaju cijene do zadnjeg dana, međutim oni znaju da će ogromne količine hrane bacit. Problem je u socijalnim samoposlugama i pučkim kuhinjama, koje jednostavno nisu opremljene, naprosto nemaju hladnjače, nemaju transportna sredstva itd.”, kazao je Zoran Grozdanov, koordinator Mreže hrane.
No čak i kad ih imaju, jedan dio hrane, priznaju nam trgovci, neminovno će biti bačen.
“Na nivou lokacije tu ne pričamo više od jedan posto. Ovisno o kategoriji, neke kategorije su postupno veće, ali generalno kad gledamo ta količina je ispod jedan posto, od ukupne prodaje”, rekao je Tomislav Kramarić, izvršni direktor maloprodaje Konzuma.
Trgovine ujutro pripreme namirnice koje su pred istekom roka trajanja za donaciju, jedan dio tih proizvoda ostave na policama i, kažu, obično se proda, no kako bi paprike i jabuke koje kupujemo uvijek izgledale savršeno svježe i okrugle, tijekom dana se one koje izgledaju "umornije", sklanja s polica. Da netko može stići i poslijepodne po hranu, tvrde u Konzumu - donacija bi bilo više.
“Možemo reći da bi svakako fleksibilniji termin prikupljanja te hrane omogućio veću količinu hrane koja može ić u donaciju. To svakako”, rekao je Kramarić.
No i tu bi bilo propadanja hrane, jer primjerice meso se donira isključivo zadnjeg dana roka trajanja - znači mora se pripremiti odmah.
Dragica je već naučila da u pučkoj kuhinji ručak ne može planirati danas za sutra, a pojede se svaki dan - sve!
“Što dobijemo to spremimo, nemamo mi određeni jelovnik što ćemo kuhati, što dobijemo, što božja providnost dade to mi priredimo, jer sve kuhinje ovakve vam na božju providnost funkcioniraju, po državi ne bi ni kuhinje bilo, kako država funkcionira mi bi svi bili gladni i žedni”, rekla je Dragica, Pučka kuhinja Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga Zagreb.
Država, kažu nam u Mreži hrane, u dvije godine nije napravila ništa. Iako je već 2014. za efikasnije doniranje hrane lobirao i predsjednik, problemi su još isti, banka hrane - ne postoji. Jednog dana će kažu nam u ministarstvu to izgledati ovako.
“IT sustav koji će povezati proizvođače hrane, distributere, na neki način su to trgovački lanci donatore ukupno, posrednike i krajnje korisnike, cijelim tim sustavom bi upravljalo ministarstvo poloprivrede i drugaministarstva koja će bit uključena, kako bi se ta mreža cijela povezala i u tom segmentu distribucija hrane poboljšala, i gdje šteka sada?
U ovom trenutku smo mi detektirali je znači taj segment na neki način i svjesnosti, znači da se hrana može donirati znači do isteka roka trajanja”, kazala je Jelena Đugum, pomoćnica ministra poljoprivrede.
Odnosno i ona na kojoj piše najbolje upotrijebiti do. Trgovci pozdravljaju tu mjeru, no i na nju se čeka već predugo, kažu, a ministarstvo tek treba izraditi studiju o tome koliko se hrane baca.
“Prema trenutno dostupnim podacima doista ne znam kako su došli do tog broja, od 400 tisuća tona, podaci su od Europske komisije, po eurobaremotru, ali u Repuplici Hrvatskoj mi takvim podacima ne raspolažemo. Znači mi nemamo nikakav podatak koliko bacamo? Imat ćemo, u sljedećem istraživanju, jer je naravno, to vrlo važno, s obzirom na aspekt koliko se hrane baca, tako da ćemo morat tu količinu doista smanjiti”, rekla je Jelena Đugum.
Dok god ne počnemo razvrstavati otpad, nećemo ni znati što i koliko bacamo. No čak ni tada vjerojatno nećemo znati koliko bacaju sami proizvođači.
“Ne jednom se desilo proizvođaču da naprosto umjesto kobasice koja mora biti 20 cm, greškom u proizvodnji ona bude 15 cm, ono što taj proizvođač ne može stavit na tržište on to baca. Za tu hranu je isto predviđeno da se može donirati i to bez poreza da se može donirati. Kolko puta se desilo proizvođačima mlijeka, to bi njih zapravo trebalo pitati, da su nepravilno, greškom u proizvodnji, nepravilno spakirali proizvod, bacali su desetine tisuća litara mlijeka”, rekao je Zoran Grozdanov, koordinator Mreže hrane.
To se ne bi moglo dogoditi nama kažu u Dukatu, jer već godinama imaju uhodan sustav doniranja, a osobito su ponosni što donacije transportiraju sami u svaki dio zemlje.
“U Dukatu mi godišnje doniramo oko 240 tona naših proizvoda, na mjesečnoj razini bi to bilo jedno četrdeset ovakvih paleta što sireva, što jogurta, namaza itd.”, kazala je Elena Wolsperger Dolezil, direktorica korporativnih komunikacija Dukata.
No sve su to proizvodi kojima krajnji rok trajanja vrlo blizu, dok ministarstvo ne donese pravilnik da se i proizvodi s oznakom najbolje upotrijebiti do mogu donirati bez plaćanja PDV-a, najveći donatori trajnih proizvoda ostat će i dalje obični građani.
Poput školaraca iz zagrebačke medicinske škole, koji su se sami organizirali i odlučili opremiti ovu zagrebačku socijalnu samoposlugu.
Super osjećaj je voditeljici samoposluge kojoj trajni proizvodi najviše trebaju, oni pred istekom roka trajanja trebaju i posebno skladištenje.
“Prihvat te hrane je ustvari jako veliki teret za humanitarne organizacije, i nama je tu jednostavno potreban sustav koji bi za početak mapirao sve te organizacije, socijalne samoposluge, kojij je 30ak, svaka od tih organizacija se snalazi na kekakav drugačiji način i ustvari nema zakona koji to regulira”, rekla je Tina Debeljak, voditeljica Socijalnog dućana Crvenog križa u Zagrebu.
Tina i volonteri crvenog križa moraju svakodnevno sve što dobiju raspodijeliti na 4 i pol tisuće jednakih paketa, a korisnika je, kažu, iz dana u dan sve više. A njima je neshvatljivo da njihovi sugrađani svake godine bace 90 kilograma hrane u smeće.
“Sramota je uopće da se tolika hrana baci, a mogla bi se donirati dalje tipa ovako nekoj pučkoj kuhinji, socijalnoj samoposluzi itd.”, rekao je Damir Grzelj, Zagreb.
Višak pripremljene hrane u restoranima može se prodati po nižoj cijeni, kao što je to ovdje primjer, tako da bacanja nema, no transport već pripremljene hrane je stroži od hladnih jela, pa se ona u pravilu vrlo malo donira.
“Ako donirate toplu hranu onda morate imati kompletno termoboxosve da bi je dostavili u neku udrugu ili humanitarno, i da imate osobu koja će tu hranu preuzeti, ako je preuzme da ju adekvatno pospremi prilikom dijeljenja onima kojima je namijenjena. To praćenje je vrlo nespretno, ako niste naišli na pravu instituciju i pravu udrugu”, kazala je Đurđica Protić, vlasnica restorana.
No kod njih je sva upotrebljiva hrana dobrodošla, kažu zagrebačke sestre milostrdnice.
“Ako su svatovi recimo negdje, pa znaju za nas, onda nam ili mladenci donesu drugi dan ostatke, i to uvijek bude jako dobro, često nas sa Velesajma iz onog restorana zovnu samo negdje ujutro oko pola šest, šest - ostalo je, neće si oni uzet, dođite po to i tako dobijemo puno mesa, kolača i to su onda gozbe u ponedjeljak ujutro kod nas”, rekla je časna sestra Mirna Matić, Pučka kuhinja Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga Zagreb.
Sve će se rapodijeliti i pojesti, grijeh je samo baciti hranu iz iskustva kaže sestra Mirna, čiji red već 170 godina kuha za siromašne.
No njene će riječi i opet vjerojatno doprijeti samo do običnih građana. Veliki lanci, proizvođači i dalje će neopaženo bacati višak, jer dok primjerice u Francuskoj svi oni za bačenu hranu plaćaju drakonske kazne, već i ako nemaju ugovor s nekom humanitarnom organizacijom - kod nas takvo nešto ne postoji. Ne postoji ni projekcija koliko hrane bacamo, jedino što je sigurno je da je gladnih sve više.
