Stotine stanica za otkup zlata, koje zamjenjuju zatvorene obrte i propale dućane, stalni su podsjetnik na dubinu krize; već njihovo postojanje govori o tome koliko je masovna postala prodaja posljednjih materijalnih vrijednosti kojima raspolažu hrvatske obitelji. Gospodarskim terminima reći ćemo da je izvoz zlata iz Hrvatske sa 77 kilograma 2006. godine porastao na 1,37 tona u 2011. godini. Vrijednost mu se u šest godina povećala sa 1,1 milijun dolara na impozantna 54 milijuna dolara.
U Hrvatskoj za to vrijeme nije otkriveno nijedno nalazište zlata; rudnici su skriveni samo po obiteljskim škrinjama, u uspomenama nekoliko generacija, pošteđeno nije ni vjenčano prstenje. Upravo to, otkupljeno zlato, završava u izvozu. – Ovo što se događa, nije slučaj samo kod nas, toga ima i drugdje, u Americi postoji jako mnogo mjesta za otkup zlata. No, nažalost, kriza je tako duboka da se mnogi rješavaju svojih dragocjenosti pa je i otkupljivača sve više – kaže Ivan Ivin, predsjednik uprave Ilirike Investment, čiji fondovi, među ostalim, ulažu i u zlato. Cijena mu, kaže, nije loša čak ni za otkup lomljenog zlata, možda je čak i viša nego kad su zlatne predmete ili nakit građani kupovali, pa se može dogoditi i da su na dobitku. A dokad će se ta cijena držati visoko? – Dokle god kriza traje. Kad raspoloživa valuta nije najbolje rješenje, zlato se nameće kao najbolji izbor. I u istočnim zemljama potražnja je još jako velika, Kina još nije odabrala treću ili četvrtu valutu za čuvanje novca – objašnjava Ivin. No, premda i drugdje otkup cvjeta, u Hrvatskoj postoji drugi problem. – Prodano zlato nemoguće je ponuditi vlastitim građanima koji imaju mogućnosti kupiti ga – upozorava Sven Sambunjak, savjetnik za ulaganje u zlato i urednik portala srebrozlato.com. Kaže da smo jedina zemlja u kojoj se na zlato plaća porez na luksuz 30 posto, a s ostalim nametima cijena mu je 60 posto viša nego u EU. – Događa se dvostruki odljev kapitala; prvo otkupljivači izvoze zlato, a onda ga hrvatski građani kupuju izvan Hrvatske.
