Doktor Krešimir Rotim je šef Klinike za neurokirurgiju bolnice Sestara milosrdnica te jedini hrvatski član svjetske neurokirurške akademije. Dok vodi sastanak, u sali se njegov tim priprema za operaciju. "I sad slijedi utrljavanje alkohola. Ovim ubrzavamo isparavanje. To je dobro napravljeno jer bi mi uvijek izletili uletili uvijek nas netko čeka. Sad slijedi oblačenje", priča za RTL-ovu potragu neukirurg Ivan Škoro.
A o pacijentici znamo da je patronažna sestra. Kralježnicu je povrijedila kada je staricu premještala iz kreveta u kolica. I od tada teško i jako je boli. Njezino disanje uskoro će preuzeti aparati.
"Strah je uvijek prisutan. I dobar. Odgovornost anesteziologa je jako velika - nikad mlađi anesteziolog nije prepušten sam sebi nego je netko s njim. Danas sam ja ta starija i iskusnija", priča anesteziologinja Inga Mladić Batinica.
'Pratim bol, osjet, vibraciju kroz tijelo'
U timu je deset ljudi. Najbliže kirurzima - bit će instrumentarka Ivana Galić. "Meni istovremeno rade dva kirurga i moram pratiti obojicu dok rade. A uigrana smo ekipa", tvrdi Galić.
Neurologinja Marina Zmajević Schonwald prati linije na kompjutoru. Sama kaže da u sali ima ulogu špijuna. "Ja pratim bol, osjet, vibraciju kroz tijelo i motoriku, moj zadatak je u datoj jedinici vremena u to sekundi. Kad kirurg radi znam status pacijenta koji spava i mogu datiu relevantnu informaciju i na taj način izbjegavamo teški deficit.
Kao što su ne mogućnost hoda, motorike, govora. To je jako intrigantno zato što je brzo i zato što odmah vidite korisnost svoga rada. Neurologija traži strpljenje a ovdje je to ubrzano. To je timski rad. Možete doprinijeti vrlo brzo i vrlo kratko", tvrdi Zmajević Schonwald.
A kada asistenti glavnog kirurga, obave svoj dio posla i dva sata nakon što je pacijentica zaspala timu se pridružuje i glavni operater. Stabilizirat će joj kralježnicu. Uspiju li, pacijenticu više neće boljeti.
'To je kao navigacija u zrakoplovu'
U tzv. pametnoj sali opremljenoj najsuvremenijim navigacijskim uređajem kojeg jedino ta bolnica u regiji ima, operaciju prate i liječnici iz drugih zemalja. Jedan od njih je i Mauro Dobran, neurokirurg iz Italije.
"Mi radimo ove operacije bez strojeva. Razlika je. Neki pacijenti
moraju ponovno biti operirani jer vijci nisu dobro umetnuti u
kralježnicu ali s ovom tehnologijom toga nema. To pomaže kirurgu
da stavi vijke u egzaktnu poziciju bez pogreške. To je mnogo
bolja metoda", tvrdi Dobran.
A volio bi, kaže, da i njegova bolnica u Anconi nabavi
takav uređaj prije no što ode u mirovinu. No, do tada će kao što
su nekad i ovi liječnici operirali položaj svakog vijka
provjeravati rengenom.
"Operacija je fizički zahtjevna, srećom koristimo se sistemom za
neuronavigaciju koji nam pomaže da ušerafimo vijke na pravo
mjesto - na točno mjesto. To je kao navigacija u
zrakoplovu. Pilot može spustiti avion po sunčanom danu ako vidi
pistu, ali svi ovi aparati služe da bi taj postupak, ovdje za
pacijente tamo za putnike bio što sigurniji", objašnjava prof.
dr. sc. Krešimir Rotim.
'Trudimo se držati komplikacije na razini promila. Mi nismo bogovi'
Istovremeno u sali pored, još jedan kirurg operira. Tumor na hipofizi. Operirao ga je mnogo puta, vidio još više. "Kad gledate na slikama i uživo. Pa ovako vas se uvijek više dojmi kad vidite veliki tumor da pulsira", tvrdi neurokirurg Škoro.
Svakodnevnim operacijama, posao mu je već prešao u rutinu no ipak, tvrdi kako postoji određena razina stresa. "Možete je kompenzirati. Da ne izaziva preveliki strah ili da vas ne koči. Svi mi imamo pravo na grešku samo ovisi kakvu. Trudimo se održati komplikacije na razini promila ali nitko nije savršen. Mi nismo bogovi", tvrdi Škoro.
No, pacijentu u tom trenu znače sve. Njegov je život u njihovim rukama. "Imate dijelove mozga koje kad dirnete imate neurološki ispad. Pacijent se probudi - ne govori. Dok kod nekih regija, a zvali smo ih muklim regijama, naizgled se čini da je sve ok.
Ali kasnije ovisno o tome jeste li dirali lijevo ili desno - taj čeoni režanj koji nas čini evolucijski različitim od majmuna - vidite da se oni ili pretjerano smiju, nisu realni ili su stalno tužni", tvrdi Škoro.
Zato je važno iskustvo. A pacijenti dobivaju, kaže šef klinike, uslugu na europskom nivou, zahvaljujući i najmodernijim aparatima koji rade za pacijente. "Nikad nema novaca za najmodernije aparate. Mi već danas trebamo misliti na opremu koja se u svijetu mijenja svakih dvije do četiri godine, dolazi moderna oprema koja služio tome da zahvati budu što sigurniji", objašnjava Rotim.
Treba ulagati u centre izvrsnosti
Danas na ovoj klinici zahvaljujući certifikatu kojeg imaju, bilo koji liječnik iz Europe može završiti specijalizaciju. Za malu Hrvatsku, veliki uspjeh, ponosi se Rotim, jer je za neurokirurge u cijeloj Europi tek 15 takvih mjesta. Zato kaže, treba ulagati u centre izvrsnosti, a ne da liječnici moraju van. Smatra se da školovanje jednog liječnika specijalista stoji milijun eura, kaže Rotim.
"Sad zamislite što je to za sustav. A svi oni žele raditi s najmodernijom opremom, i pružati najbolju uslugu. Mislim da su plaće zadnje. Većina liječnika je upisala fakultet da zaista liječi ljude. To nije patetika. To je tako", tvrdi Rotim.
A odgovornosti je preko glave. U jedinici intenzivnoig liječenja životi doslovno vise o koncu. "Gospođa je stradala u prometnoj nesreći. Zbog potrebe da se mozak postoperativnmo stavi da troši manje energije ona je u induciranoj komi. lijekovima i suportivnom terapijom smanjuje se potreba mozga za kisikom jer u ovoj bprvoj fazi oporavkacirkularni sistem je nedostatan da sam dovede hranjive tvari i kisik u mozak", objašnjava Mladen Širanović, voditelj JIL-a.
'Boli samo kad izgubite - kad pobijedite ne boli ništa'
Svakoga dana sve ih obilaze. Svoje pacijente zovu po imenu. "Ta ljudska komunikacija, uvijek kažem osmijeh ne košta ništa. Ako se mi njima nasmijemo i dobijemo taj osmijeh nazad onda smo napravili dobar posao", tvrdi Vatrolsav Čerina.
Najsretniji su kada ih otpuste kući ili kada im dođu oni zdravi. Poput MMA borca Igora Pokrajaca. On kod liječnika dolazi po potvrdu, bez koje ne može u novu borbu. "Boli samo kad izgubite - kad pobijediti ne boli ništa - ali najbitnije je zdravstveno stanje zato dolazim po mišljenje kod doktora", tvrdi Pokrajac.
A šest dana nakon operacije koju smo snimili na početku priče, pacijentica hoda. Čeka još da joj izvade šavove. "Boli me rana, kukovi i prepone, ali noge funkcioniraju, nema kolica, prognoza je bila kolica. Došla sam pet do 12", zaključuje pacijentica Gordana Bašić.
