Kada pomisle na istinske heroje, većini će na pamet pasti upravo Hrvatska gorska služba spašavanja. Vojska volontera koja riskira svoje živote da bi spasila vaše. S Ivom, Filipom i Janom smo na dežurstvu u Nacionalnom parku Paklenica. Svi vrsni penjači, svi spremni na akciju u svakom trenutku. Nismo morali dugo čekati.
"Naravno da ja ne mogu doma sjediti i gledati televiziju, a znam da netko treba moju pomoć, to nije u mojoj prirodi i onda se jednostavno digneš i ideš pomoći i to je to", tvrdi Jana Mijailović. "Spasiti nekom život - to je fantastično, neopisivo, nešto brutalno", objašnjava Josip Dujmić. "Ne znam, meni je to prirodno, ljudski, kao što i sama riječ kaže - humanitarni rad", smatra Iva Božić.
Ovako svi GSS-ovci provode slobodne dane i godišnje odmore. O svom trošku, često s trošnom opremom. "Kad su bili ovi požari ovdje u Splitu, mi smo imali 14 auta, 13 naših ekipa je krenulo, jurnulo zapravo u jednu vrlo žurnu akciju. Na žalost, dva automobila su ostala na parkingu jer nisu bila sposobna i bila su u kvaru", priča nam Vinko Prizmić, pročelnik HGSS-a.
Vinko Prizmić u ovoj je ekipi prvi među jednakima – pročelnik HGSS-a. Neki će reći – onaj koji uvijek kuka. Ali, na tisuće spašenih života daje mu to pravo. "Ne možemo mi reći nećemo doći danas nego sutra jer danas nemamo za gorivo", objašnjava Prizmić. Jana je u GSS-u već 15 godina, Iva i Josip od svoje 18., gotovo deset godina. Njima je ovo rutina. Samo ovo ljeto u Paklenici imali su 26 intervencija i, nažalost, 3 smrtna slučaja. Do sada su nagledali svega.
"Ekipa je iscurila sa špage i pala doslovno s 50 metara čiste vertikale dolje na pod. Krenuli smo u spašavanje. Na žalost, ovaj drugi što smo ga spasili, on je bio strašno potrgan grozno nešto. Na kraju je bilo grozno to što nakon dva tjedna kad smo došli svi kući, kad je sve to završilo zvali su nas iz bolnice da je jedna od unesrećenih imala hepatitis C i onda smo morali svi ići na preglede jer bilo je krvi, svega, nije baš bila lijepa situacija", priča Josip.
"Odozgo je netko odlomio kamen i taj kamen je njega pogodio u glavu tako da mu je probio kacigu, probio mu je lubanju i ušao u mozak nekih 4 centimetra. Mi smo njega uspjeli dovoljno brzo dovesti do helikoptera. Međutim, netko mi je kasnije rekao da je taj mladić preminuo i to je meni bilo grozno jer meni nikad nitko nije preminuo. I ja sam malo čačkala po Facebooku i išla tražiti i nađem ga, pošaljem frend request i čovjek mi se javi i kaže 'slušajte imao sam nekakvu nesreću pa se ja vas baš ne sjećam možda' - 'e ti si taj', ja govorim to je to znači nije mrtav, živ je, još uvijek mi je statistika dobra", priča Jana.
"Tako je bio slučaj da je trudnicu pokupio sanjkaš na skijalištu, ali jako sam bila sretna kad sam pročitala kasnije poruku da je ona dobro i da je dijete dobro i da se sva sreća nije ništa ozbiljno desilo unatoč tome što je napravila salto u zraku", prepričava Iva.
Bilo bi sve ovo znatno teže da cure i dečki nisu u opakoj kondiciji. Da bi uopće postali članovi HGSSa poželjno je da se već otprije bave penjanjem, skijanjem, planinarenjem. Iva je sve to imala od koga učiti. Njezin je otac najpoznatiji Hrvatski alpinist i ponosni GSSovac – Stipe Božić.
"Pa njega sam svakako vidjela u akcijama, dakle dok sam bila mala on je bio u mnogim akcijama i brat je također bio, i da, oni su mi definitvno postavili neki primjer pozitivni kako je to biti u GSS-u", objašnjava Iva.
Ako itko zna koliko je sve ovo opasno, zna Stipe Božić. Za Ivu je on ipak samo tata. No, nije ju ni pokušao odgovoriti od stupanja u službu. "Kad se uvjerio da sam ja ozbiljna, jer sam imala 18 godina, pa me nije baš doživljavao da sam preozbiljna, onda je bio jako sretan i ponosan i tako da, ono, sve super", tvrdi Iva.
Potraga za unesrećenom na Paklenici još traje. Znaju samo da je ozlijeđena turistkinja. Ne znaju je li i ona jedna od onih koji se u planinu zapute u japankama. "Ajde da razbijemo tu famu - japanke su urbani mit. Doduše ove godine smo imali nekoliko akcija u kojima su stvarno ljudi bili neopremljeni, doslovno u natikačama ili japankama kupaćim gaćama ali je s vremenom taj urbani mit postao sinonim za sve one koji kreću u planinu neopremljeni", objašnjava Jadran Kapović iz HGSS-a.
Jadran je jedan od dvojice GSS-ovaca koji svojim statusima na Twiteru i Facebooku oduševljavaju i domaće i turiste. Njihove objave prenosili su čak i Daily Mail i Le Mond. Dobili su i nagradu za komunikatora godine.
Jadaranu je najdraži status bio s flamingosima. "Dragi turisti držite sa za njega, bit će nam lakše pronaći vas", navodi se u statusu GSS-a. "A flamingo je nastao nakon što smo imali jednu akciju kad su dvoje stranih državljana iz Orebića krenuli vjerojatno malo se provozat, pa ih je onda vjetar otpuhao skoro do Korčule", priča Jadran.
"Ovaj dio, s recimo tako, ciničnim statusima je došao nakon što
smo primjetili da ljudi najbolje reagiraju na takav stil",
objašnjava Jadran. "Humor je ovdje samo alat s kojim mi dolazimo
do krajnjih korisnika, ali on je apsolutno sekundaran u odnosu na
poantu", tvrdi. Poanta je, kaže Jadran, šaljivim statusima
educirati turiste i spriječiti katastrofu.
Kao Katju, prije pet godina su na isti način
nosili i Duju Malešu. Da nije bilo HGSS-a, ne bi
vjerojatno danas bilo ni njega. "Ja nisam nikad mislija da će mi
oni tribat u životu. Vidija san to u emisiji, ali nikada se ne
zna - onda su tribali meni, sutra će nekome drugome. Možda vama,
možda nekome, ali to su ljudi koji riskiraju svoje živote da
spase nekoga drugog", tvrdi Duje.
Te noći probudila ga je jaka bol. Slijepo crijevo. Bilo je to one godine kad je Split zatrpao snijeg. Do njegova brda, u 20 kilometara udaljenom Brštanovu nije mogla ni hitna ni policija. U takvim, nemogućim situacijama jedino što možete je zvati GSS.
"Ali nisu uspjeli doći do nas sa đipom. Dva kilometra su dalje ostavili đipa i onda su sa skijama došli do nas, njih 6. Tako su me smjestili u onu ležaljku i oni su mene vukli dva sata. Svako par minuta bi me pitali jesam ok, pokrili me, čak mi je ovaj skinio naoćale da mi ne ide snijeg u lice i tako", prisjeća se Duje.
Svaki izlazak naš je opasnost. Mi radimo onda kad niko drugi ne može. Kad je pas u svojoj kućici sakriven, e onda mi idemo van. Ono što su momcci rekli s adrenalinom, ali nije toliko taj adrenalin, radiš ono što si uvježban", tvrdi Josip Granić iz HGSS-a.
Josip, Vlado Štefanac i Mladen Porubić uvježbani su za helikoptersko spašavanje. Ovdje na Firulama dežuraju – čekaju poziv i znaju da bi im svaki mogao biti posljednji. Jer težeg od ovoga nema.
"Letiš u helikopteru, a može se srušiti. Visiš na stijeni na užetu, a može puknuti, može pasti kamen ,ali čovjek tada ne razmišlja o tim stvarima. Jednostavno nemate vremena razmišljati o tim stvarima", tvrdi Mladen.
"Pa u biti ne osjećate strah u akciji, to sve dođe kasnije. Taj tren vam je adrenalin visok i uopće ne osjećate to", objašnjava Vlado. Više ih brine to što ovise o dobroj volji Ministarstva obrane. Svoje helikoptere nemaju, ovise o vojnima koje, od dojave čekaju i po dva sata.
"Tako da smo mi ove godine već dva puta imali problem, jedan srčani arest na Maloj paklenici i moždani udar na Mosoru koji smo mi definitivno zakasnili", tvrdi Srđan Vrsalović, pročelnik helikopterske komisije HGSS-a.
Njih 1500 na godinu odradi na stotine akcija. U zraku, na moru, na planini, u ravnici. Ima ih svugdje. Imaju sve više posla, ali i sve veće troškove. Od države na godinu dobiju 9 milijun akuna, Još tri i pol od lokalne samouprave. Ništa od toga ne ide volonterima, ali, ma koliko puno zvuči, premalo je za troškove i opremu koja im treba.
"Ali ako netko već daruje neko svoje vrijeme, izlaže se opasnosti, nije ni u redu da plaća registracije službenih vozila, da plaća troškove svoga osiguranja, produženja licence svega, onoga što plaćaju svi drugi", smatra Prizmić.
Prizmić se ovih dana sastao s ministrom financija. I njemu je jasno da Hrvatska bez HGSS-a više ne može. "Obećao je u ovoj godini da će iz državnih pričuva da će se nabaviti neki dio opreme, a da će u pripremi u razdiobi sredstava od igara na sreću za 2018. HGSS biti uvršten te da je izrada proračuna za 2018 u tijeku i da će se nastojati da nam se udovolji", tvrdi pročelnik HGSS-a.
Austrijskoj turistkinji Katiji s čije spašavanje pratimo, srećom, nije trebao helikopter koji GSS nema, a postojeća oprema bila je dovoljna. Katja je zadovoljna poslom koji je obavila ekipa. "Odlični su, najbolji koje sam ikad vidjela", rekla je Katja.
"Adrenalin onog dobrog osjećaja kad nekom pomognete i kad vam je ta osoba kojoj ste pomogli iskrneo zahvalna kad vam se nekad nam se ljudi i rasplaču i zagrle vas - e kad se na to navučete to je teško onda više prestati raditi", objašnjava Jana.
"Ne možemo se mi praviti kad netko umire na Biokovu, a mi gledamo utakmicu ili zarađujemo novce ili ne znam šta da radim, pa to se nas ne tiče, mi smo takvi ljudi", tvrdi Prizmić.
Ekipa odlazi na zasluženi odmor. U kuću u kojoj si sami peru, kuhaju, čiste. I to o svom trošku. Sutra se vraćaju na svoje regularne poslove. S mobitelom u ruci jer možda netko drugi ne bude imao sreću poput Katije koja je završila tek s prijelomom noge i sa svim eurima u džepu. Tko zna koga će, odakle i u kojim uvjetima spašavati sutra. Punog srca i praznih džepova. Drukčije ni ne znaju.
