Srećko i Zorica Galeković iz Petrinje na ulici su dočekali inženjere. Dok su ih čekali, objašnjavaju nam kako je njima bilo proživjeti potres koji im je porušio grad.
"Gledate kako se sve ruši, a ne možete si pomoći i misliš si što ja sad tu radim, što će sad biti. Kako sam se držala za štok imala sam osjećaj da me gura natrag. I nekako sam uspjela."
No više ne želi ulaziti. Marija i Mario, profesori sa zagrebačkog građevinskog fakulteta, pregledavaju oštećenja na kući. Prvo vide srušene dimnjake i manja oštećenja izvana. Mario Uroš odmah procjenjuje koliko su vanjske pukotine opasne po statiku kuće.
"Tu se mogu vidjeti ove pukotine u prizemlju, koje jesu strukturalne, unutar konstrukcije, ovo je neomeđeno ziđe , nema betonskih elemenata, to jesu ozbiljne pukotine, ali su uske - došlo je do pucanja materijala, ali oni nisu presudni za statiku. Oslabili su je, ali ne postoji opasnost od daljnjeg rušenja."
Procijenili su da je kuća dovoljno sigurna da u nju mogu ući. Tada su vidjeli i pukotine na zidovima koji nisu nosivi.
"I na ovom zidu je klasična horizontalna pukotina - gore je betonska deka i često se ispod takvog tvrdog diska formiraju horizontalne pukotine. Nema vertikalnih serklaža pa je svo naprezanje preuzeto od ovog ziđa. Međutim, širina pukotina je još uvijek pristojna i za sada je to solidno."
Na katu je situacija bolja, odmah procjenjuje Marija Demšić.
"Dolje su najveće sile, gore su najveći pomaci. Zato dimnjaci prvi padaju. Dolje su zidovi preuzeli najveća oštećenja, zato su pukli."
U potkrovlju je najveća šteta. Urušeni dimnjaci mogli su pasti kat niže da nije bilo betona. Zoricu je slučajno spasila jedna ploča. Kuća je građena '78. godine. Za njenu gradnju vrijedila su drukčija pravila od današnjih, pojašnjava nam Mario. Svejedno, na kuću stavljaju narančastu naljepnicu. To znači da kuća nije za rušenje, ali... Kada saniraju kritične točke - moći će se vratiti.
"To ne znači da je zgrada apsolutno sigurna, nije bila ni prije potresa. Ona nema kvalitetnu strukturu po današnjim propisima. Međutim njezina svojstva nisu bitno narušena u odnosu na prije", kazao je Mario Uroš sa Građevinskog fakulteta u Zagrebu.
Centar Petrinje građen u 19. i 20. stoljeću
Kako nam Mario i Marija Demšić objašnjavaju, centar Petrinje stradao je jer je građen u 19. i 20. stoljeću, od obične opeke i materijala koji je 150 godina nakon gradnje izgubio svoja svojstva. Marija rukom mrvi ciglu i vezivni materijal fasade zgrade koja se raspala.
"Možete vidjeti taj materijal se skroz trusi. I kao takav više nije adekvatan - ništa nije međusobno povezano već ga drži težina."
U te se zgrade nije ulagalo otkako su izgrađene. Gradilo se prema austrougarskim smjernicama koje su za ono vrijeme bile kvalitetne, ali opet, kaže nam Mario, neadekvatne za trusno područje kao ovo.
Nisu rađene rekonstrukcije tijekom vremena, one nisu pojačavane, nije im poboljšavana kvaliteta. Štoviše u nekim je degradirana - neki nosivi zidovi su se micali iz prizemlja - to je isto slično kao u Zagrebu i to je sve dodatno narušilo statiku ovih zgrada."
Uloga vertikalnog serklaža
U njima nema betona i željeza.
"Glavna uloga vertikalnog serklaža je da poveže sve međusobno okomite zidove, tako da oni preuzmu to potresno opterećenje - dok nisu povezani jedan ispada van i odmah ostaje značajno oslabljenje zgrade da se ona odupre kao cjelina tom opterećenju."
Za otpornost na potres bitni su i grednici, koji su kod starih kuća u Petrinji od drva. Oni su se kod mnogo kuća i zgrada nakon potresa naslonili na nosive uzdužne zidove i gurnule ih da padnu van, na ulicu. Dok prolazimo centrom Petrinje, vide se kako vise stari stropovi i trstika naslonjeni na opeku. Opasno vise i vijenci, ukrasni elementi koji su prijetnja i u Zagrebu.
"Svi ti ukrasni elementi bi se trebali ukloniti ili dodatno pridržati sa stražnje strane kako ne bi pali, jer što su na višoj etaži predstavljaju veću opasnost jer su gore pomaci najveći i onda padaju dolje. To je glavni sigurnosni problem."
Novi propisi od potresa u Skopju 1964.
Od potresa u Skopju 1964. počinju se uvoditi novi propisi, druga faza gradnje dolazi sredinom 80 tih, a najnoviji skok u pravilima primjenjuje se od 2005. te. Posjetili smo modernu kuću na karlovačkom Dubovcu koja je upravo u izgradnji. Mario Klokočki gradi je za sebe i svoju obitelj.
I sam je građevinski inženjer. Volontirao je u Petrinji. Obilazio kuće, provjeravao njihovu statiku. Svoju kuću odlučio napraviti ne odstupajući od pravila gradnje. S projektantima i nadzornim inženjerima. I sam je svaki dan bio na gradilištu.
"Svi ovi kutevi ovi blokovi su protupotresni, punjeni iznutra betonom i armaturom. Gore su horizontalne serklaže i grede sve je to puno armature. Svaki zid je omeđen betonon, svaki početak zida i spoj, svaki kut je armirani beton unutar ove cigle."
Ojačanje kuće bila je jedna od većih stavki u budžetu gradnje. U kuću je otišlo 18 tona armature, ali Mario kaže kako to nije ništa posebno, već jednostavno - današnji standard. On je u arhitekturu unio puno novosti. Napredovali su i gradnja i materijali. Trendovi se stalno mijenjaju, pojašnjava nam Martina Kinkela, koja je i projektirala ovu kuću na Dubovcu.
"Danas se traži open space, što otvorenije. Tu je recimo otvoreno cijelo prizemlje i to treba napraviti jedinstveno. Zato se koristi beton i ploče s pojačanjima koji mogu izdržati takav raspon. Drugačiji način života iziskuje drugačije tlocrte".
Ova bi kuća trebala podnijeti i jači potres. Kao i sve građene prema novim propisima. Mogle bi to i stare, da su ojačane, govori nam inženjer Mario Uroš.
"Uvijek postoji neko rješenje, uvijek je moguće smanjiti rizik. Centar Zagreba još uvijek ima veliki rizik baš zbog ovakve tipologije gradnje i zato bi ga trebalo sustavno pojačati i povećati seizmičku otpornost, iako to nije ni jednostavno, ni brzo ni lagano."
I stručnjaci su bili iznenađeni rezultatima
Posljednjih nekoliko godina, građevinski inženjeri na to upozoravaju. Nakon što su napravili procjenu rizika za glavni grad u slučaju potresa većeg od 6 po Richteru i sami su bili iznenađeni rezultatima. 20 posto zgrada ne bi izdržalo, broj mrtvih ovisno o dobu dana ili noći kada bi potres udario mogao bi se popeti na nekoliko tisuća. Izjavu Josipa Atalića s Građevinskog fakulteta u Zagrebu, snimili smo tri mjeseca prije zagrebačkog potresa u ožujku. Ponovno smo se prisjetili kako su stručnjaci dugo prije potresa upozoravali kako se centar grada mora ojačati.
"Mi nemamo razvijenu svijest o tome. Kad imate razvijenu svijest i radite rekonstrukciju, ne razmišljate samo o svom stanu nego o cijeloj zgradi i energetska obnova kad se radila. Da smo bili osvješteniji - mogli smo paralelno raditi seizmička ojačanja. 20 posto bi bila skuplja investicija ali ne bi radili dupli posao".
No, nitko ih nije čuo.
"To je skupo i komplicirano, ali bar krenuti sa strategijom takve obnove. Vidjeli smo da je fond zgrada u Hrvatskoj jako loš i star i ne ulaže se u održavanje tih zgrada. Mi smo radili analize rizika i vidjelo se da to sustavno ne funkcionira, da su zgrade jako oštetljive i da bi trebalo nešto napraviti. To je komplicirano, ali kroz 10 do 30 godina se taj fond može zaštiti i pojačati."
I potres u Petrinji i onaj zagrebački koji se dogodio u ožujku, slabiji od predviđenog, pokazao je da su stručnjaci bili u pravu. Da ih je barem netko i poslušao.
