Na to nas upozorava Miroslav Kovač iz Živog sela, s kojim smo razgovarali o tome koje su aktualne, ali i dugoročne posljedice poljoprivredne politike koju (ne) vodi ova zemlja, o uzrocima stanja u kojem smo se našli i zašto vlast ne čini ništa da ga promijeni.
'Hrvatska je pojela svoju budućnost'
Stalno upozoravate na alarmantne podatke da je Hrvatska u posljednjih 13 godina uvezla hrane u vrijednosti od gotovo 11 milijardi američkih dolara više nego je izvezla, što znači da smo doslovce pojeli petinu akumuliranog duga zemlje. Taj trend, kako ističete, raste, pa na manjku hrane godišnje gubimo nekih dva do tri posto potencijalnog rasta bruto domaćeg proizvoda. Ti su podaci nastali analizom službenih podataka. Očito je da se taj trend zaoštrava, pa smo podatke izložili pred institucijama i odgovornim osobama. Dodajmo tome i da prehrambeno ovisna Hrvatska praktički nema robnih rezervi, jer da ih imamo, ublažili bismo posljedice suše, intervenirali određenim mjerama koje su zakonom dopuštene. Upozoravali smo i da je ono što smo izgubili u deficitu mlijeka i govedine jednako istodobnoj investiciji u autoceste u Hrvatskoj. Ogromna je svota skupog novca koji smo zato morali posuditi vani, a sada, zato što smo doslovce jeli svoju budućnost, Hrvatska planira dati strancu da eksploatira autoceste.
Kako je desetkovano hrvatsko selo
Država se orijentirala prema velikim sustavima, a zanemarivala su se mala i srednja obiteljska gospodarstva. Takav je odnos rezultirao time da je velik dio obiteljskih gospodarstava nestao s tržišta. Gotovo proporcionalno nestajanju obiteljskih gospodarstava, što je očito, smanjuje se i proizvodnja hrane u Hrvatskoj. Kako smo se doveli do toga da smo prehrambeno ovisna zemlja? Kamo Hrvatska klizi, skupina Živo selo, u kojoj su uz mene još dva agronoma i jedan makroekonomist, upozorava već dulje vrijeme, no to se dugo ušutkivalo i zatiralo.
U analizama koje smo napravili, razdoblje pada proizvodnje hrane možemo podijeliti u dvije dekade. Jedna obuhvaća razdoblje od 1991. do 2001., a druga od 2001. do 2012./2013. Pad je posebno eklatantan u drugoj dekadi, kad se platni deficit s inozemstvom vezano za uvoz hrane utrostručio. To je razdoblje u kojem se država potpuno orijentirala na industrijsku proizvodnju hrane, na velike sustave koje podupire svim za javnost znanim i neznanim mjerama. Forsirala se takozvana politika velikog skoka, čiji je osnovni cilj da se u kratkom vremenskom razdoblju proizvede čim više, ne uzimajući u obzir svu kompleksnost poljoprivrede kao strateške grane, ne samo u proizvodnji, nego i u očuvanju okoliša, a posebice zaštiti tla, ali i u naseljavanju i korištenju prostora – to je nešto s čim Hrvatska konstantno ima problema.
Država se, dakle, orijentirala prema velikim sustavima, u njih se investiralo i njih se podupiralo, a zanemarivala su se izuzetno bitna mala i srednja obiteljska gospodarstva, važna, između ostaloga, i za reproduktivni, demografski dio naše nacije. Takav je odnos rezultirao time da je velik dio obiteljskih gospodarstava nestao s tržišta. Gotovo proporcionalno nestajanju obiteljskih gospodarstava, što je očito, smanjuje se i proizvodnja hrane u Hrvatskoj.
Nestajanje životnog "supstrata" hrvatske poljoprivrede i njezina najvitalnijeg dijela, obiteljskih gospodarstava, u mnogome je potpomogao Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu prihvaćen 2002. godine. Tada je zakonski određeno da se potpore daju samo gospodarstvima iznad određene veličine. Kriterij minimuma za pravo na ostvarivanje potpora bio je katastrofalan za mala i srednja gospodarstva. Zakon je svojom nepotrebnom i neshvatljivom restriktivnošću prema malima desetkovao hrvatsko selo. Primjerice, seljak koji je sijao žitarice na jednom hektaru zemlje više nije mogao dobiti potporu jer je granica bila na tri hektara. Bio je to paradoks, tim više što je Europa, na koju smo se tada pozivali, dijelila potpore za istu namjenu poljoprivrednicima s već 0,3 hektara zemlje. Neshvatljivost takvog nastupa vlasti prema obiteljskim gospodarstvima još je jasnija kad se uoči da je prosječna veličina posjeda u Hrvatskoj bila oko 4 ha, a u zemljama EU najčešće pet, šest, pa i više puta veća.
Zatiranje vrijednosti rada
Hrana je postala roba. Kao takva se konfekcionira i ima svoja tržišta. Ondje gdje se bolje plaća, tamo je i kvalitetnija. S obzirom na svoju gospodarsku moć, morat ćemo se pomiriti s hranom koja odgovara našim mogućnostima plaćanja. Koje sve posljedice takve politike velikog skoka i podupiranja velikih sustava, odnosno zanemarivanja i propadanja malih i srednjih obiteljskih gospodarstava danas trpimo? Posljedice propadanja ili nestajanja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva uočljive su gotovo u čitavoj Hrvatskoj, a najznačajnije u Slavoniji, koja danas ni izbliza ne sliči na "prostor života", koji je u nekim prošlim razdobljima obilovao kolijevkama. Smanjena je proizvodnja hrane, osobito domaće i kvalitetne, smanjeno je zapošljavanje i samozapošljavanje, veća su izdvajanja za socijalnu pomoć kako bi se održao socijalni mir i, jednako važno – zatire se vrijednost rada i izvrće sustav vrijednosti čovjeka u odnosu s okolišem, te njegovo tradicionalno znanje i kapital, kako materijalni, tako i duševni.
Ozbiljno je narušena i socio-demografska struktura marginalnih, ali vrlo važnih prostora, inače pogodnih za kvalitetan opstanak i razvoj. Loši zakoni imaju i teške indirektne posljedice. Onaj već spomenuti iz 2002. godine doveo je do prezaduživanja malih i srednjih gospodarstava koja su željela forsiranim rastom ispuniti od države propisane kriterije u nesmiljenoj utrci za opstankom i u želji da si osiguraju solidan i život dostojan čovjeka. Neutemeljeni i nepotrebno visoki zakonski kriteriji umjetno su povećali i interes za brzu kupnju poljoprivrednog zemljišta, pa mu raste cijena, a dijelom odlazi i u ruke špekulanata.
Naravno, za provedbu državnih mjera nagomilala se administracija, čije usluge i trošak padaju na teret proizvodnje. Sve je to u kratko vrijeme opteretilo proizvodnju srednjih i malih obiteljskih gospodarstva. Tako su ljudi, suočavajući se s teškim teretom problema, prestajali proizvoditi hranu i još uvijek je ne proizvode. Samo u govedarstvu i svinjogojstvu u razdoblju od 2001. do 2013. prestalo je uzgajati i proizvoditi 100.000 obiteljskih gospodarstava. U mnogim drugim zemljama došlo je tijekom ovog vremena do sličnih procesa, ali su oni bili daleko blaži nego u nas. Bitno je shvatiti da život na selu ovdje nije gašen samo po nekoj tehnološkoj logici, nego je uvelike bio potaknut lošim odlukama politika tijekom niza godina. Sveobuhvatniju analizu mogli smo nedavno pročitati u feljtonima Večernjeg lista, a na temu hrvatskog sela i seljaka, autora Branka Salaja, člana skupine Živo selo.
(Miroslav Kovač, Živo selo; Foto: Poljoprivredna televizija)
Kako ne proizvodimo dovoljno svoje hrane, uvoz nam je sada već na 50 posto, što je jako puno. Kakva je hrana iz uvoza koju jedemo? Pazite, u životu postoji vrijedno i vrednije, zdravo i zdravije, dobro i bolje. Hrana koju uvozimo spada u kategoriju manje vrijedne od one koju prehrambeno neovisne zemlje koriste u prehrani svojeg stanovništva. Već sama činjenica da hrana mora biti konzervirana, a onda i transportirana s jednog mjesta na drugo, pa i na velike udaljenosti, mora nas osvijestiti u tome da je ona većinom manje kvalitetna u odnosu na domaću. Nije zamjeriti nikome tko nam hranu servira na stol, a mi je strpljivo čekamo, posebno ako smo gladni, da nas poslužuje manje kvalitetnom hranom. Hrana je, nažalost, postala roba. Kao takva se konfekcionira i ima svoja tržišta. Ondje gdje se bolje plaća, tamo je i kvalitetnija. S obzirom na svoju gospodarsku moć, morat ćemo se pomiriti s hranom koja odgovara našim mogućnostima plaćanja. Teško će onaj tko je suveren u proizvodnji hrane nekom drugom prodati svoju najbolju hranu. Zaključujem da Hrvatska kao prehrambeno ovisna zemlja nikad neće imati hranu one kvalitete koju bi imala da je sama proizvodi.
Druga strana medalje je cijena te hrane. Iskustva govore da međunarodnoj konkurenciji nije strano da niskim cijenama decimira domaću proizvodnju, a da se onda kompenzira za izgubljeno. Nije teško zaključiti da ćemo ako se ne prenemo iz sna jesti manje kvalitetnu, a skuplju hranu. I sve do trenutka kad bismo mogli utvrditi da u nas ne postoji deficit hrane. To je jednostavan poučak koji treba imati na umu svaki dobronamjeran građanin naše zemlje. Na toj se jednostavnoj istini treba zasnivati i preporod hrvatskog sela – ono jača gospodarstvo i jamči ugodniji, sigurniji i zdraviji život svih sugrađana.
'Nemoguće je hraniti se jeftinije, a kvalitetno'
Ipak, mediji stvaraju sliku da nam ulaskom u Europsku uniju stiže jeftinija hrana. Govorilo se i pisalo da cijene mesa padaju ulaskom u Europsku uniju. Danas, kad industrijski proizvedena hrana preplavljuje tržište, jednostavno je nemoguće hraniti se jeftinije, a kvalitetno. Zadaća je medija da to jasno kažu zajednici.
Nije teško zaključiti da ćemo ako se ne prenemo iz sna jesti manje kvalitetnu, a skuplju hranu. To je jednostavan poučak koji treba imati na umu svaki dobronamjeran građanin naše zemlje.Sudbinski je, međutim, važno da se u Hrvatskoj shvati da nas činjenica da se više ne možemo sami prehraniti čini ranjivima. To treba uzeti u obzir kad se uspoređuju cijene i kvaliteta s EU, odnosno procjenjuje kako će se strani konkurenti vladati u našim tržišnim uvjetima. Vjerujem da bi cijene, naročito u uvodnom razdoblju, mogle nastaviti padati, a domaći proizvodni troškovi rasti zbog očitog prezaduživanja, gubitka vitalnog dijela poljoprivredne proizvodnje – obiteljskih gospodarstava, nereda u poljoprivrednom zemljištu i sustavu potpora, te oligopola u distribuciji. Sve nas upućuje na zaključak da je jeftiniju, a kvalitetnu hranu jedino moguće proizvesti samo iz obnovljenih domaćih izvora. Što bliže mjestu gdje je ona proizvedena i prerađena. U tom smjeru se mora usmjeriti i politika poljoprivrede koja za to već ima snažno uporište u praksi nekih od zemalja zajednice u koju smo ušli. Naravno, prije tog jednostavnog savjeta, trebali bismo našu ukupnu poljoprivredu vratiti u tokove samodostatnosti.
Toga su, vjerujem, svjesni i u Vladi, u Ministarstvu poljoprivrede. Svejedno, i prošle godine najviše poticaja u poljoprivredi dobile su upravo tvrtke u vlasništvu Ivice Todorića. Zašto se i dalje forsira takav sustav? Sustav poljoprivrednih potpora u Hrvatskoj je već duži niz godina određena inačica onih u EU. U razdoblju našeg pridruživanja EU i usklađivanju sustava, pa i u poljoprivredi, nastojalo se čim više harmonizirati sustave. Ostala je, međutim, neprimijećena bitna razlika u pristupu. Dok se onaj u EU od samoga početka oslanja na obiteljska poljoprivredna gospodarstva – često interesno povezana - i poljoprivredu razvijanu bez ideoloških prekida, u Hrvatskoj je sustav upravo suprotan. Kao takav, funkcionira već dugo uz snažnu potporu politike i pod utjecajem partikularnih interesa koji su utjecali na zakone i prilagodili ih svojim željama. Danas je vidljivo da to nisu bili interesi zajednice i razvoja održive poljoprivrede koja će naciju prehraniti, nego onih koji su je učinili ovisnom. Trebalo nam je niz godina da se u to uvjerimo. Sada kad smo dio EU, pritisak institucija iz Unije i strategija potpore obiteljskim gospodarstvima su na djelu, tako da će se, očito je to i iz nekih recentnih događanja, odnosi mijenjati, ali ne preko noći.
Jeftiniju, a kvalitetnu hranu moguće je proizvesti samo iz obnovljenih domaćih izvora. Što bliže mjestu gdje je ona proizvedena i prerađena. U tom smjeru se mora usmjeriti i politika poljoprivrede koja za to već ima snažno uporište u praksi nekih od zemalja zajednice u koju smo ušli.Prema tome, točno je, kako i napominjete, da su veliki korporacijski sustavi u Hrvatskoj odnijeli najviše potpora iz proračuna. Po nekim izračunima jedan posto gospodarskih subjekata ostvaruje pravo na 40 posto potpora, a svi ostali 60 posto potpora. Tu je očiti nesklad koji bi, zbog održivosti sustava proizvodnje hrane u Hrvatskoj, trebalo čim prije mijenjati. Tu se pak suočavamo i s problemom nepripremljenosti na stroge uvjete EU za dodjelu potpora, posebice one iz tzv. drugog stupa, namijenjene ruralnom razvitku, dakle, upravo onom prostoru koji je u nas zakinut.
Iza ugla nas čekaju i neki novi problemi o kojima nema adekvatnih informacija. Zbog već spomenute institucionalne i programske nepripremljenosti, mogli bi nas na nekim područjima zahvatiti penali. Nejasno je naprimjer dokle smo stigli u ispunjavanju kriterija temeljnih konvencija o zaštiti prirode. Sve u svemu, do sada smo imali problem neravnomjerne podjele potpora, što je, između ostalog, pridonijelo i prehrambenoj ovisnosti, a sada nas, povrh toga, čekaju i teškoće s ispunjavanjem kriterija EU.
'Vlast razjedinjuje seljake'
Kritike pljušte na račun ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine. Ministar nije napravio nikakav zaokret u svome sektoru, nego nastavlja s istom politikom. Što je tome razlog? Jedan od razloga je svakako ograničeni kapacitet znanja i iskustva. Sa svakim od ministara se ustoličava uski krug interesa kojima je strano strateško razmišljanje u općim okvirima. Nije ga, nažalost, u svoj rad unio niti trenutni ministar poljoprivrede. U toj se atmosferi donose odluke o sudbonosnim pitanjima zajednice bez temelja i uporišta u dokumentima koji bi mogli poslužiti kao usmjeritelj i filtar tko god bio ministar poljoprivrede RH. Tako je to u razvijenim gospodarskim zemljama. Konačno, svima nama koji se bavimo poljoprivredom, u bilo kojoj domeni i iz koje god skupine dolazili, mora postojati određeni putokaz.
U sustavu nema iskrenog dijaloga s realnim poljoprivrednicima, seljacima. Umjesto da ih sjedinjuje, vlast ih razjedinjuje, pa i na taj način dolazi do odmaka od realnog i malog prema snažnim interesima velikih korporacija i prerađivačkoj industriji bez potrebnog osjećaja za proizvodnju i njezino poticanje. Nažalost, rezultat je još oštriji pomak prema prehrambenoj ovisnosti. No, mislim da bi to moglo vrlo brzo natjerati razne interese da sjednu za isti stol i surađuju.
(Foto: Davor Javorović/Pixsell)
No, putokaza i dalje nema, strategija je potpuno izostala, unatoč tome što je Kukuriku koalicija naglašavala važnost postojanja strategije. U Hrvatskoj je očit nedostatak sustavne i smišljene politike razvitka, a nema čak ni najjednostavnijih analiza pojedinih mjera. Nema konsenzusa o naravi naših problema, pa onda ni cjelovitih rješenja. Otvara se prostor za parcijalna uskakanja i lutanja od slučaja do slučaja, od vlade do vlade, od ministra do ministra. Nikako da shvatimo da to nije put moderne zemlje, a sada, evo, čak i članice europske obitelji.
Nedostatak strategije gura u drugi plan i priču o našim potencijalima. Sve u nas polako postaje inflatorno, pa i ono što nije vezano uz financije. Da je strategija postojala i da smo je se držali, onda bismo točno znali kamo idemo. Budući da je nismo imali, sustav je funkcionirao po životnom principu: tko jači, tlači. Kritike loše politike, kao što je naprimjer ona koja stalno gura "velik skok", kao da nikoga nisu zanimale. Zapravo, danas i nije više vrijeme za kritiku – jednostavno nemamo dovoljno hrane i nešto se mora žurno i energično pokrenuti. No, ne bi nikome pala kruna s glave da za početak barem kaže da je pogriješio.
'Stručnjaci nisu uspjeli pobijediti političku struju'
Dugogodišnjom nebrigom za selo i seoski prostor, a onda i za seljaka i njegov identitet, stvorena je iskrivljena medijska slika o njemu. Svi mi snosimo dio odgovornosti za sliku kojom je predstavljen. Gorka istina je da je seljaka sve manje, postaju apatični i žive u strahu od budućnosti. Ipak, umjesto da sjednemo i zajedničkim snagama izradimo strategiju razvitka, dio medija potiče sliku u javnosti da su seljaci sami krivi za situaciju u kojoj su se našli. Sustavnom ocrnjivanju hrvatskog seljaka u dijelu medija svjedočimo svake godine tijekom seljačkih prosvjeda. Prosvjeda seljaka je bilo i bit će ih ako nastavimo istim obrascem ponašanja prema njima, jedini način je da uspostave komunikaciju s vlašću. Zašto se to događa? Krenut ću s neuobičajenog polazišta i pokušati progovoriti iz iskustva jer su me život i posao vezali uz direktan odnos sa seljakom, dugi niz godina. Naime, politika, a još više pojedinci sakriveni iza nje nikako nisu dopuštali istinskoj struci i stručnjacima da budu slobodni u svom izražaju i djelovanju. Čak i one kojima je plaćala da savjetuju i organiziraju seljaka i koji su tom poslu prionuli motivirano, savjesno i moralom čovjeka koji želi pomoći u onome što zna, država bi opominjala i otpuštala. To se događalo.
Osnovan je čitav niz institucija koje su trebale pomoći selu i seljaku. Niti one nisu uspostavljale potrebne odnose i partnerstvo vlasti sa seljakom. Danas postajemo jedni drugima teret, a posla ima da ne znamo odakle bismo krenuli. Naprosto, ta inženjerska, intelektualna snaga naše države nije uspjela pobijediti političku struju, niti povezati, a niti pokrenuti selo. Sada dolazimo do medija i odnosa prema selu.
Odgovorio bih na vaše pitanje protupitanjem: tko danas predstavlja seljaka u Hrvatskoj? Dugogodišnjom nebrigom za selo i seoski prostor, a onda i za seljaka i njegov identitet, stvorena je iskrivljena medijska slika o njemu. Mnogo je toga izvučeno na brzinu iz konteksta, a nije uloženo dovoljno energije da se upozna i predstavi istinski seljak. Svi mi snosimo dio odgovornosti za sliku kojom je predstavljen. Nije problem hrvatske poljoprivrede u seljacima i njihovim navodnim skupim traktorima i automobilima ili silnim poticajima – često se tu radi o spinovima u kojima stablo prikriva pogled na šumu.
'Seljaci žive u strahu od budućnosti'
(Foto: Marko Mrkonjić/Pixsell)
Gorka istina je da je seljaka sve manje, postaju apatični i žive u strahu od budućnosti. Ništa drugačije od našeg prosjeka. Nitko u državi uopće ni ne radi na marketinškom odnosu, predstavljanju sela i reklamiranju seoskog prostora kao prostora koji ima golemi potencijal. Sve su to problemi koji se ne mogu riješiti preko noći, niti mi to tražimo, ali se moraju početi rješavati. U tome je svoj doprinos dala i skupina Živo selo, koja je upravo od medija prepoznata i promovirana, na čemu zahvaljujem u ime skupine, ali to isto treba poduzeti i prema selu i seljaku. Naravno, i selo i seljaci moraju u tome preuzeti odgovornost, pokrenuti se, organizirati i postati ravnopravni partneri.
Ne osvijesti li Hrvatska kojim putem kroči, što u budućnosti možemo očekivati? Naime, sve tendencije vezane uz proizvodnju hrane u Hrvatskoj su negativne, kamo nas taj put vodi? Vodi nas u definitivnu, ali prije svega nepotrebnu ovisnost, ne samo o hrani, nego i o uslugama, industrijskim proizvodima, kapitalu, zemljištu, vodi nas u ropstvo. Kako će generacije cijeniti i znati prepoznati vrijednosti poljoprivrede u svom okruženju? Kako i gdje će njene vrijednosti uklopiti u društvu? U svoje obrazovanje, kulturu, zdravlje, sport, znanost... Treba shvatiti da postaje upitan život u prostoru, javljaju se snažne i negativne promjene u ponašanju ljudi u vidu apatije, otuđenosti i samodovoljnosti. Upitna je vrijednost obitelji u poljoprivredi, gdje je njena svekolika snaga itekako važna. Upitno je zašto onda ovdje uopće živjeti, zašto ulagati i zasnovati obitelj. Upitna je prirodna ravnoteža u prostoru koji nastanjujemo, a onda i ekološki principi koji mogu otići u smjeru erozije samog prostora, za što u Hrvatskoj već imamo evidentnih primjera. U nas se, nažalost, potrebno samo okrenuti oko sebe i već su osjetno primjetljive tendencije našeg smjera.
Proizvodnja hrane je sudbonosna stvar jedne države i nema izlike za njeno nepoštivanje. Nema niti jedne ozbiljne zemlje Europske unije koja nije samodostatna u proizvodnji hrane i koja ne štiti svoju poljoprivredu.Je li moguć oporavak u takvim uvjetima već postojeće prehrambene ovisnosti? Proizvodnja hrane je sudbonosna stvar jedne države i nema izlike za njeno nepoštivanje. Nema niti jedne ozbiljne zemlje Europske unije koja nije samodostatna u proizvodnji hrane i koja ne štiti svoju poljoprivredu. To više nije pitanje samo ministra poljoprivrede, nego i ostalih ministarstava, posebice gospodarstva i financija, jer ako zbog prehrane iz uvoza godišnje gubimo dva do tri posto BDP-a, kao što je slučaj u Hrvatskoj, onda je to središnja tema za razgovor. Skupina Živo selo aktivno se uključila u javnu raspravu na tu temu i predložila niz teza o načinu izlaska iz krize. U prijedlozima se oslanjamo na vlastite snage i preostale ljudske i prirodne potencijale za čiju aktivaciju nisu potrebna dodatna zaduživanja u očekivanja velikih greenfield investicija iz inozemstva. Moramo crpiti snagu iz organskog razvitka malog i srednjeg obiteljskog gospodarstva. U Hrvatskoj još uvijek ima zdravog sjemena, a čak i veliki sustavi shvaćaju da je današnje stanje neodrživo.
Oporavak je moguć ako se strateško odredimo prema obiteljskom gospodarstvu, i to na djelu, a ne na u pričama, ako im stavimo što veće površine državnog poljoprivrednog zemljišta na korištenje, ako država povede proces okrupnjavanja privatnih parcela zemljišta, podupre kreditiranje značajnih ulaganja primarno u stočarski uzgoj i proizvodnju, podupre zadružno okupljanje seljaka i koncentrira politiku na izgradnju budućnosti mladih i njihovu energiju.
Međutim, Zakon o zemljištima predviđa davanje zemlje u zakup samo velikim sustavima. Seljak živi od zemlje i za zemlju – treba mu to omogućiti na što jednostavniji i brži način jer je upravo politički uvjetovana skučenost prostora najveća prepreka racionalnijoj proizvodnji obiteljskih gospodarstava.
