Kad sjedimo pred televizorom i jedemo kekse i sendviče, kad jedemo i čitamo novine, kad u žurbi uzmemo nešto iz hladnjaka i na brzinu pojedemo, kad punih ustiju žustro objašnjavamo "smisao života" nekome tko se diskretno izmiče od letećih djelića hrane iz naših ustiju, tada zasigurno nismo svjesni hrane i vjerojatno ni ne znamo što jedemo. Mehanički način prehrane može biti i taj da sami sebi obećamo da ćemo zajutrak imati točno u 7:00 sati, ručati u 13:00, a večerati točno u 19:30. Pri toj odluci nismo se zapitali hoćemo li tada zaista biti gladni. Takvo "dresiranje" organizma, iako nudi privid reda, nije baš najbolje rješenje. Slijediti unutarnji sat koji blagom glađu izražava stvarne potrebe, biti svjesni što jedemo i pri tome biti prirodni i spontani najbolji je izlaz iz zamke mehaničke prehrane.
Danas nije teško upasti u mehaničku kolotečinu hranjenja, jer toliko ste kratki s vremenom da je hrana stvarno zadnja stvar na koju mislite
