Niz slučajeva zapljene robe na splitskoj carini koji je ovih dana izašao u svjetlo javnosti, samo je još jedan grandiozan dokaz da hrvatske državne službe uglavnom žive od toga i za to da građanima, u čiju korist bi trebale raditi, samo zagorčaju i otežaju život. Slobodna Dalmacija objavila je priču kako Carinska uprava u Splitu zaustavlja robu naručenu preko interneta za koju se sumnja da je krivotvorena i onda ostavlja kupcima mogućnost da ili dokažu da se radi o originalu ili pristanu na uništenje robe. Većina njih se odlučuje na uništenje te robe. Eh, da! Ima još. Uvoz krivotvorene robe NIJE carinski prekršaj, a Carinska uprava NE dokazuje je li do kršenja prava zaista i došlo.
Da privremeno rezimiramo. Prvo naručite nešto preko interneta i to platite. Onda vam Carina za nešto što nije carinski prekršaj niti je Carina zadužena za dokazivanje je li do prekršaja došlo, uništi to što ste platili. Naravno, nitko vam ne vrati novac. Ako ste se upitali "pa, dobro, tko je tu lud, a tko glup?" i poželjeli pogledati u smjeru Carine odgovor je, nažalost, da ste i ludi i glupi jedino vi. Jer, em su vas prevarili i uzeli vam novce, em vaša država ne radi ništa da bi vam pomogla osim da vam doda soli na ranu.
Kako, kvragu?
Prema priči koju donosi Slobodna, najčešće se u ovakvim slučajevima radi o odjeći i obući poznatih svjetskih marki, poput Conversea, Adidasa, Armanija, Tommyja Hilfigera, Lacostea, Nikea, Louisa Vuittona... U Carini sumnju u to da se radi o originalima temelje na cijeni proizvoda "koja je niža od uobičajene prodajne cijene", lošoj kvaliteti izrade ili porijeklu proizvoda. Barem tako kaže glasnogovornik Carinske uprave Mario Demirović. Da biste od Carine dobili svoje hlače ili cipele morate dokazati da se radi o originalu. Ovdje se postavlja jedno jedino pitanje – kako, kvragu?
Kako ja, kao običan kupac koji je naručio nešto preko interneta, mogu dokazati da se radi o originalu neke robne marke osim ako nisam svojim očima pažljivo i neposredno pratio svoj par cipela od samog početka (branje kaučukovca za izradu gume za potplat cipele; klanje životinje od čije će kože biti napravljena sara) kroz cijeli proces proizvodnje i distribucije do njihovog dolaska u splitsku carinarnicu?
Koja je cijena sumnjivija? Previsoka ili preniska?
Kažu u Carinskoj upravi da je niska cijena jedan od indikatora da se radi o falsifikatu. Hm, znaju li u toj istoj Carini da se identični, navodno originalni, model tenisica Adidas kod nas prodaje za 750 kuna, dok u SAD-u, u trgovini iz koje ih možete naručiti internetom, stoje šezdesetak dolara? Dakle, upola manje. Je li ta upola niža cijena od one koja je kod nas razlog za sumnju u falsifikat? I koji se tu kriteriji primjenjuju? Ako ja iz SAD-a naručim majicu koja stoji pet dolara (cca. 30 kuna), a kod nas se ona prodaje za, recimo, dvjestotinjak kuna, jesam li ja zaslužio biti kažnjen samo zato jer sam htio proći jeftinije? Koja je točno cijena sumnjiva? Moli se Carinska uprava da objavi te svoje kriterije pa da znamo po kojoj smo cijeni pošteni kupci, a na kojoj granici postajemo kriminalci. Čisto da se uvedu pravila igre.
Dalje, znaju li da postoje ogromni trgovački lanci koji svoje poslovanje temelje baš na jeftinim originalima. Radi se o robi koja je, kako se to voli reći, "prošlosezonska". I, opet navodno original, Tommy Hilfiger kravatu, primjerice, možete kupiti za dvadesetak kuna. Ti trgovački lanci već desetljećima legalno posluju i nitko ih ne proziva zato jer originalna roba kod njih ima nisku cijenu. Dapače, vrlo nisku. Ukratko, postoji sasvim dovoljno primjera da niska cijena uopće ne mora biti znak da se radi o falsifikatu. Možda se samo radi o lanjskoj robi.
Jeste čuli za e-Bay?
U carini očito ne znaju i to da se originalna roba može prodati i već korištena. Postoji jedan simpatičan mali site, e-Bay se zove, ako slučajno u splitskoj carini nisu čuli za njega, na kojem možete kupiti sve. Pa tako i originalnu robu po vrlo niskoj cijeni. Jer je korištena. To je nešto, dragi carinici, kao posrednici koje smo nekad imali. Imate nešto što vam više ne treba pa to želite prodati. Samo sad više ne morate taj stari televizor nositi po gradu, nego ga možete naručiti od doma.
I što se događa ako netko preko interneta prodaje falsifikat, ali po samo 10 posto nižoj cijeni od originala? Znači li to da će to proći provjeru splitske carine? Ako je tako onda falsifikatorima poručujemo – ne dajte jeftino svoju robu! A zaposlenicima splitske carine javljam da imam za njih par zlatnih Rolexa. Originali, 100%. Cijena? Već poslovična "prava sitnica".
Vrhunski stručnjaci u Carini
Drugi kriterij po kojem Carina sumnja u to radi li se o originalu jest, tako navodi glasnogovornik Demirović, loša kvaliteta izrade. Može li Carina objasniti kako to oni točno procjenjuju kvalitetu proizvoda. Koji su kriteriji i postupci? Državni inspektorat u Hrvatskoj, između ostalog, zadužen i za provjeru sigurnosti proizvoda, provodi detaljna ispitivanja, materijala, kakvoće, izrade, postojanosti boja, čvrstoće izrade. Imaju laboratorije, testove i stručnjake. Svakako ne primjenjuje odokativnu metodu koja je, izgleda, jedino sredstvo u Carini. Ili i u Carini rade vrhunski stručnjaci za robnu kvalitetu, a da mi to ne znamo?
I kako uopće u Carini očekuju da netko od nas dokaže da se radi o kvalitetnoj izradi? Znam li ja išta o tome kako se izrađuje cipela ili tenisica? I koja je točno razlika između kvalitetne i nekvalitetne izrade, a da se to vidi na prvi pogled. Da to znam vjerojatno bih radio u tvornici cipela i dobivao ih besplatno. A ne bi ih naručivao preko interneta. Jedino mjerilo kvalitete koje ja obično primjenjujem je upotreba. Hoće li mi se neke tenisice raspasti nakon tri mjeseca ili tri godine nošenja.
Sve se proizvodi u Kini
No, Carina kaže da postoji i treći kriterij za procjenu je li nešto falsifikat – porijeklo proizvoda. Pretpostavljamo da se carinici politički korektno osvrću na proizvode koji dolaze iz istočne i jugoistočne Azije, dakle, Kina, Indonezija, Tajland i slične nama još uvijek egzotične države. Ima samo jedan mali problem. SVA roba danas dolazi iz istočne i jugoistočne Azije. Tenisice Nike, kupite li ih u dućanu na Marmontovoj, preko interneta iz SAD-a ili preko interneta iz Kine, svaki put porijeklom dolaze iz, jelte, Kine. Kako onda porijeklo može biti kriterij za to radi li se o krivotvorenoj robi ili ne?
No, u Carinskoj upravi konačno objašnjavaju i koji je stvarni razlog zašto oni zadržavaju robu. Tamo kažu da o činjenici zadržavanja robe obavještavaju naručitelja robe i zastupnika određenog brenda u Hrvatskoj (kojima se onda prepušta da u sudskom sporu ili međusobnim sporazumom riješe problem). Radi se mahom o odvjetničkim društvima. U stvarnosti se dešava to da je neki proizvođač, recimo Adidas, nezadovoljan time što se jeftino prodaje roba pod njihovom robnom markom. Onda oni angažiraju neko odvjetničko društvo u nekoj banana republici u kojoj se to dešava (čitaj: Hrvatska), a to odvjetničko društvo onda cimne Carinu, koja iz tko zna kojih pobuda posluša to odvjetničko društvo, mada sama priznaje da nit zna radi li se uopće o prekršaju nit bi ga ona, ako se i radi, trebala sankcionirati. Ali važno da najebu građani.
Kako sam ja kriv ako me netko prevario?
Za kraj još ostaje da napišemo kako bi se takvi slučajevi tretirali u državama u kojima državni organi stvarno brinu za svoje sugrađane. Problem prodaje krivotvorene robe, ako kupac nije svjestan da se radi o krivotvorenoj robi, mora se rješavati na strani prodavača. Ako ja kupim plavu vrećicu s koje mi se smije kuhar i na kojoj piše Vegeta, a unutra je crvena paprika, jesam li ja kriv za to što me netko prevario? Ili svoju zadovoljštinu (kroz državne institucije) moram tražiti od prodavača koji će onda ili priznati vlastitu prijevaru ili tražiti onoga koji je prevario njega.
Tako bi trebalo postupati i u ovakvim slučajevima. Građani koji su na internetu našli jeftiniju robu ne moraju i ne mogu znati radi li se o originalu ili ne. Ako proizvođači originala s time imaju problema, oni bi se trebali obraćati onima koji tu robu prodaju, a ne uz pomoć državnih organa skakati po leđima onih koji su tu najmanje krivi. Dakle, dragi odvjetnici i distributeri, imate li problema s time da netko od nas iz Kine naručuje i kupuje ono što vi tvrdite da je krivotvorena roba, onda se obratite kineskom veleposlanstvu u Zagrebu. Pokupite podatke od Carine i javite Kinezima da netko tamo kod njih krši međunarodne propise o intelektualnom vlasništvu. Smatrate li da na taj način ne možete riješiti problem, onda se javite središnjici u Njemačku ili Francusku. Pa njima kažite da taj i taj iz Kine (podatke ste dobili iz hrvatske Carine, sjećate se?) prodaje falsifikate i nek' oni potegnu to pitanje u svojim odnosima s Kinom. Nezadovoljni ste i time? I Kina, i Tajland, i Indonezija, i Malezija, i Hrvatska su članovi Svjetske trgovinske organizacije. Potegnite to pitanje preko WTO-a. Ali nemojte jebati u glavu obične građane koji su samo htjeli nešto platiti 100 ili 200 kuna manje.
