Place je prijedlog zakona podnio na poticaj studentice Lydie Tollemar, koja je u radnji na temu 'Programirana dotrajalost, produkt potrošačkog društva' zaključila da je sve proizvedeno napravljeno tako da bi se brzo pokvarilo.
To potvrđuju i serviseri, koji kažu da su im elektronički uređaji noćna mora. Ne možeš uzeti dio od 10 ili 20 kuna, nego moraš uzeti cijeli sklop. Tipičan primjer je gumena traka koja se na nekim hladnjacima nekad šarafila, a sada se lijepi. Moraš promijeniti cijela vrata hladnjaku. Serviseri nerado govore o tome jer se ne žele zamjeriti tvrtkama čije proizvode servisiraju.
'Namjerno oslabe funkcionalni dio aparata i primoraju te da kupiš novi'
Šibenski obrtnik Ivan S. za Slobodnu Dalmaciju kaže da bi o tome mogao napisati roman. "Kod usisavača su najslabija točka mikroprekidači koji praktično koštaju nekoliko kuna, ali se ne mogu zamijeniti jer su zaliveni u plastiku. Kad odu, moraš baciti usisavač. Slično je i s ležajevima. Nekim su perilicama rublja ranije bubnjevi bili od inoksa, a sada je tu plastika u koju su zaliveni ležajevi i kad oni odu, stroj je spreman za otpad. Ništa bolja situacija nije ni kod alata. Recimo, najslabija karika bušilica su zupčanici koji su od nekvalitetnog materijala. Kad odu, moraš je baciti u smeće. Moje je iskustvo da proizvođači namjerno oslabe funkcionalni dio aparata tako da te primoraju da kupiš novi", kaže Ivan.
Kupiš cipele, nakon 10 godina ih možeš odnijeti na popravak
Slična je priča i s televizorom, požalila se jedna Šibenčanka. "Televizor ugledne tvrtke koji me koštao 4.800 kuna pokvario se samo nekoliko dana nakon isteka jamstvenog roka. Pokazalo se da je otišao trafo. Da bi ga popravio, serviser je morao promijeniti čitav sklop, što je koštalo 2.200 kuna, a cijena takvog novog televizora u trenutku popravka bila je 2.800 kuna. Nije bilo teško zaključiti da mi je bolje kupiti novi televizor i barem imati novi jamstveni rok nego popraviti stari", ispričala je žena.
Za Zemlju čiji su resursi ograničeni, posljedice ovakve prakse su katastrofalne jer trošimo sve više sirovina, a proizvodimo sve više otpada. Da se možemo i moramo okrenuti prema proizvodima koji će trajati desetljećima, pokazuje primjerice tvornica cipela u Donjoj Austriji, u koju nakon pet ili 10 godina njihove cipele možete donijeti na popravak ili održavanje.
