Potpuno je nevažno uz koju smo verziju Robina Hooda odrasli. Ali nema sumnje da smo upravo od njega naučili da zlobni poreznici tlače narod i gomilaju bogatstvo, a da se svako toliko pojavi neki šarmantni razbojnik koji će dio otimačine vratiti malome čovjeku. No, od tada naovamo uloge su se totalno pomiješale...
Današnji fiskalni gospodari igraju obje uloge, dok mi ostajemo zbunjeni. Čekaj malo... je l' ovaj za državnom kasom zlobni poreznik ili šarmantni razbojnik? Najčešće se žele prikazati kao šarmantni poreznici, a to je teško progutati.
Šerif i Robin stopljeni u jedno
Za sve je kriv Warren Buffet. Ovaj pripadnik elitne skupine najbogatijih proziva i napada američku vladu – jer ga premalo oporezuju. Za njim se zarolao cijeli pokret bogatih koji traže da ih se više udari po džepu. A poreznike ne treba zvati dvaput. Brže-bolje uhvatiše se izmjena zakonskih i poreznih propisa ne bi li više oduzeli bogatima i dali siromašnima. I sada u čudu gledamo šerifa Nottinghama i Robina Hooda stopljene u jednoj osobi.
Svugdje ista priča. Od Amerike do Hrvatske vlada fiskalni populizam i jeftina demagogija pod krinkom socijalne pravednosti. U suštini je njihov zadatak jednostavan – napuniti državnu kasu, a pri tome ne izgubiti podršku glasača. Ne kažem da (neki) nositelji poreznih promjena nemaju (neke) plemenite namjere, samo tvrdim da temeljni ciljevi nisu socijalna pravednost i redistribucija bogatstva, nego punjenje proračuna i zadržavanje vlasti.
Neka dobro zvuči
Iz toga proizlazi fiskalna farsa... Smanji jedan porez, povećaj drugi. Promjeni pragove, prilagodi razrede, uvedi novu stopu i sve lijepo zapakiraj u konferenciju za novinare, neka dobro zvuči. A činjenica je da porezni šamari dolaze sa svih strana: porez na dohodak, na dodanu vrijednost, na promet, na dobit, na motorna vozila, kuće za odmor, korištenje javnih površina, porez na tvrtku, pa prirez na porez, pa još jedan poseban porez na kavu i cigarete koje moraš zapaliti zbog poreznog pritiska.
Ni to nije dosta, pa još izdvajamo doprinose za zdravstvo, za više vrsta mirovina, za zapošljavanje, za šume, za gospodarsku komoru, a na koncu ipak sami moramo platiti cestarinu, vrtić, participaciju kod doktora, dodatno osiguranje, školske knjige za djecu i još malo za ceste u okviru tehničkog i cijene benzina. Ispada da najviše poreza odlazi na troškove obrade poreznih podataka.
Kako porez treba izgledati
Na kraju od Šervudske šume poreza ne vidimo stablo, a robinhudovski principi ostaju slovo na papiru nekog priopćenja za javnost. Možda se trebamo vratiti na sam početak, na temeljne postavke.
Porezna politika trebala bi se zasnivati na tri postulata: 1) Utvrditi točno što očekujemo od države i koliko košta najmanji mogući (čitaj: efikasni) državni aparat koji će to pružiti. 2) Ostvariti društvenu pravednost kroz socijalne transfere, tj. utjecati na raspodjelu prihoda i bogatstva. 3) Stimulirati održivi razvoj društva (ne samo gospodarstva).
Potom unutar tih okvira mogu biti ponuđene varijacije i kombinacije koje su pitanje politike i opredjeljenja. Neka oni nude rješenja, a mi ćemo glasati. Samo dajte nam, pliz, unaprijed pokažite matematiku, da znamo koliko će nas koja državna usluga koštati.
Zašto nema poreza na nasljedstvo?
A porezi trebaju biti strogo namjenski i prikupljeni po fer principu. Pa neka se npr. zemljišnoknjižni uredi financiraju isključivo iz poreza na promet nekretnina (tj. od korisnika tih usluga), a Ministarstvo turizma neka živi od PDV-a naplaćenog u turističkom sektoru. Samo tako možemo doći do realnih fer stopa s jedne strane i efikasnog državnog aparata s druge. Svaka državna usluga koja porezno bude preskupa u okviru tržišne ekonomije imat će tendenciju da bude ukinuta ili postane privatizirana.
Ako već plaćamo poseban doprinos za zdravstvo, stvarno ne vidim zašto bi netko s većom plaćom trebao plaćati više od nekoga s manjom. Zar će taj kad je bolestan gutati više antibiotika? S druge strane, ne kužim kako nasljedstvo može biti u potpunosti neoporezivo bez obzira na veličinu kad je to idealan teren za ostvarenje socijalnih transfera i korekcije neravnomjerne raspodjele bogatstva (koja ima tendenciju produbljivanja, pa je treba držati pod kontrolom, ali ne kažnjavati bogatstvo ili uspjeh).
Navikli smo...
Nije to neki bauk. Pa postoje korporacije koje zapošljavaju daleko veći broj ljudi od našeg državnog aparata i raspolažu daleko većim i kompleksnijim budžetom od našeg proračuna, pa su savršeno efikasno organizirane (i profitabilne). No, čini se da efikasnost i transparentnost nisu visoko na listi prioriteta Hrvatske d.d. ili bilo koje druge države što se toga tiče. Svaka vlast, svugdje u svijetu, voli čvrsto držati svoju kesu, puniti je kako god može, prazniti je kako god želi i određivati svoju politiku 'u hodu'.
U redu, neka bude. Navikli smo. Prelijevajte iz džepa u džep, uzimajte bogatima puno, a svima ostalima koliko možete. Samo nemojte pri tome glumiti Robina.
