"Nisam više ista, ne smijem se više, više nisam ista kao prije, ne mogu se više smijati..."
Tada, prije pet godina bila je na početku. Tek je bila izašla iz bolnice u kojoj je također provela pet godina. Bez obrazovanja, bez prihoda, bez prijatelja. Ukradene mladosti koje je provela iza zidova psihijatrijske bolnice Lopača.
"Prvi boravak sam odmah zavšrila u izolaciji, košulji, injekcije. Ja sam samo gledala što je ovo, imala sam osjećaj točno kao da sam u horor filmu", objašnjavala je 2009. godine Ana.
Danas, pet godina nakon izlaska s psihijatrije, Ana se i dalje nema čemu smijati.
"Ne mogu se smijati, puno stvari se promijenilo i ja sam promijenjena. Nažalost, nisam ista kao prije, tako da velike rane su ostale i jedino s nekakvih realnim gledanjem mogu sebe gurati dalje", kaže Ana.
Kada su doznali da im je kći lezbijka, roditelji nisu imali milosti. Sa 16 godina prisilno su je smjestili u Lopaču. Očeve riječi još su duboko usječene u Anino srce.
"Njegova rečenica je bila - voliš cure Anca, tako me zvao i govori, to je bolesno i nastrano, toga u ovoj kući neće biti. Neće mi nikada biti jasne te stvari", otkriva.
Kao ni ponašanje liječnika u psihijatrijskoj bolnici. Pet su je godina držali zatvorenu u ustanovi pod izlikom raznih dijagnoza poput ovisnosti o alkoholu i heroinu.
"Samo što je bilo jako interesantno da se nisu nikad te dijagnoze spominjale nego samo na psihoterapijima odnosno na grupama gde smo bili svi pacijenti. Samo se spominjala moja seksualna orijentacija i moja mišljenja da li je to normalno i da li razmišljam o djeci", govori Ana.
Anin slučaj podignuo je na noge cijelu Hrvatsku - kad se doznalo da su terpijske metode bile vezivanja, višetjedne izolacije, zatvaranja.
Ravnateljica bolnice je dobila otkaz. Ana je od tada na sudu. Tuži je za sve što je ondje proživjela. Ali umorna je i od tih uludo potrošenih birokratskih godina.
Zatvorila je priču s roditeljima. S ocem ne kontaktira, tek se ponekad čuje s majkom i jednom sestrom.
"Ono što sam ja uspjela s vremenom kod sebe napraviti je to da sam uspjela maknuti ljutnju i mržnju. Ja nisam osoba koja želi nekome loše, to nije moja osobina, tako da im želim sve najbolje i iskreno bila bih najsretnija kad bih znala da se mogu oni najiskrenije nasmijati. A oprostiti ne mogu", priznaje.
Rane su preduboke. Teško je ići naprijed sa spoznajom da su te iznevjerili najbliži.
"Vrijeme ne liječi rane, vrijeme je samo kod mene napravilo to da mi je dalo prostor u kojem sam jedino uspjela s realnim gledanjem prihvatiti svoju prošlost i nekako se naučiti nositi s time", kaže Ana.
Trenutno ju zaokuplja traženje posla, ali ima i puno veće planove.
"Prvo bih htjela osjetiti mir, drugo ono što imam želje i ono što neću odustati od toga to je moje daljnje školovanje. Htjela bih studirati psihologiju, vjerujem da bih bila dobra u tome, htjela bih pomagati ljudima, voljela bih se baviti sa životinjama, jer su predivna bića", kaže mlada Riječanka.
Baš kao i Ana koja još treba vratiti vjeru u ljude i društvo koje joj je oduzelo mladost. Samo zato što je rođena drukčija.
