Potraga se danas bavi mučnim slučajem navodnog silovanja dječaka s intelektualnim teškoćama.
Zbog sumnji na zlostavljanje, socijalna služba ga je izuzela iz obitelji i poslala u posebnu edukacijsku ustanovu. No, dječak tvrdi da mu je život tamo pakao jer, kako kaže, tamo ga vršnjaci tuku, vežu i tuširaju hladnom vodom. Želi se vratiti svojoj obitelji, braći i sestrama koji iz te iste obitelji nikad nisu bili izuzeti.
No, ono što je mami rekao prije tjedna, potpuno ju je šokiralo. Dječak tvrdi da je u edukacijskoj ustanovi i silovan.
Dok traje istraga, umjesto da službe hitno razdvoje moguću žrtvu i moguće napadače, oni već tri tjedna borave zajedno.
Marijana Čikić pokušala je utvrditi zašto je sustav tako trom, inertan i nesposoban zaštititi one najranjivije.
Draga mama sretno ti Valentinovo. Volim te jako i želim sve najbolje. Tvoj ..... Samo nemoj plakati. Sve će biti u redu. Volim te puno tvoj ..... Fališ mi mama i to jako puno. Pusa. Svaku noć mislim na tebe i ne mogu spavati po noći. Jesam ti rekao i u vlaku, da sam bio tužan i to jako jer ne volim biti bez vas mama.
"Pretukli su ga, vezali, tuširali hladnom vodom..."
Ovo je jedno od stotina pisama njezina 17-ogodišnjeg sina s dijagnozom intelektualnih poteškoća. Prije šest godina Centar za socijalnu skrb, uz suglasnost roditelja, smjestio ga je u nekoliko stotina kilometara udaljenu ustanovu za djecu s takvim poteškoćama. Okidač je bila sumnja na zlostavljanje u obitelji, ali petero ostale djece ostalo je s roditeljima. A upravo je zlostavljanje ono na što se dječak žali da sustavno doživljava od svojih vršnjaka u ustanovi u koju je smješten.
"Em su ga pretukli, vezali, tuširanje hladnom vodom. Krali stvari. Konstantno dođe prljav, pokidan", govori mama.
No, ono što joj je ispričao, kad ju je nazvao prije dva tjedna, najgore je dosad.
"Ja sam pitala što ti je?! Vidim ja po glasu, sve nešto mi hoće reći, ali ne zna kako bi on to meni rekao. Kaže on - ne, mama, mene su dečki j*****. U tom trenutku ja sam samo rekla - Molim!! Daj mi tko god je tu pored tebe, odgajateljicu, bilo koga da razgovaram. Rekoh, kako su ti uopće dopustili da ti mene zoveš, a oni meni nisu javili", kazala je za RTL Potragu.
Bila je izvan sebe. Vjeruje sinu jer, kaže, zna kad laže, a kad govori istinu.
"Na telefon mi je rekao ako ne dođem da će se ubiti."
Spremila se i s jednog kraja Hrvatske gdje žive uputila se vlakom na drugi kraj vidjeti sina.
"I on je rekao da je došao dečko njemu s leđa, zavrnio mu ruku, ne znam jel lijevu ili desnu, i tero ga na to. I što je on napravio onda? Plakao."
"Istog trena je obaviještena policija koja je poslala svoju ophodnju. I oni su zaključili da je potrebna intervencija krim odjela. Kriminalisti su došli u vrlo kratkom roku, obavili razgovor sa korisnikom i zaključili da na osnovi njegovih saznanja nije bilo elemenata počinjenja nikakvog kaznenog djela. No, mi smo odlučili, bez obzira na to, kako bismo otklonili svaku moguću sumnju, uputiti korisnika na detaljan liječnički pregled u Klaićevu."
Ovo je ravnatelj ustanove u kojoj je dječak smješten. Kaže, nikakvog zataškavanja nije bilo.
"Zašto zapravo odmah niste obavijestili majku?Majka tvrdi da je nju nazvao njezin sin, tek onda je ona razgovarala s odgajateljicom njegovom koja je bila pored njega Gledajte, maloljetnik je prijavio štetno postupanje kasno popodne 26., mi nismo mogli obavijestiti nikoga dok nismo bili bar donekle sigurni u to što se desilo", odgovara ravnatelj.
"Što su oni utvrdili nakon pregleda? Oni su utvrdili da postoji sumnja, ali nalaz je sve u redu, znači nije oštećen. Sad je meni odgajateljica naglasila da postoji sumnja da nije analno nego oralno zlostavljan, što se moglo desiti."
"Dobro, to što nisu pronađeni tragovi ne znači da se seksualno zlostavljanje nije dogodilo u nekom drugom obliku je li tako? Gledajte, obzirom da tragova nema ja jednostavno ne mogu komentirati dalje jer nemam nikakvih elemenata", kaže ravnatelj.
"Nalaz je uredan, u redu, hvala Bogu nije se desilo. Moglo se desiti ono drugo i to je silovanje i to je zlostavljanje i psihičko i fizičko", kaže mama.
Što je točno bilo, utvrdit će Državno odvjetništvo kojem je policija prijavila slučaj. No, pitanje je koliko će to sve trajati, a dva dječaka i dalje su, tri tjedna nakon prijave seksualnog zlostavljanja, još zajedno u istoj ustanovi.
Nema dokaza
"Oni su u istoj ustanovi i koliko je moguće su fizički razdvojeni. I pod pojačanim su nadzorom I jedan i drugi. Kao da žena koju je neko silovao ili pokušali silovati svaki dan mora provoditi 24 sata s osobom na koju je uputila da joj to napravio?! Tu se još radi o djece sa intelektualnim poteškoćama?! Da, da, da, vrlo kompleksno pitanje. Vraćam se na početak priče - apsolutno nikakvih dokaza nije bilo da je do takvog čina došlo. Upravo zato imamo ovako situaciju", istaknuo je ravnatelj.
I tako dva dječaka s intelektualnim poteškoćama, od kojih je jedan drugog optužio za silovanje, zajedno u istim prostorijama čekaju što će reći odvjetništvo.
"Dobro, ali, je li logično u bilo kojem slučaju, pokaže li se to istinitim ili se pokaže lažnim, jedan od njih dvojice je žrtva, ne bi li bilo logično da ste ih nekako razdvojili? Jel vi to uopće možete? Ne, mi to ne možemo nikako napraviti. Mi jesmo njih razdvojili fizički da nisu često u kontaktu. Ali vi ne možete njih apsolutno razdvojiti. Prebaciti recimo u drugu ustanovu? A obzirom na zakonski u okvir to nama nije moguće trenutno. I jedan i drugi su smješteni kod nas do donošenja neke nove odluke mi ne možemo tu ništa napraviti. A tko donosi tu odluku? Odluku o promjeni smještaja donosi nadležni centar za socijalnu skrb", tvrdi ravnatelj.
U nadležnom centru nam kažu da im ustanova takvu preporuku nije poslala, ali da je ionako kraj školske godine, pa će dječak doma na praznike.
"Policija često intervenira kod nas iz raznoraznih razloga. Često se tu radi o nasilju, ne samo o nasilju fizičkom između korisnika, nego i nasilju korisnika prema osoblju", poručuje ravnatelj.
I sad apsurd sustava i sumrak pameti - dijete koje je iz obitelji sudskom odlukom izdvojeno zbog sumnje da ga je otac zlostavljao, dok taj isti sud njegovu braću i sestre nije izdvojio iz obitelji jer se njih ne zlostavlja, sad boravi u ustanovi gdje su zlostavljanja vršnjaka svakodnevna i često brutalna. Ali, izdvajanja iz takve ustanove, za razliku od izdvajanja iz obitelji – nema. Jer, eto, nemaju ih kamo izdvojiti.
"On sad misli kako nam ga je centar uzeo da smo mi njega ostavili. Ne, nikad ga neću ostaviti. S kojim bi rješenjem vi bili sretni? Da je tu s nama, ne bi toliko patio", jasno će mama.
"Naravno, ako je jedno dijete optužilo drugo za seksualno ili bilo koji drugi invazivni oblik nasilja, naravno da nipošto nije dobro da potencijalna žrtva i potencijalni počinitelj budu zajedno", poručuje Valerija Kanđera.
Valerija je psihologinja zagrebačkog Centra za socijalnu skrb s više od 30 godina iskustva. Slučaj s početka priče nije njezin, ali ima ih ona oko 800 svake godine, pa jako dobro zna kako sustav funkcionira i u čemu je zapravo problem. U tome kamo zapravo s tom djecom. Nedavno je i sama imala situaciju u kojoj su žurno morali izdvojiti petero djece.
"Kada se žurno izdvaja dijete ili djeca iz obitelji, koliko god sama ta riječ žurno znači da je nešto vrlo hitno, mi ipak moramo, da tako kažem, prirediti teren. To znači, mi moramo osigurati smještaj, naravno kamo ćemo smjestiti tu djecu. To je jedno, drugo, moramo od nadležne policijske postaje zatražiti suglasnost jer imamo njihovu policijsku pratnju kod žurne mjere izdvajanja", jasno će psihologinja Centra za socijalnu skrb Zagreb Valerija Kanđera.
Prvo su danima tražili gdje će smjestiti djecu, da ih ne razdvajaju. Kad su našli smještaj i dogovorili sve, pojavio se problem.
"Dan prije nego što ćemo ići u izdvajanje, dobivamo mail iz ustanove i to mail koji je stigao, kako sam ja u tom statusu stavila, u 15:16 h. Znači, 14 minuta prije kraja našeg radnog vremena, da oni djecu ne mogu primiti jer nemaju mjesta. Ja sam zaista bila revoltirana jer vrijeme radno je isteklo. U tri i trideset ja dolazim doma. Što to znači da sam sad ja mirna jer je eto meni je isteklo vrijeme, pa sad ja ne moram više o tome misliti?!", kaže Kanđera.
Istog su trena pisali Ministarstvu, zvali Ministarstvo, tražili pomoć, ali, eto, valjda je svima bio kraj radnog vremena. Djecu su uspjeli izdvojiti iz obitelji tek nakon osam dana.
"Moje pitanje koje ostaje je - što bi bilo u tih osam dana da se nešto dogodilo. Da se kojim slučajem u nekoj obitelji, konkretnom ili bilo kojom drugom slučaju, dogodi nešto zato što mi nismo imali gdje smjestiti djecu, a htjeli smo. Svejedno znate i vi i javnost da smo mi prvi koji bi bili prozivani. Ne bi čak možda bili ni roditelji, ponajmanje ustanova, u prvom redu bi to bio Centar za socijalnu skrb", dodaje.
Ali, da se nešto i dogodilo, revoltirano priznaje – papiri su im bili čisti kao suza.
Žurna izdvajanja
"Zaista je formalno sve uređeno. Jesu li tu terenski izvidi – jesu. Jesu li tu izvješća voditeljice mjere – jesu. Je li sve urudžbirano po protokolu – jeste. Jeli nalaz i mišljenje psihologa, je li timska sinteza, jesu li svi mogući i nemogući zahtjevi prema ustanovama, udomiteljskim obiteljima koji su nam stigli kao negativni odgovori i prije nego što smo uspjeli naći smještaj, je li to sve postoji u spisu, je li u žutoj košuljici s lijeve strane svaki rad propisno naveden, jesu li na dokumentu UR broj i klasa napisanim velikim ili malim slovom. Znači sve je po PS-u, što bi se reklo, ali djeca su u obitelji, djeca nisu izdvojena", dodaje Kanđera.
Samo u ovoj godini njezin je centar, jedan od 11 zagrebačkih, imao 10 žurnih izdvajanja. Što znači barem dvostruko više djece jer su često to mnogobrojne obitelji. No, da bi ih izuzeli, moraju znati gdje će ih smjestiti. Intencija je i naputak da se što više smještaju u obitelji, ne u ustanove.
"Postoji registar udomitelja, ali što nam to vrijedi kad se on - kako bi to lijepo hrvatski rekli ne update-a. Ako se on ne ažurira. Nego vi morate, kao stručni radnik centra za socijalnu skrb, okrenuti možda 50 brojeva telefonskih, ja zaista ne pretjerujem, da biste saznali ima li u nekoj obitelji udomiteljskoj mjesta. Ovako se događa to da mi, ako i znamo za neku obitelj koja je na našem području i trenutno ima jedno slobodno mjesto, mi otprilike šutimo i ne kažemo nikome da to mjesto postoji. Jer ga čuvamo sebi. Jer ćemo možda mi za dva mjeseca ili 12 dana imati žurno izdvajanje i treba nam to mjesto. Tako nažalost funkcioniraju mnogi centri za socijalnu skrb", tvrdi.
"Sve manje ljudi je zapravo zainteresirano za udomiteljstvo što je zapravo žalosno, a s druge strane i opravdano jer sustav zapravo zanemaruje godinama udomiteljstvo odnosno i ono mala što su napravili su zapravo jako mali pomaci", dodaje Marina Novaković Matanić iz Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece.
Marina je u udomiteljstvu gotovo 20 godina. Prvo su se time bavili njezini roditelji, dok je ona još išla u školu, a danas i sama zbrinjava djecu sustava. Prošlo ih je 12-ero kroz njihovu obitelj.
"Neki će reći da vi za to dobivate novac i da je to jedan lagodan život? Pa ja se uvijek nasmijem na tu konstataciju zato što je moja naknada udomiteljska 850 kn. Ja se u svakom trenutku te naknade mogu odreći. Mi imamo veliku odgovornost prema toj djeci, 365 dana, 24 sata", kaže Marina Novaković Matanić.
Većina udomitelja reći će da je to poziv, a ne posao. Ali, sve više ih odustaje, a novih nema. Jer uglavnom je to rad s djecom iz disfunkcionalnih obitelji koje traže specifičnu skrb. A država, kaže, nema sluha.
"Vidjeli ste koliko je godina trebalo da se udomitelji izbore za staž. Ja osobno imam dvoje djece i radim. Da imam jedno troje, četvoro djece teško bih ja mogla raditi svoj posao. S druge strane, nisu im osigurali nikakvu plaću da kad primi tu naknadu da barem osjete kao da je zapošljavanje pravo. Niti mogu dignuti kredit, niti bilo kakve uvjete kao neki drugi zaposlenik ne mogu ostvariti. To je manjkavost sustava", dodaje.
Sustavu su oni urudžbeni broj i klasa
Nakon tragičnog slučaja malene Nikol krenula je izrada novog Zakona o udomiteljstvu. Znamo da će to potrajati. Valerija kaže – kod njih se nikakav pomak ne vidi. I dalje oni koji provode mjere rade to za 400 kuna na mjesec. Ili 800, ako obitelj posjećuju ne jednom nego dva puta na tjedan. Bolje bi zaradili, kaže, da na crno glačaju rublje.
"Često su te mjere gašenje požara kablićem vode tek toliko da imamo osjećaj da držimo stvari nekako barem na neki način pod kontrolom. Ako je normativ vani, u Europi, u Europskoj uniji sa zemljama s kojima se uspoređujemo, u Odjelu za djecu i obitelj, ako je normativ socijalnom radniku 30 obitelji godišnje, a ja vam, uvjeravam vas, potpisujem, da svaka od mojih socijalnih radnica, a ja trenutno radim sa četiri, ima između 180 i 200 obitelji godišnje", kaže Valerija Kanđera.
"Dragi tata, jako te volim, puno pusa i želim da ti bude dobro u poslu i da imaš dobru plaću. Volim te tata, puno pusa, voli te tvoj ..... i volim te do kraja života i želim da idem zauvijek kući", čita mama pismo...
Njezin je sin dijete sustava. I sama je tako odrasla. Ni ona ni on nisu krivi za okolnosti u kojima su rođeni. Ali, sustavu su oni urudžbeni broj i klasa jer je to, očito, jedino važno. Pojedincima koji u tom sustavu rade možda i nisu, ali tko ih pita. Odluke i zakoni ionako se donose iz udobnih fotelja, ne na terenu.
