Velibor Mačkić s katedre Ekonomske teorije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u svijetlu sve bliže recesije koja se iz Njemačke i Italije već počela prelijevati i na hrvatsko gospodarstvo, u velikom intervjuu za Novi List pojasnio je imamo li uopće šanse ovoga puta zadržati glavu iznad vode.
Prvi test za Vladu, smatra, bit će povećanje koje traže radnici u zdravstvu i obrazovanju.
"Sindikati su interesna skupina i brinu se za svoje članove, pa kad primijete da su druge skupine u društvu dobile novac, primjerice ratni veterani, onda će i oni svoje zahtjeve tempirati vodeći računa o izbornom ciklusu. Tri su potencijalna načina kako Vlada može pozitivno odgovoriti na to. Jedan je podizanje poreza, što sigurno neće učiniti, drugi je restrukturiranje na rashodovnoj strani, u kojem se nekom drugom nešto uskrati. Često su to oni izdaci koji se neće odmah vidjeti, poput kapitalnih, jer u izbornoj godini biračima žele ostaviti dojam da bolje žive povećavajući tekuće izdatke, što je empirijski potvrđeno u slučaju Hrvatske u istraživanju koje sam proveo 2014. Treća je opcija zaduživanje", ocijenio je.
Rentijerima odgovara neefikasna država
To za sobom povlači i pitanje općeg funkcioniranja države, omogućuje li ona zaista ekonomsku sigurnost svojim građanima, nudi li priliku za vertikalnu socijalnu mobilost, ili je tek parazit koji uzima teško zarađeni novac.
"U Zagrebu vi zaista trebate državu, ali je u Cavtatu ne trebate. Što će vam država ako ste rentijer. Hrvatska ekonomija je rentijerska i kvazirentijerska i dok je kvazirentijeru država, idealno neefikasna, potrebna, jer mu omogućava posao temeljem političkih veza i poznanstava, rentijer državu ne treba. Za njega država krade novac i hrani tzv. uhljebe. Rentijer zagovara minimalnu državu koja ga treba pustiti na miru kako bi sam zaradio novac. Njemu ne treba javno financirano obrazovanje i zdravstvo, koje se financira iz njegovih poreznih davanja.
On će se sam pobrinuti za sebe. Ali većina hrvatskih građana nisu rentijeri i njima socijalna država zaista povećava raspoloživi dohodak i kvalitetu života", pojašnjava Mačkić dodajući kako su rastući zahtjevi za dobivanjem bruto plaće zapravo više odraz neefikasne države.
"Posljednja istraživanja koja su se radila 2016. godine sugeriraju da većina zaista želi socijalnu državu, te da su školstvo i zdravstvo među trima institucijama u koje ljudi imaju najviše povjerenja. Hrvatski građani nisu zadovoljni funkcioniranjem tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj, odnosno oni priželjkuju razvijene mreže socijalne sigurnosti. Većina ljudi bira pravednije ishode i veću sigurnost. Ono oko čega se možemo sporiti je u kojem dijelu ćemo trošak financiranja obrazovnih i znanstvenih usluga prebaciti na pojedinca, ali priča oko isplate bruto plaće na ruke funkcionira jedino ako ste mladi, zdravi i imate posao", ističe.
Potpuno pogrešan porezni model koji nas ostavlja na milost i nemilost
Pritom, kaže da građani ionako plaćaju državu da to ni ne znaju. A to bi nastavili čak i kada bi im se plaća oslobodila poreznih davanja.
"Štoviše, neproporcionalno svojoj ekonomskoj snazi to najviše rade oni najslabiji među nama, jer je glavnina naših poreznih prihoda rezultat PDV-a koji relativno više uzima od njih za razliku od bogatijih članova našeg društva“, obrazlaže svoj stav.
Takav potrošno orijentirani porezni sustav dodatan je problem jer nas ostavlja na milost i nemilost krizi.
"U ovom trenutku sljedeća recesija automatski podrazumijeva pad potrošnje i prihoda od PDV-a, uz istodobno povećanje rashoda za socijalne usluge, odnosno povećanje proračunskog deficita. Karte su podijeljene, oni koji sjede za stolom nemaju poticaj da se nešto promijeni. Znači poticaj za promjene može biti samo eksterni. Samo nas sljedeća kriza može potaknuti na promjene i to je najveća tragedija Hrvatske", upozorava.
Pokušalo se s promjenama, ali onda su došli izbori
Prošla, prilično mučna recesija bila je prilika da se nešto promijeni, no ona je propuštena.
"Milanovićeva vlada je nastojala promijeniti strukturu ekonomije, u početku je pokušavala potaknuti ekonomiju privatnim investicijama, pa je uslijedila faza u kojoj se to pokušavalo državnom potrošnjom, ali ulaskom u EU i proceduru prekomjernog deficita to je zaustavljeno. U 2014. godini su nastupile promjene u strukturi ekonomije: prvi put, nakon 1993. i 1994., bilježimo pozitivan doprinos neto izvoza BDP-u. Inozemna potražnja, koju oduvijek zazivamo, nastupa. Ali kako to nije moglo generirati rast BDP-a, već 2015. godine, koja je izborna, parametarskim izmjenama u sustavu poreza na dohodak ministar Lalovac povećava osobnu potrošnju što osigurava i rast BDP-a. Dolazi Oreškovićeva, pa Plenkovićeva vlada i rade istu stvar, te od 2017. u potpunosti poništavamo doprinos inozemne potražnje i ponovno se vraćamo na domaću potražnju kao motor rasta BDP-a", elaborira.
No fundamentalni problem Hrvatske je u njenom temeljnom resursu – turizmu. Zbog prihoda od turizma država i građani mogu nekako krpati s krajem i održavati satus quo, umjesto da se uhvate u koštac s toliko nužnim reformama.
"(Da nema turizma) nadam se i vjerujem da bi Hrvatska bila među pobjednicima tranzicije. Ne bismo mogli nastaviti ovim pogrešnim putem, nešto bi se u tom slučaju sigurno dogodilo što bi nas razdrmalo i potaknulo na reforme i promjene. Turizam je apsolutno prokletstvo resursa. Da nema turizma morali bismo se drukčije ponašati. Ljudima se jednostavno ne isplati ulagati u znanje. Zašto biste vi ulagali u znanje i završili, primjerice, veterinu ili strojarstvo nakon minimalno pet godina studija, zaposlili se i plaćali ogromne iznose poreza na dohodak, kad možete ostati u Primorju, Istri ili Dalmaciji i iznajmljivati apartmane i plaćati za njih samo paušal", zaključuje.
