Predlažu da se o radnim pravima brine putem jedinstvenog zakona i da se odbace dijelovi zakona koji direktno smanjuju i krše osnovna radnička prava – na zasluženi dnevni i godišnji odmor, sigurnost na radnom mjestu, plaću, pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na sindikalno organiziranje, zaštitu od prisilnih oblika rada itd.
Izabrale su zato šest, po njima, najopasnijih stvari koje nam donose nove izmjene Zakona o radu i Zakona o mirovinskom osiguranju te ponudile rješenja, što prenosimo u cijelosti.
1. Ugovori na određeno
Rad na određeno treba biti jasno reguliran i kontroliran posredstvom efikasnih inspekcija te adekvatno kažnjen ukoliko ga poslodavac zloupotrebljava. Ovaj tip rada, koji je posljednjih godina postao pravilo, novim legislativama čini radna mjesta nesigurnima, cijenu rada nižom te produbljuje rodnu diskriminaciju na tržištu rada. Njime se umanjuje mogućnost sindikalnog organiziranja i djelovanja te je, zbog nesigurne prirode rada na određeno, radnicama i radnicima otežano planiranje obitelji, ugovaranje kredita i slično. Stoga, zahtijevamo da ugovor o radu na određeno automatizmom, nakon dvije godine prelazi u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se ograniči broj ugovora na određeno vrijeme i po osobi te da se propišu maksimalne kvote radnika/ca zaposlenih na određeno vrijeme unutar jednog poduzeća (deset posto za rad na određeno i agencijski rad), pojačaju inspekcije rada i njihovi mandati, da se trudnicama zabrani istek ugovora na određeno, kao i ženama tijekom rodiljnog/roditeljskog dopusta, uključujući i istek godine dana po povratku s takvog dopusta.
2. Outsourcing
Jedan od nesigurnih oblika rada je i outsourcing (prijenos ugovora o radu). Zahtijevamo da se jasno definira u kojim se slučajevima outsourcing smatra opravdanim, s tim da se ograniči u djelatnostima od javnog interesa, te zajamči zadržavanje prenesenih prava radnika i radnica kolektivnim ugovorima. Takve poslove najčešće obavljaju žene koje mahom imaju niže nadnice te rade u nesigurnim uvjetima.
3. Agencijski rad
Agencijski rad dodatno osnažuje nesigurne oblike rada jer privremeno zapošljavanje nije zakonom pojmovno određeno ili ograničeno na izvanredne slučajeve povećanog opsega rada, određene sezonske poslove, slučajeve zamjene privremeno odsutnog radnika/ice, čime je otvoren prostor za privremeno zapošljavanje na uobičajenim redovnim radnim mjestima. Zakonodavac, također, nije predvidio nikakve mehanizme zaštite radnika/ica zaposlenih preko agencija pa su zlouporabe, ucjene i kršenja radničkih prava uglavnom pravilo. Slične posljedice mogu uslijediti i iz drugih oblika povremenog i privremenog rada, poput vaučer-rada.
4. Prekovremeni rad
Izmjenama ZOR-a fleksibilizira se i radno vrijeme – pod krinkom preraspodjele radnog vremena na mala se vrata uvodi prekovremeni rad koji nije adekvatno plaćen, a kroz primjer sezonskog rada legalizira se i prekovremeni rad od 60 sati tjedno. Zahtijevamo da se zakonom utvrdi maksimalni četrdesetosatni radni tjedan, a da se prekovremeni rad ograniči na osam sati tjedno, uz poštovanje radnog dana od 0 do 24 sata.
5. Uznemiravanje je ponovno neriješeno
Zakon o radu mora konkretno definirati što spada pod diskriminaciju i uznemiravanje na radnom mjestu i pripisati adekvatnu kaznu počiniteljima. Za poslodavca bi se ovaj prekršaj trebao klasificirati kao najteža vrsta prekršaja pa bi se zato i sankcije trebale pooštriti.
6. U mirovinu sa 67!?
Smatramo da je potpuno neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje na 67 godina, pogotovo kada uzmemo u obzir da veliki broj žena radi prihvaćanja nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno, ali i zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom, ne može ispuniti nerealne uvjete za punu mirovinu. Stoga, zahtijevamo uvođenje creditinga, odnosno jasnih zakonskih mjera koje služe kao kompenzacijski mehanizam u izračunu mirovine za one ljude koji su dio vremena proveli baveći se neplaćenim njegovateljskim radom (skrb za djecu, invalide, starije itd.). Odlučujemo se založiti i za odvojene zakone o javnom mirovinskom osiguranju međugeneracijske solidarnosti kao temelju mirovinskog sustava te drugih dodatnih oblika mirovinske štednje i osiguranja.
Zbog sve većeg broja umirovljenika i umirovljenica koji žive ispod ruba siromaštva, zahtijevamo uvođenje socijalne naknade za osobe starije od 65 godina koje nemaju mirovinu ili druge prihode potrebne za preživljavanje.
Ženska fronta za radna i socijalna prava osnovana je 18. rujna 2013. na poziv ženskih sindikalnih grupa ženskim organizacijama i udrugama za zaštitu ljudskih prava, kako bi se razmotrilo stanje radnih i socijalnih prava žena u kontekstu nedavnih i predstojećih promjena radnog, mirovinskog, socijalnog i inog zakonodavstva. Fronta okuplja brojne udruge koje su odlučile javno reagirati na negativne tendencije neoliberalizacije društva, osiromašenje, diskriminaciju i ugrožavanje smjera društvenog razvoja: Autonomna ženska kuća Zagreb, BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), Centar za ženske studije, CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje, istraživanje), Inicijativa za rad spremne, Kontra, Koordinacija žena HURS-a, Odbor žena NHS-a, Roda (Roditelji u akciji), ROSA (Centar za žene žrtve rata), Sindikat trgovine Hrvatske, Sindikat umirovljenika Hrvatske, Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, Ženska mreža Hrvatske (30 ženskih grupa), Ženska sekcija SSSH.
Fronta najavljuje kako će aktivno pratiti procese vezane za redefiniranje radnog i socijalnog zakonodavstva, te organizirati niz akcija kako bi javnost pobliže upoznala s negativnim tendencijama ovih reformi i specifičnostima koje prvenstveno utječu na žensko radništvo i mlade.
