Kako gledate na šopingmaniju koja zahvaća ljude pred Božić i kitite li i sami božićno drvce? Životni stilovi i navike teško se mijenjaju, posebno tradicijski i religijski običaji. Tako da je teško izbjeći i suvremene trendove tzv. šopingmaniju, koja je jedan od civilizacijskih trendova. Od sadržaja i poruka samih blagdana ne ostaje zapravo ništa. Kad sve prođe ostane pustoš u srcima, veća nego što je bila prije toga. To se događa godinama i iz tog ponavljanja iz šupljeg u prazno ništa nismo naučili.
Jeste li zadovoljni papom Ratzingerom i tko Vam je omiljeniji papa iz povijesti? Meni se dopadaju prvi pape, recimo sv. Petar, koji nije prihvaćao titule, posebna oslovljavanja i oblačenja, nego je bio brat s braćom u svoj jednostavnosti, kao i učitelj kojemu je povjerovao.
Crkvene titule su poganskog podrijetla, svojstvene Rimu, kao i samo oblačenje do neprepoznatljivosti – mitre, te kape sa zlatnim i srebrnim ornatima, biskupi sa zlatnim štapovima... Isus nam je dao primjer kako trebamo živjeti, a to nije to. A Ratzinger? Već sam vam odgovorio – zadovoljan sam jedino svetim Petrom. Ostao je skroman, bez titula, bio je brat s braćom, bez svečanih oblačenja. To je, dakle, bila prva Crkva. Sve kasnije je imitacija rimskih careva i jedan centralizam. Pitanje je koliko je to temeljeno na Bibliji. Nisam htio birati između Ratzingera i Ivana Pavla II., jer je to zapravo ista diplomatska politika Vatikana. Oni su puno međusobno surađivali, gotovo 20 godina mu je Ratzinger bio predsjednik glavne kongregacije. Ivan Pavao II. zakočio je provedbu Koncila i to mu se uzima za najveći propust. Nije djelovao u skladu koncilskih smjernica, nego je reforme bitne za suvremeni rad Crkve propustio učiniti. On je bio popularan kao medijska osoba, puno je putovao, ali nakon tih njegovih putovanja moglo se vidjeti da nije puno toga promijenio. Povodom njegove smrti za BBC sam rekao da mu zamjeram što nije pozvao Crkvu na skromnost i ukinuo titule u Crkvi, jer su one u suprotnosti s evanđeljem. Mi smo svi braća i sestre po Isusu, a titule su poganskog podrijetla, svojstvene Rimu, kao i samo oblačenje do neprepoznatljivosti – mitre, te kape sa zlatnim i srebrnim ornatima, biskupi sa zlatnim štapovima... Isus nam je dao primjer kako trebamo živjeti, a to nije to.
Kako komentirate 'povijesni preokret' pape Benedikta XVI. prema korištenju prezervativa, te kontroverze i nejasnoće koje je izazvao? Pogotovo da Vatikan i dalje tvrdi da to nije odobravanje uporabe kondoma. I ja sam mišljenja da se ne radi o 'povijesnom preokretu', kako sami kažete, nego o jednoj diplomatskoj izjavi koja se odnosi samo u nekim rizičnim slučajevima upotrebe sredstava za sprečavanje prenošenja bolesti ili začeća novog stvorenja, dok Crkva ostaje, odnosno Vatikan, kako kažemo, čvrsto uz svoje stavove.
S obzirom na njegovo nedavno dopuštenje za korištenje prezervativa u nekim situacijama, kako gledate na prošlogodišnju izjavu da 'kondomi samo povećavaju problem AIDS-a'? Ovo samo potvrđuje činjenicu da je i papa čovjek koji se s vremenom mijenja, pa kad se radi i o nekim moralnim problemima. Ni papa nema direktnu liniju s Duhom Svetim da mu svako jutro priopći što će i kako nešto reći. Na putu smo traženja, s vrlo problematičnim pomacima prema istinskijim odgovorima na teška pitanja današnjice.
Molim Vas da nam pojasnite što je točno Crimen solicitationis i na što taj crkveni naputak iz 1962. navodi biskupe? To je izraz koji smatram da se odnosi na pitanja moralnog tretiranja problema, poput samozadovoljavanja, bluda i pedofilije. To spada u zloporabu spolnosti raznih kategorija. Smatram da je intencija bila zaštititi grešnika od javnog linča, ali po pozitivnim zakonima nekih država, kada se radi o tim stvarima, onda treba reagirati. Crkva je trebala reagirati jer je ona znala, a nije reagirala na pravi način. U tom vidim propust Vatikana. U tom pismu koje je upućeno biskupima – ne znam je li pisao svim biskupima – može se shvatiti da nitko nije kriv dok se ne dokaže, to je sukladno međunarodnom pravu, ali i da u tom smislu treba zaštititi počinitelje nekih djela. Ali, pred javnošću, ne pred sudskim i pravosudnim organima. Vatikan neće priznati neke stvari dok su u procesu. Kao da ne postoje, tek kad izađe u javnost onda će reći. No, današnji svijet zahtijeva trenutnu reakciju u duhu građanskih zakona.
Koja je veza između Ratzingera i tog pisma iz 2001. godine, u kojemu on prijeti ekskomunikacijom u slučaju otkrivanja pedofilije u Crkvi? Veza je što je on kao tajnik Kongregacije za nauk vjere dobro upoznat sa slučajevima koji su došli do Vatikana, ali je smatrao da je pametnije šutjeti nego izaći u javnost. Kad je javnost reagirala u Americi, onda je reagirao. Sve do tada Vatikan je šutio. Čak je i 2001. godine papa Ivan Pavao II. htio sankcionirati biskupe i ekskomunicirati ako izađu u javnost s tim da se takve stvari događaju u Crkvi. Tu ja vidim razliku u načinu kako Vatikan pristupa problemima: to je dobro za počinitelja, ali nije dobro za žrtve.
Je li Vam poznato da su na isti način instruirani i hrvatski biskupi? To mi nije poznato, ali ako se papa obraća biskupima, onda se obraća svim biskupima, pa i u Hrvatskoj, osim ako izričito ne upućuje svoju poruku na sasvim određenu adresu, recimo biskupima u Irskoj ili SAD-u.
Sva četiri Ugovora sam pročitao i nisam zapazio samo ja, nego i drugi analitičari crkvenih zbivanja da takve Ugovore koje Vatikan ima s Hrvatskom nema ni s jednom drugom državom u svijetu, pa ni s Katoličkom crkvom u Poljskoj, ni Irskoj. Ti su Ugovori djelo prvenstveno dogovora dvojice ljudi, zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske u to vrijeme.Kako gledate na činjenicu da je Crkva jedna od najzatvorenijih institucija u Hrvatskoj i na njihov neprijateljski stav prema medijima, ponajprije Ivan Miklenić u Glasu koncila? Kod nas je zaboravljen duh i pomak koji je učinio II. vatikanski sabor, premda je tjednik Glas koncila zamišljen kao glas upravo tog koncila, a on je počesto daleko i od duha i od slova II. vatikanskog. U svojim komentarima više nalikuje duhu nekih komunističkih glasila iz prošlosti nego jednoj utjelovljenosti na kršćanskim principima u sadašnju stvarnost. O glavnom uredniku mnogo toga ovisi u novinama ili o redakciji, a kad se radi o glasilima Crkve, onda treba biti oprezan i domisliti što misle pretpostavljeni. To nije dobro, ali to su činjenice koje bi se mogle i statistički i analizom tekstova i dokazati. Ali, komu i čemu to služi!? Jer: "Psi laju a karavana prolazi."
Što je Vama poznato iz Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske i što bi u njemu trebalo promijeniti? Sva četiri Ugovora sam pročitao i nisam zapazio samo ja, nego i drugi analitičari crkvenih zbivanja da takve Ugovore koje Vatikan ima s Hrvatskom nema ni s jednom drugom državom u svijetu, pa ni s Katoličkom crkvom u Poljskoj, ni Irskoj. Ti su Ugovori djelo prvenstveno dogovora dvojice ljudi, zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske u to vrijeme. Nisu prošli ni saborsku raspravu ni javnu raspravu, a posebno ne referendum. To je učinjeno narodu iza leđa. No, nažalost, skupo to plaćamo, jer sve ima svoju cijenu. Mislim materijalnu, koliko god se govorilo o pastoralnim razlozima.
Koliko plaćamo? Recimo, godišnje. Samo iznosi iz državnog proračuna kreću se, ovisno o godini, negdje između 300 i 380 milijuna kuna, s tim da svaka županija daje 10 posto prihoda biskupiji, kao i svaka općina. Godišnje Crkva od poreznih obveznika dobije oko pola milijarde kuna, a ne odgovara za to na što troši.
Treba li državna revizija nadzirati kako Crkva u Hrvatskoj troši novac koji dobiva iz proračuna? Svakako da za novac iz proračuna Crkva treba dati izvješće o svakoj kuni u što je uložila, jer se radi o novcima poreznih obveznika. Nadam se da će ih zakoni uskoro prisiliti na to.
Smatrate li da je pošteno da se Crkva financira na taj način? Postoje i drugi načini, te bi trebalo poštivati volju građana u koje svrhe oni žele dati svoj dio poreza, a da to ne odlučuje vlast. Tako je, recimo, u Italiji.
Crkva se kod nas nerijetko opredjeljuje prije izbora, primjerice uz HDZ ili Milana Bandića. Zašto se to događa? Postoji nepisano pravilo da se sve plaća! Tako je i to! Dvije adrese, kao što sami kažete, u tom se posebno ističu. To ne odobravam, zalažem se za slobodnu Crkvu u slobodnoj državi, a ne za privilegiranu Crkvu sa strane bilo koje političke opcije.
Kako mislite da je nepisano pravilo da se sve plaća?Ivo Sanader je prije zadnjih izbora 2007. godine dao 70 milijuna kuna Crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nije dao taj novac na lijepe oči, nego da bi svećenici pozivali narod da glasa i govorili mu za koga da glasa.
O poslovnom uspjehu Zlatka Sudca... Ni o kolegi Sudcu ne želim davati bilo kakav komentar. Žao mi je što proživljava kao čovjek i svećenik jednu marginalizaciju, ali on se sam s tim mora znati nositi, kao i znati granice dokle može ići.
O inicijativi da se marihuana može pušiti u meditativne svrhe i o tome vjeruje li da takvo nešto može proći... Nažalost, puno se javlja alternativa kao pomoć čovjeku, a radi se o 'kineskoj robi' koja lijepo izgleda, a brzo se istroši. No, naše je duhovno tržište zapušteno, pa se može naći uvijek onih koji će upravo, metaforički rečeno, tu 'kinesku robu' odmah kupiti i isprobati. Što će postići, nije teško pogoditi. Svakako, potrebno je biti mudar i oprezan, te ne nasjedati na trikove 'nevidljivih' ruku u ljudskim sudbinama.
O tome je li Crkva prerigidna u stavovima prema seksualnosti, ali ne samo njoj... Tu treba poznavati Crkvu iznutra. Ona pokušava činiti pomake, ali stoji na tome da posjeduje istinu i da je jedina ovlaštena i tumačiti istinu. Taj je autoritet prihvatila kao pravilo, a to je uništavanje temelja na kojima počiva. Zato gubi tlo pod nogama kad god nešto mijenja. A svijet ide dalje. Kada bi Crkva shvatila da smo svi na putu prema istini, onda bi bilo lakše, za razliku od sadašnjeg stanja u kojemu misli da istinu posjeduje. Papa, ponavljam, nema telefonsku vezu s Duhom Svetim.
O stavovima bivšeg kastavskog župnika Franje Jurčevića da je policija na Gay Prideu u Beogradu trebala dopustiti nasilnicima da malo 'prodiskutiraju' s homoseksualcima, čime je praktički izrazio stav da su ih trebali prepustiti da ih tuku... O kolegama ne želim pisati, a što ne znači da se uvijek slažem s njihovim izraženim stavovima.
O stavu Crkve u Hrvata prema homoseksualcima... Taj bi stav trebao biti transparentniji i humaniji sa strane Crkve, a sa strane homoseksualaca, manje senzacija i javnih istupa, što samo iritira. Tu postoje određeni problemi, a treba ih rješavati u duhu tolerancije iskrenog dijaloga i poštivanja ljudskog dostojanstva.
