Kiša, loše ceste, češka policija, umor i glad, sve su to prepreke koje smo morali preskočiti kako bismo se dokopali obećane zemlje – Poljske. Već na samom startu, na izlazu iz Hrvatske, bez razmišljanja smo vjerovali ženskom glasu (nazvali smo je Nataša) koji je dolazio iz navigacijskog sustava. Zbog našeg prkosa prema slovenskim vinjetama, tražili smo alternativni put, a Nataša nas je provozala po gotovo cijeloj sjevernoj Hrvatskoj na putu do granice.
Ipak, dokopali smo se Slovenije, gdje nas je dočekao šok. Pljusak epskih razmjera kojem brzina naših brisača nikako nije uspjela parirati, ali, srećom, popularna Dežela i nije tako velika zemlja. Kad smo se ušuljali u Austriju, kiša je stala, no loše autoceste postale su naš novi najveći neprijatelj. Iste te ceste ni prije četiri godine nisu bile u baš savršenom stanju, no dojma smo da ih Austrijanci od onog nikad prežaljenog poraza protiv Turske u Beču nisu ni pogledali.
Nekoliko sati truckanja i mislili smo da je našim mukama došao kraj. No, to je bio tek početak. Ceste su odjednom postale ugodnije, raspoloženje savršeno. Nažalost, trajalo je kratko. Ubrzo se ispred nas stvorilo policijsko vozilo iz kojeg je bliještala poruka – následuj mě. U tom smo trenu postali svjesni da smo u Češkoj, a razlog zaustavljanja bila je vinjeta koju nismo kupili pri ulasku u zemlju. Prokleti senzor označio nas je kao prijestupnike, a patrola nas je pronašla za nekoliko minuta. Kazna 220 eura!
Nakon što su češki plavci shvatili da će od tvrdoglavih Balkanaca teško izvući novce za kaznu, uslijedilo je pitanje: "Kolik peněz máte?" Po dobrom starom običaju dogovor je postignut, 50 eura na ruke i prolaz slobodan. Pri ulasku u Poljsku uhvatio nas je mrak, a ni slovenske kiše, ni austrijske ceste, pa ni češka policija nisu bili ništa prema problemu koji nas je u tom trenutku zadesio.
Uhvatila nas je nevjerojatna glad i stravičan umor, a u džepovima nismo imali ni jednog jedinog zlota. Naime, Poljaci ne primaju eure, a pronaći mjenjačnicu na putu bila je znanstvena fantastika. Morali smo izdržati kako znamo i umijemo.
Na jedvite jade smo ušli u Varšavu, naše središte, odakle ćemo prenijeti sve dojmove onima koji neće imati priliku osjetiti navijačku groznicu iz Poljske. Nije bilo lako izdržati sve ovo, no je li se isplatilo putovati 14 sati i prijeći 1.051 km? Naravno, pravim navijačima Vatrenih nikad ništa nije i neće biti problem.
