U reportaži političkog magazina Monitor njemačke postaje ARD emitiranoj ovog tjedna (13. kolovoza) novinari su posjetili jednu tržnicu u Bukureštu. Štandovi su prepuni svježeg voća i povrća, prvoklasna rajčica se prodaje za tek (preračunato) 5 kuna za kilu, ali kupaca jedva da ima.
Štoviše, mnogi štandovi su prazni jer su seljaci prestali dolaziti. Ne isplati se. Nedaleko je trgovački centar i tamo je još jeftinije. Nitko ne pita odakle je to voće i povrće i kakvog je okusa. "Prokleti Lidl", prenosi Deutsche Welle riječi jedne prodavačice.
Discounteri osvojili zemlju
U Rumunjsku je stiglo čitavo mnoštvo discountera, ali Lidl i Kaufland njemačkog Schwarz Dienstleistung KG je uspio "osvojiti" tu zemlju. Diljem zemlje je otvoreno 186 trgovina i što je pravi skandal, upozoravaju njemački novinari, to je ostvario i uz kredit International Finance CorporationIFC, zapravo financijskog servisa Svjetske banke za pomoć u razvoju.
Sve u svemu, njemački trgovački koncern je dobio kredit od ukupno 393 milijuna dolara za proširenje svog poslovanja u Hrvatskoj, Srbiji, Poljskoj, Bugarskoj i naravno Rumunjskoj. Samo za Rumunjsku je dobio 67 milijuna američkih dolara. Komercijalni uvjeti tog kredita nisu osobito povoljni, osobito ne u ovo doba izuzetno niskih kamata.
Otvara sva vrata
Ali je izuzetno važno nekoj tvrtki dobiti kredit IFC-a iz drugog razloga: to je jamstvo privatnim ulagačima da su taj projekt provjerili stručnjaci Svjetske banke i odobrili njegovo provođenje. A tko će od državnih službenika zemlje za koju je odobren taj kredit posumnjati u učinkovitost Svjetske banke i njene sestrinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda? Zato im je bolje izdati sve potrebne dozvole što prije i ne postavljati suvišna pitanja.
Po statutima IFC-a, izdavanje kredita je zato izrijekom povezano i s uvjetima koje takav projekt mora ispunjavati. On mora nuditi proizvod kojeg će moći kupovati i siromašno stanovništvo, on mora povećati broj lokalnih proizvođača i kao treće; otvoriti nove putove distribucije za regionalne proizvođače hrane.
Jest jeftino, ali...
Kod prvog uvjeta, čini se da Lidl u Rumunjskoj doista nudi nešto i najsiromašnijima. Ali on to čini na način tipičan za koncern koji se u međuvremenu proširio po čitavoj Europi i postao jedan od najvećih discountera na čitavom svijetu. Tako se i u rumunjskom Lidlu nudi poriluk i salata - iz Poljske, šampinjoni iz Mađarske, a glavice luka s dalekog Novog Zelanda.
Svega toga naravno da ima u izobilju i kod rumunjskih proizvođača. Lidl tek šturim priopćenjem novinarima ARD-a priznaje kako 71% živežnih namirnica koje nudi na policama rumunjskih trgovina ne dolazi iz Rumunjske.
Što je s "poticanjem"?
Kod "poticaja proširenja broja lokalnih isporučitelja" je zato stanje postalo još gore. Novinari su posjetili Baleni, pedesetak kilometara od Bukurešta gdje je novcima Europske unije izgrađen veliki otkupni centar. Iz njega odlazi voće i povrće u mnoge velike diskonte koji su se raširili po Rumunjskoj, ali Damian Ene se žali se da je sve gore. IFC uz kredit traži da se lokalnim poljoprivrednicima i dugoročno ponudi nekakva perspektiva, ali od toga nema ni traga.
Gdje su "novi putovi"?
Svjetska banka traži i "nove putove distribucije za lokalne proizvođače hrane". Bibiana Stanciolou je teškom mukom stvorila vlastitu malu tvornicu tradicionalnog rumunjskog džema od šljiva. Njeni proizvodi su se dobro prodavali i bilo ih je na policama rumunjskih samoposluga sve dok joj nisu došli predstavnici Lidla. Tražili su od nje da proizvodi za njih, u većim količinama ali pod znatno lošijim uvjetima od onih u kojima radi kao samostalni proizvođač. No, odbila ih je.
Bibiana Stanciolou je tek teškom mukom stekla i europsku deklaraciju o svom proizvodu tako da je odbila tu ponudu. Lidl je u međuvremenu lansirao vlastiti sličan džem čak za trećinu jeftiniji od njenog. Naravno, sastojci nisu isti.
Tu još netko mora dati odgovor
Novinari njemačkog uglednog magazina Monitor zaključuju da zapravo postoje dva skandala. Prvi je to što Lidl čini poljoprivrednicima zemalja u kojima se počne širiti svojim filijalama, ali drugi je još veći: kako je tvrtka iz Neckarsulma uopće mogla dobiti taj kredit Svjetske banke?
U statutima IFC-a jasno piše da se krediti izdaju za projekte "malih i srednjih" poduzeća koji "ne mogu dobiti sredstava iz privatnih izvora". Vlasnik Lidla koncerna Schwarz Dienstleistung KG sa svojim nebrojenim filijalama teško se može ubrojiti u "malo i srednje poduzeće".
On već sljedeće godine želi ostvariti promet od upravo golemih 100 milijardi eura - i nipošto nije jasno kako je mogao objasniti Svjetskoj banci da "nema pristupa privatnom kapitalu", piše Deutsche Welle.
Zato se lako može dogoditi da će to još morati objasniti i članovi vijeća Svjetske banke i IFC-a. Tamo težina odluke ovisi o ulogu kojeg određena zemlja ima u kapitalu tako da su na prvom mjestu Sjedinjene Američke Države, slijedi Japan - i nakon toga je Njemačka ispred Francuske, Velike Britanije, Indije i Rusije.
