Što pokvari jedan menadžer, 50 radnika ne može ispraviti

1.11.2012.
12:01
VOYO logo

Koliki postotak vlasništva nad Uljanikom pripada radnicima? Trenutno drže 70 posto dionica Uljanika. Kad je bila prva privatizacija, radnici su kupili 15 posto, a taj je udio trgovanjem na burzi pao na 12. Nakon ovog novog upisa dionica, kupili su još 58 posto i sada imamo najveći udio u povijesti, ako ne brojimo socijalizam, kad je Uljanik bio državno, odnosno društveno vlasništvo.

Prešli smo na izradu sofisticiranih plovila, kao što su ovi brodovi za produbljivanje morskog dna. Oni vrijede oko 120 milijuna eura, a služe za izradu umjetnih otoka. Recimo u Dubaiju – brod dubi stijene do 40 metara, usisava ih pa prekrcava na drugi brod. Može proizvesti struje koliko je potrebno gradu od 25 tisuća stanovnika.Kako se odvijala kupovina? Odluka Vlade o privatizaciji putem radnog dioničarstva je bila 3. srpnja, a poziv Uprave Uljanika na kupnju 11. srpnja. Morala se održati skupština društva da bi se napravile pretpostavke za privatizaciju. U početku smo bili skeptični, s obzirom na sva iskustva privatizacije u hrvatskoj brodogradnji. No, shvatili smo da je organiziranje radničkog dioničarstva jedini način da se zaštitimo od špekulanata koji bi Uljanik prenamijenili ili ugasili proizvodnju. Dobar dio radnika je kupovao dionice na kredit. Organizirana je kreditna linija uz pomoć uprave i Privredne banke Zagreb. Otvoreno je 12 punktova za upis dionica, tako da je na svakog radnika potrošeno maksimalno 15 minuta, za što su inače potrebni dani.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koliko vas je to koštalo? U prosjeku, radnici plaćaju 291 kunu mjesečno na šest godina. Kod prvih razgovora u Ministarstvu gospodarstva za sva brodogradilišta krenulo se s pet posto popusta, ali je tadašnji predsjednik uprave Uljanika Karlo Radolović tražio minimalno 10 posto. Rekli smo u sindikatu da su teška vremena i da nemamo odakle izdvojiti toliko novca i izborili smo 20 posto popusta plus 1 posto po godini staža, a prosječan staž u Uljaniku je 18 godina. Na kraju smo u prosjeku platili 51,23 kune po dionici. U međuvremenu smo smanjili temeljni kapital sa 670 na nešto iznad 200 milijuna kuna kako bismo očistili bilancu i pokrili gubitke iz 2011. godine, da ljudi znaju što kupuju. Sad nam slijedi dokapitalizacija.

Kako ste prešli preko početne skepse? Imali smo negativna iskustva s pojedinim društvima koja su se izdvojila u prvoj privatizaciji. Htjelo se sačuvati core business, a da se ostalo privatizira. Tako je nestala RUA, rasklopni uređaji i automatika, koji proizvode opremu uvijek potrebnu za brod. To sada rade privatnici ili se uvozi. Ondje je isto postojalo radničko dioničarstvo, ali nisu uspjeli na tržištu i otišli su u stečaj. Pregovarali smo s Ministarstvom gospodarstva i donijeli unificirani socijalni sporazum koji ćemo ponuditi novim vlasnicima. On se tiče opstanka radnih mjesta, očuvanja kolektivnih ugovora, posebnih i granskih ugovora, koji daju garancije, između ostalog, zaštite na radu, a sadrži i uvjete izdvajanja pomorskog dobra, kako se ono ne bi moglo uzeti bez pravednog obeštećenja. Želimo i u toj drugoj fazi dokapitalizacije biti ravnopravni partneri.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Osim kad je pitanju dolazak drugih investitora, u kojim situacijama bi glas radnika bio presudan? Trenutačno, kad bismo htjeli, mogli bismo sazvati skupštinu i promijeniti upravu, ali nemamo takvih ambicija. Ne želimo uzeti preveliku ulogu pa da sve, da oprostite, ode kvragu, a morali bismo u toj situaciji imati i novac za preuzimanje. Zato čekamo drugu fazu i želimo pregovarati s ulagačima. Kao socijalni partneri možemo uvijek imati akciju ako primijetimo da nas netko želi zatvoriti ili prenamijeniti.

Ne bojite se običaja današnjih investitora da izvlače dobit umjesto da ulažu u razvoj? Nadamo se da ćemo takve uspjeti detektirati na vrijeme. Rečeno je da će sindikati biti maksimalno uključeni, a i dodatno smo se osigurali potpisivanjem da želimo takvu dokapitalizaciju da nitko nema preko 10 posto. Pa ako i bude netko sa špekulativnim namjerama, bit će minoran u odnosu na druge dioničare.

Kako ste to formalizirali? S upravom smo u pismu namjere naveli što želimo vezano za socijalni ugovor, ali uveli smo i zahtjev da bude više manjih dokapitalizanata.

Po čemu je Uljanik, po Vašem mišljenju, različit od drugih brodogradilišta? Pa naprimjer organizirali smo kadrovsku sanaciju devedesetih. Kad se Hrvatska osamostalila, imali smo 8.000 radnika plus kooperanti. Sad je ta brojka na 2.700. Imamo manje društava u holdingu Uljanik nego prije 20 godina, kad ih je bilo 15, pa je onda palo na 12, a sada je sedam. Pritom je Uljanik d.d. vlasnik svih drugih društava. Brodogradilište je najveće s 2.000 radnika, zatim Strojogradnja s oko 300 radnika, Proizvodnja brodske opreme Vodnjan s oko 150 radnika. To su tri glavna proizvodna društva. Investicije, razvoj i informatika zajedno imaju 40 zaposlenih. Informatika je jako dobro organizirana i podrška su jer puno se toga odrađuje kompjuterski, uključujući i nacrte, otkad je napušteno crtanje rukom, zatim, oni servisiraju i intranet, komunikacije. Imamo i Uljanik Standard s 50-ak radnika, koji obuhvaća menze, buffete, samačke hotele i rekreaciju. U Zajedničkim poslovima - tu su ljudski resursi, pravna služba,zaštitari,vatrogasci i računovodstvo - ima oko 140 ljudi.Najmanje društvo su Financije sa dvadesetak radnika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Brod koji proizvodi struju

Informatika je jako dobro organizirana jer puno se toga odrađuje kompjutorski, uključujući i nacrte, otkad je napušteno crtanje rukom. Zatim, oni servisiraju i intranet, komunikacije. Imamo i Uljanik standard s 50-ak radnika, koji obuhvaća menze, buffete, samačke hotele i rekreaciju. U zajedničkim poslovima – tu su ljudski resursi, pravna služba, financije i računovodstvo. Oko 140 ljudi.

Dakle, velik dio zaposlenih je u proizvodnim granama? Uvijek nas se uspoređuje s Korejom, ali tu treba reći da oni imaju velike državne potpore. Ne treba nama čak ni novac, mogu nam isporučivati limove za gradnju broda. Ali mi smo zatvorili željezare i ako zatvorimo i potpore, brodogradnja će biti nemoguća. Uljanik radi od 1856. godine i to se ne može samo tako prekinuti, pa opet pokrenuti preko noći. I u brodogradilištu imamo projektante, konstruktore, nabavu i slično, što je izvan proizvodnje, ali omjer proizvodnih i neproizvodnih kadrova je sigurno najbolje riješen kod nas. Mislim da je to ključ naših rezultata u odnosu na druga brodogradilišta. I, naravno, prešli smo na izradu sofisticiranih plovila, kao što su ovi brodovi za produbljivanje morskog dna. Oni vrijede oko 120 milijuna eura, a služe za izradu umjetnih otoka. Recimo u Dubaiju – brod dubi stijene do 40 metara, usisava ih pa prekrcava na drugi brod. To su veliki, složeni projekti koji su vrhunac svjetske tehnologije. On nije jako velik, ali može proizvesti struje koliko je potrebno gradu od 25 tisuća stanovnika. Prije smo dosta proizvodili tankere, ali to je prilično onako... jeftin brod. Nije toliko atraktivan na svjetskom tržištu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pretpostavljam da su jeftinije brodograđevne sile preuzele glavninu proizvodnje tankera, poput Južne Koreje. Tako je, Koreja to i jest preuzela. Uvijek nas se uspoređuje s Korejom, ali tu treba reći da oni imaju velike državne potpore. Ne treba nama čak ni novac, mogu nam isporučivati limove za gradnju broda. Ali mi smo zatvorili željezare i ako zatvorimo i potpore, brodogradnja će biti nemoguća. Gledajte, Uljanik radi od 1856. godine i to se ne može samo tako prekinuti, pa opet pokrenuti preko noći. To je složen posao. Porinuća me podsjećaju na mravinjak, gdje vi vidite da svaki mrav ima svoj posao, slaže svoju kockicu i onda na kraju imate takav proizvod. Interes nam mora biti podići to na zdrave noge. Ne znam je li država htjela privatizaciju kako brodogradnja više ne bi bila njen problem.

Tko će hraniti penzionere?

Ali i da dođu privatnici, opet će im trebati jamstva, samo bankarska, to je jednostavno tako. Znam da se na hrvatsku brodogradnju uvijek gledalo i govorilo: "Da, mi njima tamo dajemo jamstva." Uljanik je isporučio svaki brod za koji je imao državno jamstvo, na vrijeme. Čak smo prošli nešto lošije od drugih brodogradilišta kad je u pitanju obeštećenje za pomorsko dobro. Dobili smo 1,1 milijardu kuna, ali ne u novcu, nego kroz prebijanja ranijih dubioza.

Kako onda gledate na stav Slavka Linića oko izdavanja jamstava za brodogradnju? On to predstavlja kao kapitalni problem, a ne kao investiciju koja se vraća kroz potrošnju, izvoz, dodanu vrijednost, doprinose, PDV... To je na tragu ovog što sam govorio. Normalno je da država jamči za brodogradnju jer nam gotovo ništa od industrije nije ostalo. Mi ne pravimo avione i automobile i nema alternative ako ne želimo svi biti konobari i sobarice, uz dužno poštovanje prema tim profesijama. I naravno da trebamo hraniti 1,1 milijun penzionera i "nerealni" sektor koji je vrijedan pažnje, ali ne stvara nove vrijednosti.

Možda sam i profesionalno deformiran nakon 30 godina rada u brodogradnji, ali meni je normalno da država jamči za proizvodnju, s tim da moram naglasiti da Uljanik nije radio državi gubitke. Mogao se zaduživati i kod banaka. U krizi smo se okrenuli opet jamstvima i Uljanik je premošćivao krizu izrađujući brodove za sebe. G. Linić je iz Rijeke i on zna – kad 3. maj kihne, Rijeka je prehlađena. Previše je to ljudi. To nisu samo tisuće zaposlenih u 3. maju, nego svi ti kooperanti, mali privatnici, antikorozivna zaštita, bojenje brodova i ostalo... To se vraća državi. Ako ti ljudi završe na birou, past će državi na teret i neće se imati što od njih ubirati. Treba samo uspostaviti model, da država bude pravi vlasnik i da postavi dobar menadžment. Možda je uspjeh Uljanika u tome što smo imali kontinuitet uprave.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Demokratske promjene, dakle, kod vas nisu dovele do čistki u upravi? G. Radolović, koji nam je bio direktor 26 godina, uskoro ide u penziju, pa se maknuo na mjesto dopredsjednika, a njegov zamjenik g. Anton Brajković je preuzeo ulogu predsjednika uprave. Čini mi se da ne bi bilo rezultata bez tog kontinuiteta.

Unija nas je, kao, natjerala na privatizaciju. A sto kilometara od nas imate Fincantieri iz Monfalconea i njih nitko ne sili da se privatiziraju, iako su u 98-postotnom državnom vlasništvu. No, oni nisu morali ući u EU, nisu imali poglavlje 8. o tržišnom natjecanju i tu su gdje jesu.Cijelo vrijeme se 'nekonkurentnost' Hrvatske pripisuje preskupoj radnoj snazi i nefleksibilnom tržištu rada, no postoje struje ekonomista koje zagovaraju suprotnu tezu – nekonkurentnog menadžmenta. I prema Global Competitiveness Reportu smo na 72. mjestu među 133 zemlje, a po kvaliteti rukovodećih struktura u gospodarstvu na 115. mjestu. Što mislite o tome? Vjerojatno je istina u sredini, ali sigurno je da će uspjeh radnika ovisiti o menadžmentu i organizaciji posla. Kvalitetan čovjek u nabavi ili inženjer mogu napraviti toliko kod ugovaranja cijene broda da nijedan, ma ni 50 radnika ne može ispraviti njihovu grešku. To je spojeno. Naši ljudi u inozemstvu su hvaljeni da su marljivi i kvalitetni, od polja inovacija pa nadalje. Dakle, nismo baš takvi neradnici. To je kompleksan problem – od vođenja, menadžmenta do državne regulative. Ne smije se događati da čovjek po 14-15 godina bude na bolovanju, a imamo i takvih primjera. To je onda problem s državom. Svi bismo trebali pogledati u svoje dvorište. Je li baš nužno da kod svake promjene vlasti mijenjamo državne tajnike ili da se politizira uoči lokalnih izbora? Uljanik se, bar koliko smo informirani, držao dalje od politike. Okrenuti smo tržištu u poslovanju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Linić kaže da je Uljanik jedini bio u stanju ući u ESOP, jer je potrebno povjerenje i suradnja s upravom, čega recimo u 3. maju nema, a radnici nisu ti koji će pregovarati o cijeni broda. Gledajte, menadžment je sigurno jako dobro plaćen za naše prilike da ne bi stvarao uvjete da bi se moglo poslovati. Radnici će napraviti brod kad im netko ugovori. Kad nemaju što raditi, kad njih 500 ode na čekanje jer nemaju što raditi, očito je da u menadžmentu netko nije pripremio posao. Država je bila vlasnik i trebala je kontrolirati tko je ondje, a ne samo imenovati direktore po političkoj liniji, bez kontinuiteta, veza u svijetu.

Dva broda u jednom mandatu

Zato se događalo da se u cijelom mandatu jednog čovjeka ugovore dva broda, neću spominjati imena. A da ne govorim o tome da se kod egzotičnijih država i predsjednici država uključuju u pregovore oko ugovaranja brodova! To ne može radnik ili sindikat, nego uprava. Osim toga, moramo se prestati pozivati na naslijeđe socijalizma i samoupravljanja, a da ne govorim o potezanju teme rata. Svima nam je bio rat, nažalost. Ali vrijeme je da se počne proizvoditi, da se probamo izvući.

Što moraju Hrvati, ne moraju Talijani

Hrvatska iduće godine ulazi u Europsku uniju, a brodogradilišta su bila važna stavka. Kako gledate na to? Unija nas je, kao, natjerala na privatizaciju. A sto kilometara od nas imate Fincantieri iz Monfalconea i njih nitko ne sili da se privatiziraju, iako su u 98-postotnom državnom vlasništvu. No, oni nisu morali ući u EU, nisu imali poglavlje 8. o tržišnom natjecanju i tu su gdje jesu. U Bruxellesu sam na to skrenuo pozornost Vladimiru Drobnjaku, glavnom pregovaraču s EU-om, jer smo mi, nažalost, morali biti poslušni da bi ispunili uvjete za poglavlje 8.

Smatrate li da EU u slučaju brodogradilišta zastupa vlastite proizvodne interese? Normalno. Ali oni i imaju alternativu – kroz vojnu industriju, u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Imaju razvijenu automobilsku industriju, okrenuli su se proizvodnji vjetroelektrana. Imali su gdje usmjeriti radnike, njihovo veliko tržište je lakše apsorbiralo te radnike. Kod nas to nije slučaj. Nemamo kamo s njima. U Poljskoj se brodogradnja restrukturirala nakon ulaska u Uniju i to im je bio balast. I nikad više to neće biti mastodonti kakvi su bili, ali polako se oporavljaju i razvijaju privatizirana brodogradilišta, proizvode dijelove.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I za kraj, zašto mislite da se ESOP nije više 'uhvatio' u Hrvatskoj? Zato što su teška vremena i teško se preživljava, a te dionice netko mora platiti. U Dalmacijavinu su se ljudi prepali jer je bilo negativnih iskustava s privatizacijama, kad su dionice otkupljivali torbari. Preuzimani su prostori i pretvarani u zemljišta. Sad nam kolege govore da se to događa s RIZ Odašiljačima.

Protiv koga štrajkati?

Investitori danas često žele samo lokacije i bez interesa su za ono što se ranije događalo na tom terenu. Radničko dioničarstvo ne bi trebalo miješati sa samoupravljanjem, premda su i tada postojali zborovi radnih ljudi koji bi nas iscrpljivali dok nešto ne bismo prihvatili. Ali dijelile su se i 13., u boljim godinama i 14. plaće. Radnicima danas treba više informacija o ovom modelu, a kod nas se za to nisu stvorile ni pretpostavke. Mnogima do toga nije ni stalo, gledaju što radnici imaju tamo raditi. A i kad radnici preuzmu firmu i dođu u poziciju da nemaju za plaće, protiv koga će štrajkati? Protiv sebe? Ima tu puno dilema.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O cijeni ESOP-a u drugim poduzećima... Svugdje su drugačiji uvjeti. Brodosplit bi trebao preuzeti DIV, pa se sindikat bunio, a u međuvremenu se nisu ugovarali novi brodovi, pa su stvorene neke nove dubioze. Teško je reći koliko bi to koštalo, jer je brodogradnja već puno koštala porezne obveznike. Uljanik će pokušati, ako budemo toliko jaki, pomoći 3. maju u zapošljavanju i ispunjavanju uvjeta koje traži EU. Podržavam to, jer nema smisla da nam susjedi odu u stečaj. Podržavamo jedni druge. Ali država je ta koja mora postaviti uprave koje će ugovarati brodove, a ne da se tapka u mjestu.

O putu od zahtjeva radnika do njegove realizacije u ESOP-u... Zahtjev formuliramo na skupštini dioničara, pa se daje punomoć zastupanja na skupštini. Treba vidjeti kako će ta brojka izgledati nakon dokapitalizacije i koliko će kontrolirati mali dioničari. Očekujem do 25 posto. Oni će imati svoje predstavnike i oni će utjecati sukladno broju glasova. Nadamo se kvalitetnim investitorima koji će tehnološki unaprijediti proizvodnju za novi zamah. Zasad se ne bojimo selidbe, imamo koncesiju za pomorsko dobro na 30 godina.

O dividendi za radnike... Nama je glavno sačuvati radna mjesta, s obzirom na situaciji u zemlji, ali i svijetu. Ranije privatizirano poduzeće Strojevi za zavarivanje, koje djeluje u krugu Uljanika, ali je u potpunosti u rukama radnika, prije dvije godine je na skupštini donijelo odluku da će milijun i pol kuna staviti u rezervu i to im je dobro došlo kad je bila slabija zaposlenost. Monitoring i kontrola nad sredstvima u Uljaniku vršit će se preko radničkih predstavnika i nadzornog odbora. Nismo apriori protiv dividende, dobrodošla je, ali ne očekujemo je prvih nekoliko godina. Ali rado ćemo je podijeliti ako je bude bilo.

O špekulantima koji prijete... Prilično smo atraktivna lokacija koju može poželjeti i Grad Pula zbog izlaza na more, a dobra je i za gradnju marine. Otok Uljanik je jedini otok sa željezničkom prugom! Imamo most između kopna i tog otočića na kojemu su rasle masline.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O zainteresiranima... Javljala su nam se i korejska i norveška brodogradilišta, koja su nam nudila da radimo samo trup, ali nismo htjeli. Ne želimo samo 'prljave' poslove, nego cijeli brod. Mada smo nekoć radili čak i vijke, imali smo svoju ljevaonicu koja je preseljena u Split, zatvorene su mnoge prateće proizvodnje, ali ispod sadašnje razine organiziranosti i zaposlenosti ne bi, po nama, trebalo ići. Podržavamo povećanje produktivnosti, neka nam naruče nove brodove, a vrijedni hrvatski radnici znat će ih napraviti na dobrobit svih.

Dosje jarak
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo
Još iz rubrike