Drvo iz hrvatskih šuma još je uvijek jeftino i zarada je relativno laka. Hrvatske šume određuju kvotu drveta koje smiju posjeći, a onih koji bi se drvom bavili sve je više. Kraj je godine i kreće još jedan rat za sedam milijuna kubika što je više od dva milijuna stabala iz naših šuma.
Drvoprerađivačkom poduzeću u vlasništvu Darka Pervana, Hrvata sa švedskom adresom na raspolaganju je gotovo 90.000 kubika sirovine koju godišnje može obraditi. Jedni su od većih igrača u industriji.
„Industrija podnih obloga i parketa u Europi počiva na materijalu iz Hrvatske. Ljudi hodaju po ekstremno kvalitetnom materijalu hrasta, jasena ne znajući da je to sirovina, materijal hrvatski,“ kaže direktor Stjepan Vojinić.
Siječe se u Slavoniji. Obrađuje se u Ogulinu, Bjelovaru i Otoku. Putuje tisućama kilometara. Na kraju, u europskim gradovima, parket nazvan po hrvatskim otocima - od Suska, Zlarina, Biševa do Lokruma - prodaje se po cijeni od 80 do 100 eura po kvadratu.
Iz Hrvatske se godišnje izveze 65 posto drvnih proizvoda. Dio ide iz ove vinkovačke tvornice furnira koja ima i svoju švedsku adresu. Vlasnik - Darko Pervan, kojemu mediji tepaju kralj, nedavno je bio tema švedskih medija jer je odustao od velikog ulaganja u jednoj švedskoj pokrajini.
„Na izborima prije mjesec dana stranka koja gaji ekstremne poglede na emigrante i imigrantsku politiku dobila je znatan postotak glasova, oko 30 do 35 posto. I Darko je jednostavno iz privatnih razloga pristupio općini i rekao da ipak odustaje od svoje investicije tu“, veli Smiljanić.
Tako je odlučio jer je u Švedsku došao u djetinjstvu, pa se i sam i dalje osjeća kao imigrant. Poslovnu etiku prenio je i u Hrvatsku gdje zapošljava 850 ljudi. Njegovi uposlenici imaju prosječnu plaću 5.500 kuna. I zasad, kako su nam odgovorili, ne razmišljaju o iseljavanju.
No, sve više slavonskih kuća spuštenih roleta s oglasom 'prodaje se' – stvara nelagodu. Pervanove tvrtke zasad nemaju problema s pronalaskom radnika, ali prognoziraju krizu na tržištu rada.
„Dogodit će se problem koji nas i sada tišti. To je nedostatak radne snage koja je obučena, radne snage koja ima visoko razvijena tehnološka znanja“, smatra Smiljanić.
Desetak minuta vožnje od otočkog furnira, nalazi se još jedan drvni div – Spačva, od koje također živi 850 obitelji.
„Mi imamo kapaciteta slobodnih i imamo tržište da bi još mogli zaposliti 200 ljudi“; ističe predsjednik uprave Spačve Josip Faletar.
Broj zaposlenih jedan je od kriterija po kojem se određuje kvote koliko će koja tvrtka dobiti drvne sirovine. Prvi čovjek Spačve u iščekivanju je objave javnog natječaja državnog poduzeća Hrvatskih šuma. Tada će se odrediti kvote. Pravila igre propisana su dokumentom nazvanim Pismo razumijevanja.
„Oštećeni smo zbog točke 5.2 u Pismu razumijevanja koja ograničava maksimalnu količinu trupaca hrasta 20.000, ukupno drugih vrsta, sve skupa 50.000,“ veli Faletar.
Pismom razumijevanja, koje je u travnju potpisano između Udruge drvne industrije Hrvatske gospodarske komore i Hrvatskih šuma, uz blagoslov ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, Spačva je dobila 10 posto manje sirovine za 2018. godinu. Predsjednik udruženja drvne industrije Daniel Smiljanić kaže – Spačva nije gubitnik.
„Tvrtka Spačva nije izgubila niti jednog kubika hrasta. To što se prezentira u javnosti, to nisu istinite. Znači, tvrtka Spačva nije izgubila, nego smo ih zamrznuli na statusu koji su imali. Jer su privilegirani kupac bili godinama“, rezolutan je Smiljanić, predsjednik Udruženja drvne industrije HGK.
Direktor Spačve ne nabraja poimence, ali ukazuje na možebitnu slučajnost sada privilegiranih: „Točno da ne spominjem, imaju tvrtke neke koje su dobile 50 posto više, 30 posto više, 20 posto više i tvrtke koje su dobile manje.“
50 posto više sirovine dobila je, primjerice tvrtka Pan parket u vlasništvu Daniela Smiljanića, predsjednika Udruženja drvne industrije, ujedno i jednog od autora Pisma razumijevanja. On tvrdi - sve dosad je bila nepravda.
„Nitko nije postavio pitanje zašto tvrtka koja najviše parketa proizvodi u Hrvatskoj do sada nije imala neke količine koje sada dobiva. Znači, tu nema pogodovanja, nego je situacija takva da izlaznim računima moramo pravdati svoj proizvod.
Pismom su, tvrdi, ispravili dugogodišnju nepravednu raspodjelu drva. Pa su tako svoju pravdu dočekala još dva predsjednika udruženja u Hrvatskoj gospodarskoj komori: vlasnici drvnih tvrtki MMM Vukelić i Galeković grupe kojima je za 2018. godinu dodijeljena trećina više sirovine u odnosu na prošlu. Ali i mnogi drugi.
„Situacija je prije bila takva da je išlo po babama, po stričevima, i tako se dijelilo. Znači, tko nije bio u krugu s politikom, taj nije mogao dobiti količine“, prepričava Smiljanić.
Teško je i prije, a i sada u razgovoru o drvnoj industriji, čiji
je prihod čak 14 milijardi kuna, izostaviti politiku, pogotovo
kada čujete imena drvnih poduzetnika. Questous, fond
Borislava Škegre, većinski je vlasnik Spačve.
Zbog Spačve je i Slavko Linić smijenjen s
pozicije ministra financija.
Saborski zastupnik Franjo Lucić, nakon stečaja
dviju svojih tvrtki, ostao je dužan Hrvatskim šumama, ali i
poreznoj upravi. Bivši ministar obrane i saborski
zastupnik, umirovljeni general Pavao Miljevac
godinama se bavio drvetom, a onda je zbog stečaja svoju tvrtku
prodao riječkom poduzetniku Jozi Kalemu koji je
bjelovarsku drvoprerađivačku tvrtku ubrzo prodao poduzetniku
Darku Pervanu. Najveća vrijednost te tvrtke je
dugogodišnji ugovor s Hrvatskim šumama. Upućeni kažu: tko ima
takav ugovor – kao da je dobio na lotu.
U drvnom je biznisu i jedan od nekad najutjecajnijih HDZ-ovih
prvaka – Ivić Pašalić. Dugo je bio predsjednik
Udruženja drvne industrije u Hrvatskoj gospodarskoj komori, a
onda ga je naslijedio Daniel Smiljanić, za koga
se u medijima impliciralo da je prijatelj ministra
Tomislava Tolušića. Smiljanić te navode
demantira: „Ministar Tolušić je bio devet ili 10 godina župan
naše županije. Kroz sva događanja koja se dešavaju u županiji, u
gradu, mi smo se viđali, mi se znamo, mi se možemo i čut i popit
kavu. To je to što ministar Tolušić i ja imamo zajedničko. Kad je
krenula ova situacija, ispalo da je ministar Tolušić gospodina
Smiljanića namjestio na mjestu predsjednika udruženja. Na
mjesto predsjednika udruženja je mene izabrala Skupština“, brani
se Smiljanić.
Samo s jednim glasom protiv i jednim suzdržanim je izglasano je i Pismo razumijevanja kojim su, tvrdi Smiljanić zaštitili male drvoprerađivače i potakli sve da sirovinu maksimalno iskoriste u Hrvatskoj – prerade do zadnjeg stupnja finalizacije - namještaja.
„Taj model vam je za 10 godina, to pismo razumijevanja, gdje smo zaštitili male pilanare, njima dali 20 posto veće količine, gdje smo oformili jednu grupu proizvođača namještaja, koje smo zaštitili i koji su dobili još dodatni rabat“, objašnjava dalje.
Time je matematika za dobivanje veće količine sirovine tvrtkama udruženima u grupaciju, poput talijanske Florian grupe ili švedskog Bjelina puno bolja od Spačve. Predsjednik Uprave Spačve Faletar kaže: „Da smo mi rastavili, da je Spačva sad četiri firme nekakve, jer mi u sustavu Spačve imamo jednu najveću furnirnicu u firmi, imamo najveću prizvodnju masivnih podova, imamo najveću proizvodnju peleta. I da je Spačva rastavljena, da je rascjepkana u više firmi, naravno da bi se to drugačije gledalo.“
Jer bi svaka od tvrtki mogla dobiti do 20.000 kubika. Teoretski, Spačva bi razbijena u pet tvrtki mogla kupiti na raspodjeli 100.000 kubika, a ovako može upola manje. Ali nije Spačva jedina kojoj se kvota smanjila novim modelom raspodjele.
„Smatram da je to Pismo razumijevanja protiv Projekta Slavonije. Zato što naša županija, Vukovarsko-srijemska koja je u srcu spačvanskog bazena, i gdje raste najkvalitetniji hrast na ovom području, koji se siječe nakon 150 godina rasta, je dobila 24 posto manje sirovine“, kaže Faletar.
Projekt Slavonija, kojim se Vlada diči, za cilj ima oživjeti ruralni razvoj Slavonije. Istodobno, Vlado Špoljarec već 27 godina ima pilanu nedaleko spačvanskog bazena, pored najkvalitetnijeg hrvatskog hrasta, a tvrtku jedva održava na životu – zbog nedostatka sirovine.
„Za prošlu godinu sam imao oko 2.000. Onda smo išli na licitacije. Putem licitacije nadomještamo nedostatak sirovine. Ali, za nas male je to jako skupo. Jer mi imamo mali ugovor, da bi išli na licitacije moramo dignut veliku cijenu i onda u biti radimo sa minusom“, objašnjava Vlado Špoljarec.
S minusom radi i ova dva mjeseca, uvijek se nekako izvuče kreditima i pozajmicama ne bi li dočekao novu raspodjelu sirovine.
"Nadam se da će mi ostati ugovor koji je, pa ćemo napravit preraspodjelu posla, i onda ćemo vidjeti. Bit ću primoran, ako ne budem uspio riješit taj manjak sirovine koji mi nedostaje, pa bit ću primoran otpustiti - ne znam pet, šest, 10 ljudi, da bi ljudi koji ostanu mogli normalno raditi cijelu godinu".
I tako u krug. Jer svi imaju takozvani okvirni ugovor s Hrvatskim šumama, koji bi im trebao uliti sigurnost u poslovanje. Ali, zbog tog ugovora, kaže pilanar Antonio Marković, uvijek dobiva jednaku količinu sirovine i tako sve do isteka 2023. godine.
„Dakle, ono što sam dobio prve, 2013., ostalo je do danas. Bez obzira što sam tada imao tri zaposlena, danas imam 23, bez obzira što sam tad radio samo dasku, sad radim i elemente i parket. Jednostavno, početna količina je zacementirana i tu promjene nema“, opisuje svoju situaciju Marković.
O ulaganjima ni ne razmišlja. Jer nikada nije siguran hoće li moći dobiti dovoljno sirovine. Dobiva tek nešto više od 250 kubika drveta. Tom količinom ne može konkurirati velikim igračima na tržištu na koje Hrvatske šume godišnje stave sedam milijuna kubika drveta.
„Hrast koji raste ovdje ili neka druga vrsta koja raste, bi se trebala i prerađivati ovdje. Ja razumijem namjeru Hrvatskih šuma kroz poticanje finalizacije. Međutim, ako ćemo samo poticati finalizaciju, a ne i kružnu ekonomiju, onda ćemo opet zacementirati postojeće stanje. Oni koji su trenutno finalisti, oni će ostati finalisti, oni će jačati. A svi mali će, s vremenom, opadati, na kraju i propasti,“ misli Marković.
Iz Hrvatskog drvnog klastera potpuno suprotne poruke. Jer, iako je više od polovice Hrvatske pod šumom, predsjednik klastera Marijan Kavran kaže previše je kapaciteta, premalo sirovine „Mislim da se tvrtke trebaju prilagoditi, prestrukturirati i postati dio većih dobavnih lanaca“, Kavran.
Pa onda više nije jasno štiti li se male drvoprerađivače ili ne.
Mi smo išli logikom da ne stvorimo jedan Agrokor u drvnoj industriji, da ne bi jedna tvrtka sve male pogušila. Samo je to bio razlog maksimalnih godišnjih količina, kaže Smiljanić.
Sva ova neslaganja možda stanu kada se upravljanje ovom važnom industrijskom granom koja čini više od tri i pol posto našeg BDP-a, uokviri u zakon, kako je najavljeno. Raspodjela sirovine uskoro će postati zakonska kategorija. Naime, u resornom Ministarstvu poljoprivrede priprema se zakon o industrijskoj preradi drva u kojem će to biti definirano.
