Kako ocjenjujete nove premijerkine projekte i hoće li oni pridonijeti poboljšanju gospodarske situacije u Hrvatskoj? Hrvatska danas ima dva problema, jedan je velika nezaposlenost, a drugi je visok vanjski dug. Nove investicije trebale bi riješiti te probleme, a kad pogledamo investicije koje je najavila Vlada, postavlja se pitanje koji one problem rješavaju. Riječ je o visokim kapitalnim investicijama koje u svojoj izgradnji i realizaciji neće rješavati nezaposlenost, jer će se zaposliti svega par stotina ili tisuću ljudi, što je premalo kad istovremeno imamo ogroman broj nezaposlenih. S druge strane, Hrvatska ima Riječ je o visokim kapitalnim investicijama koje u svojoj izgradnji i realizaciji neće rješavati dva ključna problema, a to su nezaposlenost i vanjski dug.nedovoljnu štednju za investicije, tako da će se za ove investicije morati zaduživati. Hrvatska će se u ovoj godini morati zadužiti dvije milijarde da pokrije tekuću potrošnju i još dvije milijarde da vrati dospjele dugove. A i ti su dugovi uzeti radi investicija koje su bile krive i ne mogu same sebe otplatiti. Tome još treba dodati da je riječ o investicijama kojima su se trebala baviti javna poduzeća, a ne Vlada.
U prvi mah se zbog najave obnove robnih, lučkih terminala, željeznice... učinilo da su novi projekti povezani s premijerkinim putovanjima tijekom kojih je tražila ulagače. Ima li tu kakve povezanosti? Ne. Političari moraju o nečemu razgovarati, a onda razgovaraju o onome o čemu su razgovarali već sto puta. Onda tu dolaze kanal Dunav – Sava, ravničarska pruga Rijeka – Zagreb, Luka Rijeka. No, kad se napravi dublja analiza, vidi se da bi Luka Rijeka mogla i sad već imati dvostruko veći promet. Njoj nije problem izgrađenost, nego to što je promet otišao na druge luke. Našu situaciju u ratu iskoristili su drugi i privukli su taj promet. To ne znači da Luci Rijeka ne treba modernizacija, da ne treba ravničarska pruga, kanal Dunav – Sava... no to su sve stare priče, kapitalne investicije. Uz to, ulaganjima u njih Hrvati postaju skladišni radnici. Stoga ja postavljam pitanje, ne može li se tih 10 ili 15 milijardi kuna uložiti u novu generaciju da dobijemo one ljude koji će u poslu koristiti energiju mozga, a ne samo energiju mišića, što je slučaj kod pretovara i utovara. Nisu se velike zemlje osnažile zato što imaju pretovarna skladišta, nego zato što su ulagale u tehnologije. Politika izgradnje luka, pruga... je politika iz 1800-ih, odnosno do Prvog svjetskog rata. Hrvatska je sad na prekretnici na kojoj treba utvrditi hoće li se svojim investicijama vratiti u djelatnosti 19. stoljeća ili će investirati u djelatnosti 21. stoljeća. Ovima se trenutačno vraćamo u 19. stoljeće i zapostavljamo znanje i ulaganje u ljudski kapital.
http://www.youtube.com/embed/wJ_wuVscSLU Snimio i montirao: Franjo Tot
Nakon propalog projekta poticanja stanogradnje, ponovno dobivamo još jedan. Što mislite o tome u sadašnjoj situaciji i koji bi bio najbolji način za pokretanje tog sektora? Potražnja za trgovinom i građevinom se izvodi iz drugih sektora, drugih industrija. Ako te industrije uspješno funkcioniraju, onda poduzetnici trebaju prostore za proizvodnju, a građani imaju dobre plaće i stvaraju potražnju za stanovima. Tako je stanogradnja pokazatelj konjukture, ali nije njena lokomotiva. Građevina je, dakle, samo slika nečeg dobrog što se prije nje dogodilo, a u tu sliku ili te aktivnosti treba ulagati. Mi smo u trenutačnoj situaciji, s obzirom na druge industrije, previše izgrađeni. Tu izgrađenost naš proizvodni kapacitet i kreditni potencijal ne može izdržati. U Hrvatskoj više nema nijedne kune za beton. Mi smo "prebetonirali" Hrvatsku. Ne kažem da ne treba graditi bolje ceste, stanove... no mi danas na tržištu imamo 10.000 stanova koje se sa sadašnjom kupovnom sposobnošću građana i poduzeća jednostavno ne može realizirati. Imali smo politiku loše strukture investiranja, a danas je samo zbog privida da je bilo dobro prije tri godine želimo ponoviti. Tako da oni koji predlažu čarobna rješenja mogu još više gurnuti Hrvatsku u pogrešnom smjeru. Vađenje iz te situacije bit će puno teže, a žrtve će biti nekoliko narednih generacija.
Je li jedno od tih čarobnih rješenja i oživljavanje burze kapitala koje je najavila nova ministrica Martina Dalić? Kod nas nije problem novac, kod nas je uvijek bio problem stvaranje proizvoda. Unazad 20 godina smo uvijek imali dovoljno Oni koji predlažu čarobna rješenja mogu još više gurnuti Hrvatsku u pogrešnom smjeru. Vađenje iz te situacije bit će puno teže, a žrtve će biti nekoliko narednih generacija.novca, ne samo vlastitog nego i posuđenog. Tako da nismo u krizi zbog njegovog nedostatka, nego zbog toga što smo ga do sada pogrešno trošili, a temeljno što nismo ulagali u nove proizvode. Primjerice, banke su danas pune novca i one bi rado uložile u proizvod koji je siguran i samim tim konkurentan na svjetskom tržištu. Tako da financije ne rješavaju naš problem. Naš problem bi riješio odgovor na pitanje što proizvoditi, od čega živjeti i kako vraćati kredite. Kad sve to znamo, onda tek tražimo novac. Tako je to u ovom trenutku sporadična stvar.
Dakle, gledajući sve te projekte, sad se čini da novi ministri, mislim na Martinu Dalić i Domagoja Miloševića, neće pronaći put za izlazak iz krize? Hrvatskoj je 90-ih godina nametnut sustav da će tržište sve riješiti, da će liberalizacija i privatizacija sve riješiti, neovisna narodna banka, ulazak u Europsku uniju... to su velike zablude koje će hrvatski građani jako skupo platiti. Tu više nije riječ o pojedinim zahvatima u postojećem sustavu, nego se rješenje nalazi u potpuno novom sustavu, pristupu ekonomiji i politici. Sve ostalo su priče na periferiji problema.
Znači da i novi ministri voze po starom sustavu? Pa, oni ne mogu drugačije jer su određeni politikom. Oni jesu kvalitetni ljudi, ali su u sustavu koji tone. Malo je smiješno reći, ali taj sustav izgleda kao situacija na Titanicu. Vi se nalazite u finoj sobi, dok se oni koji su bili na palubi već nalaze u moru. Kako val nije došao do vas, vi i dalje "tancate" i pjevate. No, nije to nerješivo. Samo treba malčice promijeniti politiku. Ne patiti na populističke mjere i čarobna rješenja. Mjere koje se provode ne smiju se raditi radi Europe nego radi nas.
http://www.youtube.com/embed/bEjT_SrWMs8 Snimio i montirao: Franjo Tot
Kako komentirate čvrsti stav guvernera Željka Rohatinskog spram tečaja? On je talac politike koja je uvedena početkom 1994. Fiksni tečaj koji se nije prilagođavao odnosima troškova rasta proizvodnje doma i cijenama u inozemstvu zapravo je deindustrijalizirao Hrvatsku. Učinio ju je nekonkurentnom. Monetarna politika, za koju se reklo da će biti fiksna jer će voditi prema smanjivanju troškova proizvodnje, trebala se nakon godinu dana, kada do smanjenja troškova nije došlo, početi prilagođavati realnoj Privatizirali smo sve živo, a nalazimo se u sve lošijoj situaciji. Sve se više zadužujemo, sve manje radimo. Već smo trebali shvatiti da te stvari više ne smijemo činiti.situaciji. Tada bi kuna slabila, uvozna bi nam roba bila malo skuplja, mi bismo bili malo jeftiniji inozemstvu i tu bi se držala ravnoteža. Ovako smo držali prividnu ravnotežu tečaja, ali smo potpuno urušili gospodarstvo i imamo iluziju bogatstva i efikasnosti. Sada kada bismo, nakon 15 godina takve politike, devalvirali valutu, kao rezultat bismo dobili skuplju stranu robu, a domaća bi strancima bila jeftinija. Devalvacija bi u realnom sektoru izvoznicima donijela više kuna i povećanje izvoza, ali tu bismo imali problem jer nemamo dovoljno izvoznih proizvoda da se kroz povećanje dohotka kompenziraju veće cijene. Tako bi u ovom trenutku devalvacija donijela više štete nego koristi. Došlo bi do šoka i pitanje je bi li se Hrvatska iz toga izvukla. No, uz ove korake nove politike velike transformacije, mogli bismo otvoriti klizanje. Dakle, to ne bi smjela biti jednokratna mjera, nego proces u kojem sve elemente treba uskladiti, pa i tečajnu politiku.
Jednokratna mjera bi bila i ideja Borislava Škegre o prodaji državnih poduzeća, ne bi li? To je ta politika 90-ih godina. Zatvorimo proizvodnju nekih proizvoda jer želimo biti ekološka zemlja, a istovremeno ih uvozimo. A drugi ljudi od toga žive. Privatizirali smo sve živo, a nalazimo se u sve lošijoj situaciji. Sve se više zadužujemo, sve manje radimo, a sve više privatiziramo. Trebamo na vlastitom iskustvu, ako već nismo koristili povijesno znanje, shvatiti da te stvari više ne smijemo činiti. Zbog takvog politikanstva, u kojem treba preživjeti do izbora pa ćemo sutra vidjeti kako ćemo živjeti, svaki put smo u sve težoj situaciji. Sve to onda ide preko leđa građana, koji će morati sve više raditi da bi mogli otplaćivati dugove. Istovremeno, sve će manje imati od čega živjeti. Dakle, najveći će teret toga nositi hrvatski građani. Ako imaju sreću i posao, više će raditi za manju plaću u sustavu kad politika ne upravlja nego samo rasprodaje. Tko im to priušti bit će im najveći neprijatelj.
Što bi ključno, po Vašem mišljenju, ovog trenutka trebalo napraviti da počnemo izlaziti iz krize? Treba vidjeti što proizvoditi, kako, za koga i gdje. Što i kako proizvoditi su pitanja na koja odgovor daje industrijska politika. Treba odrediti za što imamo potencijal, a što istovremeno uvozimo zbog tog neiskorištenog potencijala. Potom slijedi tehnološka politika, koja bi dala odgovor na pitanje čime i kako proizvoditi da budete efikasni i koje vam je obrazovanje potrebno za tu tehnologiju. Na pitanje gdje proizvoditi odgovor daje regionalna politika, koja će odrediti u kojem dijelu zemlje trebate stvoriti uvjete za određenu proizvodnju. Sve to trebala bi slijediti financijska politika, koja daje odgovor na pitanje kako to sve isfinancirati – što iz proračuna, što javno-privatno, što privatno. Tada će poduzetnik znati što i kako raditi, a država će znati napraviti proračun koji će moći braniti i pred seljacima, i pred brodogradnjom, i pred turistima. I na kraju dolazi monetarna politika, koja će podržati takvo financiranje. Treba postojati konzistentna politika, a mi se već 15 godina držimo stabilne makroekonomske politike i 15 godina nam je loše. Zato tvrdim da nam je potrebna velika transformacija iz postojećeg sustava u sasvim novi, ovaj koji sam sad naveo, koji je puno konzistentniji.
O konkretnim rješenjima političara za gospodarstvo... Politički je Hrvatska u vrlo teškoj situaciji. Očito je da ova Vlada ne vodi dobro državu. No, jako je loše što se ne vidi politička alternativa. Postoji li nešto iza zatvorenih vrata ne znam. Ali, sasvim je sigurno da je kapital, na kojem se dosad razvijala politika u Hrvatskoj i njeni lideri, nestao. Privatizirali smo više-manje što smo imali i kad se tu iz određenih razloga više nije moglo dalje, nastavili smo se zaduživati. I sad smo u velikoj mjeri rasprodana i zadužena zemlja, pa financijskog kapitala ni za politiku pozicije ni za politiku opozicije više nema. S druge strane, potencijal je vrlo mali i kad je riječ o političkom kapitalu. Jer građane više ne zanima tko je gdje bio 1945., 1971. ili 1991., pa se velike stranke više nemaju ni na tom polju čim hraniti. One de facto nemaju materijala za komunikaciju. Tako smatram da se velike političke stranke nalaze u zrakopraznom prostoru i dezorijentirane su. A ja nisam vidio ni druge koje bi imale ideju koji je nacionalni konsenzus oko kojeg bi se mogli okupiti hrvatski građani.
O deviznoj klauzuli... Devizna klauzula nikad nije smjela biti uvedena u Hrvatskoj i ona je protupravna. Pitanje je sada samo razumijevanje monetarnog prava naših sudaca i kako će na to gledati. Naime, novac ima svoju funkciju u društvu i on je izraz suvereniteta. Mi smo uveli kunu kao nacionalnu valutu, a onda smo joj uvođenjem devizne klauzule oduzeli funkcije novca. Dalje, deviza nije novac nego roba koju morate kupiti. A naše devize su posuđene. Tako devizna štednja nije naša jer smo mi dužni 45 milijardi.
O Podravci... Podravka će ove godine, unatoč svemu, pa i tim rizičnim transakcijama koje su predmet istrage, poslije dugo vremena imati pozitivan rezultat. U prvih 9 mjeseci imala je 82 milijuna kuna dobiti, a takav trend poslovanja se nastavlja i u zadnjem kvartalu. Prije godinu dana napravljeno je kratkoročno financijsko restrukturiranje od oko 400 milijuna kuna, a prije kraja prošle godine napravljeno je veliko financijsko restrukturiranje koje će omogućiti rješavanje svih obveza, pa će Podravka biti najstabilnija kompanija u idućih nekoliko godina u Hrvatskoj. Bez problema će podmiriti i eventualnu obvezu koja proizlazi iz ugovora s OTP-om, po kojoj mora platiti razliku u cijeni dionica kao jamac za jedan kredit.
Vezani članci:
arti-201101200016006 arti-201101100213006
